Tjedan suvremenog plesa ove se godine nije otvorio u Zagrebačkom plesnom centru, niti je ijedna izvedba bogatog programa ugošćena u Zagrebačkom kazalištu mladih.

U proteklih godinu dana, naime, plesači su izgubili ZPC kao svoj teško stečeni krov nad glavom, nametnuta im je prisilna uprava ZKM-a, čime je jedina naša autonomna plesna kuća postala satelit jednog od mnogih dramskih kazališta.

Milan Bandić, kao koordinator deložacije domaće plesne struke, baš kao i gradonačelnik koji se posve oglušio na sve zahtjeve stručnih udruga plesača i akademskog Odsjeka za ples, prema kojima ZPC ne smije postati centralizirani posjed vođen privatnom voljom gradonačelnikovih političkih sljedbenika, nego javno dobro koje čuva autonomiju umjetničke struke, otklonio je i mogućnost transparentnih kriterija odlučivanja o plesu i mogućnost demokratske procedure izbora uprave na čelu gradskih institucija.

Plesači su odgovorili štrajkom i nizom javnih akcija, dok je Tjedan suvremenog plesa pronašao nova institucionalna utočišta svog programa.

Bezdomništvo plesača prelama se i kroz prvu plesnu premijeru ovogodišnjeg Tjedna, ugošćenu u Histrionskom domu: »Djevojke u ljetnim haljinama volim« Petre Hrašćanec i Saše Božića.

Tema je četrdesetogodišnje trajanje Bosiljke Vujović Mažuran, voditeljice Studija za suvremeni ples, na kazališnim pozornicama.

I dok nam Bosiljka pripovijeda o pogledu kroz prozor sa svog nebodera, na čijem dvanaestom katu vidi samo nebeske krajolike, istovremeno je jasno da joj u čitavom tom periodu stvaranja nedostaje tlo pod nogama. Kako veli Bosiljka: »Nekad se osjećam kao radnica Kamenskog, radiš nešto cijeli život, a zapravo su uvjeti jadni.«

U predstavi se pojavljuje i ZPC kao jedna od tema o kojoj Bosiljka pripovijeda gorkog glasa. Za nju, ZPC je mjesto u kojem se »nikad nije dobro osjećala, ni kad je bila na sceni, ni u publici«, a posebno ju je smetalo što je projektiran tako da »publika uvijek mora ulaziti ulaziti u prostor preko pozornice«.

I dok je narativni dio izlaganja vrlo skroman, kolokvijalan, pojačano suh i žovijalan, plesno-koreografske dionice koje potpisuje Petra Hrašćanec pune su energije, istraživačkog pokreta, kao i poštovanja prema unikatnim plesnim jezicima svake od sudionica.

Imenujmo sjajnu grupu mladih i iskusnih plesnih umjetnica: Filipa Bavčević, Koraljka Begović, Dina Ekštajn, Ida Jolić, Martina Tomić, Nastja Štefanić i Ana Vnučec. Među njima je posebno zanimljiva, u smislu originalnog ekspresivnog stila i neobično preciznog plesnog tajminga, Nastja Štefanić. Glazbu za predstavu potpisuju Alen i Nenad Sinkauz.

Što je ples

Dramaturški predstava uspostavlja jaki kontrast između pomalo monotonog ispovjednog glasa i vrlo dinamične koreografske strukture, s time da Hrašćanec (kao i uvijek u svojim projektima) dodatno dizajnira svaki element izvođačke prisutnosti na sceni, uključujući tako u koreografske dionice i vitlanje repovima plesačica i različita poigravanja odjevnim ekscesima (kostimografkinja i scenografkinja: Ana Savić Gecan). Još sažetije rečeno, ako je Bosiljkina priča o sebi namjerno lišena ukrasa, na samoj su pozornici uglavnom plesni ukrasi, ornamenti i efekti.

Ova razdvojenost »stabljike« od »cvijeta« animira gledatelje na mnogo načina, istovremeno slaveći plesno trajanje i stavljajući ga u osobitu zagradu: je li ples kad Bosiljka diskretno pleše samoj sebi kupujući među policama u Bipi (kako nam priznaje) ili je ples njeno sudjelovanje u Haustorovoj pjesmi i spotu iz 1981. godine (po kojoj predstava nosi ime) ili je ples sve ono što je predala i primila od tijela s kojima je godinama surađivala i sada je ta tijela i predstavljaju na sceni ili je ples neka vrsta tjelesnog pamćenja i mišljenja svijeta koja je za svakoga od nas toliko unikatna da postaje gotovo neprenosiva? Kao i uvijek kad je u pitanju suradnja redatelja Saše Božića i Petre Hrašćanec, pitanja su postavljena da bi ostala otvorenima.

Autobiografijom na sceni bavi se i slovenski plesač i koreograf internacionalne reputacije Matej Kejžar u predstavi »White«. Za razliku od Bosiljke Vujović Mažuran, koja pozornicu svoje ispovijedi poklanja izvođačima, birajući za prvo lice jednine skromnu akustičku izvedbu snimljenog glasa, Kejžar želi zaposjesti sva naša osjetila. Snima svoju ispovijed, prisutan je na sceni, bavi se isključivo i introspektivno samim sobom. Pritom ga publika do te mjere ne zanima da najveći dio vremena stoji u stražnjem planu pozornice okrenut prema zidu, odjeven u bijeli rastezljivi triko preko čitavog tijela i lica, kako bi se što više usredotočio na osobnu nutrinu.

Nedostaje razrada

Kao provodnu temu svoje autobiografske priče Kejžar bira vlastito sljepilo na boje, točnije rečeno niz epizoda fizičkih ozljeda, nastalih zbog nemogućnosti razlikovanja i točnog prepoznavanja boja. Tijekom sat vremena predstava gradi pokret kroz citate joge i različitih treninga ugrijavanja, a ni kasnije bitno ne izlazi iz usporene geste svojevrsnog rastezanja i razgibavanja. Time je fokus još oštrije usmjeren na glasovnu izvedbu pripovjedača, toliko jednoobraznu u svojoj melodiji i zapinjanjima da nakon nekog vremena postaje nalik uspavljujućem zvuku metronoma.

Pitanje je, nadalje, želi li Kejžar ulančavanjem epizoda o svojim emocionalnim i fizičkim povredama, mahom vezanima za ne/prepoznavanje boja, postići neku vrstu suosjećanja publike i narcistički glorificirati tijelo pacijenta ili nam poručuje da je njegovo usporeno tijelo na sceni neka vrsta pobjede nad tegobama vida? Predstavi svakako nedostaje dramaturška i redateljska razrada, dok je potreba poništenja izvođačkog lica naglavnom maskom i navlačenja kostima koji ga dodatno pretvara u »bijeli volumen« bliska koketeriji s nekom vrstom mazohističkog performansa.

U predstavi »Djevojke u ljetnim haljinama volim« Bosiljka Vujović Mažuran priča nam o susjedu koji povremeno na televiziji prati njezin rad uz lakonski komentar: »Ah, vidio sam, opet se valjaš po podu, to je taj vaš suvremeni ples«.

I zbilja, percepcija suvremenog plesa u široj javnosti još uvijek je pomalo podrugljiva, slična ranim komentarima jazz kritičara, koji su eksperimentiranje zvukom jednostavno proglasili bukom.

No suvremeni ples, baš kao i jazz umjetnost, napunili su svoju prvu stogodišnjicu i još uvijek ne odustaju od istraživačkog erosa. Istu vrlinu svakako nalazimo i u predstavama 34. tjedna suvremenog plesa, žilave festivalske manifestacije koja je ove godine dobila i posebno priznanje Europske asocijacije festivala za umjetničku kvalitetu i programsko kuriranje, unatoč tome što je fizički deložirana iz jedine hrvatske ustanove koja je trebala njegovati i promicati upravo plesnu umjetnost.