Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
21. veljače 2019.
Majstor fotografije

Tarik Samarah: Pred očima ravnodušnih dogodila se Srebrenica

Tarik Samarah: Pred očima ravnodušnih dogodila se Srebrenica
Tarik Samarah: Pred očima ravnodušnih dogodila se Srebrenica
Autor:
Objavljeno: 21. travanj 2015. u 8:55 2015-04-21T08:55:10+02:00

Poruka svih mojih fotografija, upućena je običnom čovjeku, pojedincu koji može učiniti mnogo. Pred očima ravnodušnih pojedinaca dogodio se holokaust, dogodila se Srebrenica. Dvadeset godina nakon završetka rata još uvijek se zastrašuju povratnici, pale se vjerski objekti, skrnave groblja, obilježavaju svi oni koji su drugačiji

Za trijumf zla dovoljno je da običan čovjek ne učini ništa, citirao je bosanskohercegovački majstor fotografije Tarik Samarah irskog državnika Edmunda Burkea prilikom otvaranja ovogodišnjeg zagrebačkog Festivala Tolerancije (JFF) na kojem je sudjelovao svojim projektom »1945-1995-2015«.

   Riječ je o crnobijeloj fotografiji srebreničke majke zagledane u izlog Muzeja Anne Frank kojom Samarah ujedno komemorira žrtve holokausta i srebreničkog genocida. Samarahova fotografija u formi citylightova, odnosno javnih plakata, mogla se ovoga tjedna vidjeti na brojnim zagrebačkim lokacijama. Autor je ciljano izašao iz galerije u javni prostor ne bi li fotografijom podsjećao običnog čovjeka u svakodnevnom životu na zlo koje se ne smije zaboraviti niti ponoviti, a to je i poruka i misija Festivala tolerancije.

Moji su bilboardi u Srbiji otvorili javni dijalog

Spomenuli ste da su po njemačkim gradovima odmah poslije 1945. postavljen fotografije koje su prikazivale ratne užase i stradanja. Dio je to njihovog suočavanja s prošlošću što je naravno preduvjet za zdravu budućnost. Mi smo na ovim prostorima zapeli u prošlosti, rat kao da još nije završen. Kako je prošlo Vaše izlaganje srebreničkih motiva na jumbo plakatima po Srbiji 2005. godine? Je li se stvar promijenila deset godina kasnije?

   – Njemačka bi trebala služiti kao primjer države koja se nakon Drugog svjetskog rata suočila sa svojom ulogom u ratu, sačuvala tragove počinjenih zločina, obilježila stratišta, napravila muzeje, edukativne centre za buduće generacije a sve u cilju preuzimanja vlastite odgovornosti i prihvaćanja prošlosti kao dio svoje historije. To je jedini ispravan put. U pravu ste kad tvrdite da smo na ovim prostorima zapeli u prošlosti. Što se tiče BiH, Daytonom je zaustavljen rat, ali koncept i ideologija zločina su još uvijek prisutni. To važi i za ostale prostore. Moje fotografije Srebrenice su bile postavljene 2005. na bilboarde u četiri grada Srbije (Beograd, Čačak, Novi Sad i Niš). To je bilo vrijeme kad još nije bila donesena haška presuda za genocid. Koliko se sjećam, tada su radikali u Srbiji bili na vlasti. Beograd i Srbija su negirali da se zločin dogodio.

   Kako je došlo do ideje da idete na bilboarde po Srbiji?

   – Mislim da je to bilo 2002. godine. Na terasi jednog kafića u Srebrenici upoznao sam dvoje mladih ljudi iz Beograda – Andreja i Nemanju. Pitao sam ih što rade u Srebrenici a oni su mi odgovorili da su se došli pokloniti žrtvama zločina koji je napravljen u njihovo ime. To su bila vremena kada još nije bilo povratnika u Srebrenicu, nije bio napravljen Memorijalni centar. Nekoliko godina kasnije, oni su osnovali nevladinu organizaciju – Inicijativa mladih za ljudska prava i u suradnji s njima sam postavio bilboarde koje spominjete. Dan poslije postavljanja bilboarda, mnogi su već bili uništeni. Doslovce, skoro svi mediji su osudili projekt i prezentirali ga kao provokaciju. Projekt s bilboardima u Srbiji je bio potreban da se građani Srbije suoče, da im se prokaže zlo i da to tretiraju i odnose se prema njemu kako zaslužuje. Otvoren je dijalog u medijima i to je ono sto sam ja htio postići. Deset godina kasnije ništa krucijalno se nije promijenilo.
 

   Srebrenica – genocid u srcu Europe – trajno je odredila životni i profesionalni put Tarika Samaraha jer je kako kaže, nakon što je otišao tamo, vidio prizore masovnih grobnica i osjetio smrad raspadnutih tijela bilo nemoguće šutjeti o tome. Osjećao se obaveznim da aktivno svjedoči o tom zlu i nesreći. Ta je obaveza rezultirala 2005. godine svjetski zapaženom monografijom »Srebrenica« kojom je sa šezdesetak crnobijelih fotografija uhvatio užas i tugu preživjelih, potresne kadrove izbjegličkih kampova, masovnih grobnica, tijela žrtava, njihovih stvari iz svakodnevnog života, porušenih kuća, obitelji koje tragaju za svojim najbližima, grafitima nizozemskih vojnika... Sedam godina kasnije Samarah je realizirao još jedan srebrenički projekt i vjerojatno svoj životni rad. U Sarajevu je 2012. njegovom zaslugom i ustrajnošću otvorena Galerija 11/07/95, prva memorijalna galerija u BiH, izložbeni prostor kojem je cilj očuvati sjećanja na tragediju Srebrenice i 8.372 osobe koje su život izgubile u srebreničkom masakru.

   – Galerija 11/07/95 i JFF imaju slične stavove kada je u pitanju odnos prema bližoj i dalekoj prošlosti, holokaustu, ratnim zločinima i kršenju ljudskih prava, ali i prema ulozi i mjestu kulture u tome, kao i edukaciji novih generacija. Do naše suradnje je došlo preko zajedničkih prijatelja koji su nas povezali prije dvije godine i zahvaljujući kojoj je u sklopu tadašnjeg Festivala Tolerancije u Sarajevu u Galeriji 11/07/95 postavljena izložba »Antimasonski plakati« renomiranog ilustratora i dizajnera Mirka Ilića. Tadašnja suradnja je realizirana na obostrano zadovoljstvo, a moje gostovanje na ovogodišnjem JFF-u je logičan nastavak te suradnje. Vjerujem da ćemo i u budućnosti raditi na nekim zajedničkim projektima jer mi je zadovoljstvo raditi s direktoricom Festivala Natašom Popović i počasnim predsjednikom Brankom Lustigom.

Prenošenje istine

Što ste htjeli poručiti svojim radom »1945-1995-2015«?

   – Poruka rada je sasvim jasna i nedvosmislena. Ove godine se obilježavaju dvije bitne godišnjice – sedamdeseta od oslobađanja Auschwitza i dvadeseta obljetnica srebreničkog genocida i uprkos tome, i danas svjedočimo eskalaciji nasilja, diskriminacije, mržnje, netolerancije. Svjedočimo novim ratovima širom svijeta, strašnim zločinima i patnjama ljudi koje se događaju pred našim očima. Istaknuo sam više puta da je poruka ovog rada, ali i mojih ostalih fotografija upućena čovjeku kao pojedincu koji može uraditi mnogo. Pred očima ravnodušnih pojedinaca dogodio se holokaust, dogodila se Srebrenica. Dvadeset godina nakon završetka rata još uvijek se zastrašuju povratnici, pale se vjerski objekti, skrnave groblja, obilježavaju svi oni koji su drugačiji i to u srcu Europe. Rad nije postavljen u neki muzej ili galeriju, već na reklamne panoe i tako izmješten iz zatvorenog kulturnog prostora u otvoreni ambijent. Poruka ovog umjetničkog djela kao što sam već ranije naveo, obraća se svakom pojedincu u njegovom uobičajenom, svakodnevnom okruženju.

   Svjedočili ste žrtvama srebreničkih zločina i otada se osjećate dužnim pronositi svoje svjedočanstvo?

   – Da, upravo tako. Ništa me nije moglo pripremiti na ono što sam vidio i doživio tijekom svog rada na ovu temu. Bio sam u prilici prisustvovati timskom radu domaćih i stranih eksperata na otkrivanju i otkopavanju masovnih grobnica, kao i procesu identifikacije posmrtnih ostataka žrtava. Nakon što sam svjedočio okrutnosti i razmjerima zločina kojeg nisam bio svjestan dok se nisam upustio u ovaj rad, to više nisam mogao zadržati za sebe. Osjećao sam snažnu potrebu, ali i obavezu da svoje iskustvo kroz fotografiju, prenesem i podijelim s drugima.

   Koliko je fotografija moćan medij u osvješćivanju pojedinca o nužnosti društvene odgovornosti, angažmana i djelovanja protiv zla?

   – Ne znam koliko su moje fotografije moćan, ali mislim da su potreban medij za prenošenje istine, ali i poticanje polemika i dijaloga kroz printane i elektronske medije. Mislim da fotografija sadrži jedan dodatni element koji joj omogućuje da artikulira to zastrašujuće u nekom događaju. Osim koncepta, ono što je bitno u ovom mediju jest uspostaviti osobni odnos s objektom fotografije. Fotografija kojom se ja bavim je u korijenu dokumentarna, a umjetnost joj je nadgradnja. Ako ona kao takva podstakne pojedinca na razmišljanje, ja sam postigao svoj cilj.

Odmak od teme

Za desetu obljetnicu srebreničkog genocida izdali ste monografiju »Srebrenica« koja je dobila mnoge nagrade i priznanja struke. Bliži se dvadeseta godišnjica. Šta planirate?

   – Da, monografija »Srebrenica« bila je novo iskustvo i važan proces za mene. Prvi put su moje fotografije na ovu temu objedinjene u drugoj vrsti medija u kojoj one zajedno funkcioniraju i kroz nekoliko segmenata (život u izbjegličkom kampu, pejzaž kao mjesto zločina, identifikacija, proces ukopa, grafiti...) na logičan i smislen način dokumentiraju posljedice genocida u Srebrenici. Imao sam sreću da sam radio s odličnim timom koji je tijekom cijelog procesa rada na monografiji nastojao imati korektan odmak od teme, ali i zadovoljiti zahtjevne tehničke, dizajnerske i uredničke kriterije. Nagrade koje ste spomenuli su rezultat takvog rada. Što se tiče obilježavanja dvadesete godišnjice – jedan od načina obilježavanja je upravo i ova suradnja s 9. festivalom tolerancije. Prije petnaestak dana postavljena je moja izložba u Muzeju Holokausta i Edukativom centru u Chicagu. Slični projekti nadam se, realizirat će se i u drugim gradovima širom Europe i SAD-a.

   Godišnjice jesu važne, one su »jaka mjesta« – neka vrsta markera određenih događaja. Ipak, potrebno je kontinuirano raditi na afirmaciji ove priče. To je nešto što pokušavam raditi s Galerijom 11/07/95 – uspostaviti formu (pod)sjećanja koja se neće izgubiti u frazama, okoštalim formama spominjanja, nego će imati ulogu neke vrste žive memorije.

Živi svjedoci užasa, a ne samo pasivni promatrači

Stalna postavka Galerije nudi dokumentarne prizore onoga što je ostalo od Srebrenice. Od zida na kojem su ispisana imena stradalih, preko starih obiteljskih portreta, prizora iz kampa preživjelih, rasutih pa zatim skupljenih kostiju, uvredljivih grafita, pa do video i audio dokumenata – Galerija 11/07/95 svojim posjetiteljima nudi dokumentarno-umjetničku interpretaciju događaja koji su se dogodili tijekom srpnja 1995. godine, pozivajući ih da ne budu samo pasivni promatrači eksponata, već živi svjedoci užasa i nepravde.

   Galerija 11/07/95 je projekt svjetskih razmjera, Kako ste uspjeli realizirati takav ambiciozan projekt?

   – Život vas svakih nekoliko godina dovede na raskrižje gdje morate pogledati iza i ispred sebe i odlučiti kojim pravcem i tempom želite krenuti dalje. Nakon rada na temu Srebrenica, želio sam se odmaknuti i raditi na novoj temi. S druge strane nešto me tjeralo da razmišljam o tome da napravim galeriju. Raditi galeriju u gradu u kojem ne postoji sistemska kulturna politika, u kojem su zatvorene vodeće kulturne institucije – muzeji i galerije nije bilo ni razumno, ni logično. Nakon bezbrojnih i iscrpljujućih sastanaka s ministrima na svim nivoima vlasti, gradonačelnicima, premijerima, predsjednicima, diplomatskim službenicima i djelatnicima kulturnih ispostava ambasada u BiH, rukovodiocima javnih poduzeća – odgovor je uglavnom bio negativan. Trajalo je to duge dvije godine ali nisam namjeravao odustati. I na kraju kad se više nisam imao kome obratiti, kontaktirala me je turska vlada, odnosno njihova agencija za suradnju i razvoj (TIKA) koja je u potpunosti podržala projekat a da zauzvrat nije tražila ništa. Bili su jako korektni i zahvaljujući njima, Galerija danas postoji i radi.

   A kada se Galerija otvorila, trebalo se pobrinuti za njenu održivost. U sedmom mjesecu ove godine bit će tri godine od otvaranja Galerije. Za to vrijeme, Galerija je informirala i educirala na hiljade posjetitelja, ugostila brojne visoke delegacije i dužnosnike, otvorila vrata gostujućim autorima-fotografima, započela vlastitu ediciju i kolekciju radova. Na kraju mogu reći da je to bio dug i mukotrpan proces iza kojeg stoji mnogo godina rada, odricanja, odbijanja, praznih obećanja… Projekt jest ambiciozno zamišljen, zapravo izgledao je neostvariv. Međutim, od samog početka ja sam vjerovao da je moguće, ali prvenstveno neophodno napraviti ovakvo mjesto.    

   Na koji se način o Srebrenici govori danas i kojim diskursom o njoj progovara Galerija?

   – Srebrenica se spominje na dva načina: s jedne strane to su isprazni govori političkih elita koji se svode na fraze zarad vlastitog političkog profita. S druge strane, moguće je i drugačije govoriti o Srebrenici – kroz umjetnost, kulturu i obrazovanje. To je govor koji je koristan i može osvijestiti pojedinca. To je na neki način, glavna misija Galerije. Cilj Galerije je poslati poruku o srebreničkom genocidu svijetu, ali i artikulirati glasove potlačenih širom svijeta. Trenutno u Galeriji imamo gostujuću izložbu fotografija iz Sirije meksičkog fotografa Narcisa Contrerasa, koji je za svoj rad 2013. dobio Pulitzerovu nagradu. Za dvadesetak dana otvaramo izložbu »Blood and Honey« američkog fotografa Ron Haviva i to povodom 20 godina od genocida u Srebrenici.

   Da završimo s tolerancijom koja Vas je i dovela u Zagreb. Kakve su lokalno i globalno šanse za društvo tolerancije s obzirom na aktualna svjetska i regionalna događanja?

   – Danas, 70-ak godina nakon holokausta i 20 godina nakon srebreničkoga genocida svjedočimo porastu ksenofobije, islamofobije, antisemitizma, novim ratovima… Sigurno je da ćemo još čekati na neko tolerantnije društvo, međutim, to ne znači da ne trebam vjerovati da postoji šansa da živimo u boljem svijetu. Umjetnost je uvijek neka vrsta idealizma, donkihotovska borba – konačan cilj izgleda neostvariv i dalek, ali ipak moramo ići dalje.
   
 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
S pet zvjezdica napunite sezonu brzo, lako i jednostavno