Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 2
Sutra: 18° 18° 2
23. listopada 2018.
'Oni' uveseljavaju Hrvatsku

foto Tisja Kljaković Braić: Razgovor s autoricom karikatura koje preko Facebooka prati sve više sljedbenika

foto: Tisja Kljačković Gašpić
foto: Tisja Kljačković Gašpić
Autor:
Objavljeno: 10. kolovoz 2018. u 11:09 2018-08-10T11:09:00+02:00

"Ja sam vam vrlo, vrlo plašljivo stvorenje i ne volim se eksponirati. Ali posao mi je takav da ne radim samo za sebe. Zato brzo izbacim svoje i pobjegnem. Tako nekako izgleda taj moj đava."

Usred Varoša, tik do konobe Varoš i kultnog Hvaranina, mala je kala. U njoj je atelje, kvadraturom mali, ali značenjem nikad veći. Jer tu stvara Tisja Klajković Braić, tu slika velike formate koji pršte životom, ljubavlju i radošću i kad su ciklusi oni što se zimski zovu, i tu stvara karikature koje su joj priskrbile nepodijeljene simpatije tisuća poklonika.

Hvala Facebooku, činjenici da društvene mreže mogu i od koristi biti, kao u ovom slučaju kad su sjajan crtež i još bolju dosjetku u malo vremena doveli do velikog broja ljudi. No ponajprije kapa dolje autorici koja je nacrtala Nju i Njega, skinula ih i doslovno (i preneseno) do mudanata i ređipeta, pa ih evo kako iz dana u dan, iz tjedna u tjedan kroz karikaturu apostrofiraju ona opća mjesta dalmatinskog, priobalnog bića, one životne istine, posebice bračne, koje nam u realnom vremenu itekako idu na živce da bi im se, kad ih vidimo na Tisjinim karikaturama, od srca smijali. Ili, kako to netko reče, trebalo bi buduće supružnike, odnosno mladence, s karikaturama suočiti umjesto da ih se prije braka šalje na bračni tečaj. A da se tu dogodilo pravo malo čudo, prepoznala je i izdavačka kuća Fraktura. Knjiga odabranih karikatura trebala bi biti vani tu negdje kad ljeto dođe svome kalendarskom kraju.

– Malo ste posijedili od zadnjega puta kad sam vas vidjela – u glavu će Tisja, a da nižepotpisani ni zakoračio nije preko praga ateljea dok se u panici hvata za glavu. Osjetljiv je muški rod na kosu, toliko da je i to u karikaturi završilo, onoj kad On sjedi za stolom, a Ona stoji nad njegovom glavom taman da ju priupita: »Jel' ti to gledaš jel' ja ćelavim!?«

Ovaj spomen sjedina tjera me da pitam – koliko je vama zapravo godina!? Mislim, te karikature progovaraju o ozbiljnim stvarima koje su tu, među nama, među supružnicima odigravaju stotinama godina!

– Pa i ja sam u ozbiljnim godinama, haha.

No koliko Oni – tako se njih dvoje iz karikatura zovu – uopće godina imaju?

– Tako nekako, koliko i ja. Uostalom kako stariš tako više sličiš na svoju mater, oca. Inspiracija su ti mater, otac i svi ljudi oko tebe. Doduše svi misle da smo to na slici muž i ja. U nekom postotku i jesmo.

Počeši me! 

Ne vjerujem da vam muž nosi onakve, mrvu retro gaće, mudante bijele krojene da bubrege čuvaju.

– Nosi!

2

Ali, velim, motivi su to što ih živimo na Jadranu, u Dalmaciji, valjda otkada se povijest počela pisati. Uvijek je tu netko nekoga pitao da ga počeše po leđima.

– Kao da, recimo, u Zagorju ne pita.

I to stoji, u pravu ste, nije to samo Dalmacija. Uostalom, pouzdano znam da vas vole i Kvarner i Primorje.

– To je jednostavno život. Što ti se dogodi, zabilježiš.

Znači, čim štogod sine, odmah se ide crtati?

– Nešto katkad i baciš na papir, ali onda vidiš da geste i grimasa nisu ono što se htjelo reći. Sve se mora poklopiti; i crtež i te tri riječi. I da je što jednostavniji crtež! Nikakvi »svjetleći efekti«, ništa kompjutorska obrada i dva milijuna detalja. Što jednostavnije, to bolje, da se onaj koji gleda fokusira na njihov izraz lica.

Kako je sva to s karikaturom zapravo počelo?

– Jedan dan se Igor, moj suprug, podigao sa stola i rekao: »Brzo, brzo, počeši me, počeši me! Tu, tu, tu, livo, malo desno!« I eto. Nacrtala, stavila na Fejs i počelo me zabavljati kako ljudi lajkaju. Prvo je bilo po 300 lajkova i to mi je bilo super. Sad ih ima i po 3.000.

3

Je li vas malo prepala tolika brojka?

– Normalno da me je prepalo. Sada je to već odgovornost. Nešto mi padne na pamet i onda brzo, brzo ideju zapišem. Crtež je doslovno kao zapis u tri crte. A ako je dobra baza, dobra šala, jedva je čekaš staviti na Facebook. S jedne strane ta želja da sve čim prije pokažeš, a s druge se misliš; ajme kako će ljudima ovo brzo dosadit.

Rođena iz muke

Je li bilo kakvih reakcija da su vas iznenadile, ili da su bile loše?

– Nije, koliko ja znam.

Koja je izazvala najveće oduševljenje?

– Hit je, recimo, bila ona »taj ti je od guzice«, ona smještena u kupatilo gdje On bira krivi ručnik nakon tuširanja.

Na karikaturama su sve one životne istine koje nas inače ljute. Kako to da na papiru, ovako nacrtane, izazivaju samo veselje?

– Ne znam. Izludi te u stvarnosti, a na papiru te nasmije. Kad bi svi mogli i u stvarnosti tako na sve gledati s nekim odmakom. Nisam ni ja imuna, a ispada kad se preko crteža gleda, da sam neka vesela osoba, imuna na sve. Vraga! Od te muke je sve i nastalo. Haha.

4

Znači, dobra šala, dobra karikatura rađa se iz muke?

– Iz muke! Nego što.

Ima tu i karikatura koje su bile promptna reakcija na aktualne događaje.

– Ima. Recimo, kad su se vjenčavali Harry i Meghan napravila sam onu gdje On Njoj govori: »Ja sam tebe oženija, neka si iz Solina«. Reakcija je i više kada se crtež referira na aktualno.

Da ne bi ljudi počeli bježati od vas da se u karikaturi ne nađu!?

– Ma neće! Upravo suprotno, vidim ljude koje i ne poznajem kako im je na licu osmjeh od uha do uha kad me iz daljine vide. To je meni najveće i najdraže, to da sam uspjela nekog nasmijati. Jer cijelo vrijeme mislim, neš' ti toga. Zapravo sam podcijenila karikature, mislila da je to samo neka moja mala šala, pa ću poslije ozbiljno slikati. Ali krivo je to. I crtež je dobar, profilirao se. To sam cijeli život htjela, da mogu u dvije crte napravit priču. Vidiš da On ima jedno oko, a to nije ni oko već je crta. Čuješ ton kojim pričaju! A sve u tri crte. To mi je bila želja.

Nova knjiga

Ovo vam je prvi put da se karikaturom bavite?

– Radit ću sve što mi padne na pamet. Radila sam i skulpture. Zašto moram ostati u okvirima nekog čistog slikarstva!?

5

Koliko ovo sve vrijedi dokaz je i knjiga s karikaturama koja će skoro izaći u izdanju Frakture. Koliko će karikatura u njoj biti?

– Bili smo na 50 komada, pa smo sada na 70. Možda, tko zna, dođe i do 100.

Zašto ne. Sve su bezvremenske, štono bi se reklo. Recimo ona kad uđu u more, pa se On, da prostite, pomokri da more malo toplijim učini.

– Neka u knjizi bude samo njih dvoje i njihov život.

Meni je najljepše i najdraže to kako se njih dvoje jako vole. Zapravo svaka vaša slika je takva da ne krije nimalo koliko je ljubavi u njima.

– Ide u knjizi i posveta za Braića. On zna reći: »Naša slike.«

Biografija

Tisja Kljaković Braić rođena je 1979. godine u Splitu. Tu je diplomirala slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u klasi Gorkog Žuvele. Do sada je održala više od 40 izložbi, a djela joj se nalaze u fundusu Moderne galerije u Zagrebu, drugim galerijama te u privatnim zbirkama diljem svijeta. Na upit kako je odlučila biti slikaricom, odgovara:

»Od rođenja je to. Oduvijek je bilo crtanje. Mogla sam i pisati možda, ali za to treba strpljenja. Ovo što sam napisala je nastalo u 15 dana. Pisala sam samo da se ne zaboravi, a onda se ljudima svidjelo. Knjizi je ime dao pokojni Milorad Bibić Mosor.«

Zanimljivo je i to kako na karikaturama nimalo ne smeta moment od mudanata, golog tijela. Sve je tu prirodno.

– Ma koja golotinja! Svi su ljeti po kući u mudante. Djeca jednog dječjeg vrtića bila su na mojoj izložbi i nitko nije primjetilo da je tu itko gol. Ili kako to reče moj prijatelj svećenik don Dukić: »Tisja, oni su edenski goli«. Nema tu vulgarnosti. Čak nema ni erotike. I ne razmišljam o tome dok radim. Htio ne htio, sve je to dio tebe, nas na slici.

6

I ove karikature vode nas k vašoj knjizi uspješnici »U malu je uša đava«, onoj u kojoj ste kroz pisanu riječ digli spomenik didu i baki, djetinjstvu 80-tih. Sačuvali ste dio obiteljske povijesti duhovito i šarmantno, taman da se čini da je u pravu bila vaša majka kad vam je onomad kazala: »Ti Tisja, pamtiš gluposti, imaš oko za detalj i samo ti je do zajebancije.«

– A što ću. Ne znam strane svijeta, operirana sam od baratanja novcem i plaćanja računa… To sve mora suprug. Ali orijentirala sam se na to da stavljam te »pizdarije« na pijedestal. Uostalom istraživanja su pokazala da svi živimo neke vrlo slične živote.

Ozbiljno slikarstvo

Ali u zadnje vrijeme sve je više onih koji bi od tog života pobjegli, makar se i sami smiju karikaturama koje podsjećaju koliko je važno imati nekog tko će te u ključnom trenutku počešat po leđima.

– To je to, to je život. Makar, o toj važnosti onog tko će te počešat i nisam razmišljala, haha.

Merima je genij

Slike, karikature, knjiga... Nije to sve. Evo radite i programsku knjižicu za predstavu ZKM-a »Proba orkestra« kojoj je premijera 15. rujna.

– Kriva je za to moja Merima Ključo. Ona je genij, doslovno, vizu za SAD su joj dali kao geniju. Upoznali smo se tako što sam vidjela spot nje i Matije Dedića za njihove svirke u ZKM-u. Svidjele su mi se crne kulise, ona u crnom odijelu s lakiranim cipelama. Vrtjela sam poslije cijelo vrijeme sliku harmonikašice okružene s tim crnim kulisama, dok svijetle samo tipke harmonike. Pa sam tu sliku i napravila i odlučila je Merimi poslati, pokloniti. Tako smo se sprijateljile. Ona ne samo što je genij, ona je krasna osoba. Za »Probu orkestra« preko 20 glumaca je naučila svirati! A kako je Fellini radio karikature za svoje filmove, tako su se sjetili da bi mogla napraviti knjižicu i plakat. Merima radi glazbu, Edvin Liverić je redatelj. Ovaj moj posao mi je toliko krasnih ljudi donio, da to opisati ne mogu.

Nikako mi da dođemo do onog vašeg, štono bi se reklo ozbiljnog slikarstva.

– Eto i vas! Radite isto što i ja na početku, činite razliku između »ozbiljnog« slikarstva i svega ostalog. Zašto nešto duhovito ne može biti jednako vrijedno kao i nešto što je, pod navodnicima, teško!? Lakše je, uostalom, zgroziti nego nasmijati.

8

Ma nisam htio ništa loše reći, ali sam očito lako upao u tu zamku, pa mi se valja ispričati. Tim više što su ove karikature otvorile putove, natjerale nas na komunikaciju, pa još sa smiješkom. Vole te karikature ljudi.

– Pogotovo žene. Zašto, ne znam. Valjda neki sentiment.

Karikature idu dalje, dok god ima motiva?

– Znate što je najvažnije!? Znati zatvoriti ciklus. Najveća je greška umjetnika kad forsiraju ono što im je dobro išlo. Ne možeš dva puta istu sliku napraviti.

Nego, je li u malu uša' đava!?

– Ja sam vam vrlo, vrlo plašljivo stvorenje i ne volim se eksponirati. Ali posao mi je takav da ne radim samo za sebe. Zato brzo izbacim svoje i pobjegnem. Tako nekako izgleda taj moj đava.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka