Siniša Labrović izveo najluđi performans do sada

“Sveti se ime Milanovo”

Maja Hrgović

Grad Zagreb je, naime, u novoj raspodjeli financijskih sredstava, radikalno srezao potpore kulturi, a osobito nezavisnoj. To je bio razlog Labrovićeva hodočašća koje se može odrediti kao unaprijeđena verzija slavnih performansa Zlatka Kopljara s klečanjem pred institucijama



Novinari, aktivisti i podržavatelji Siniše Labrovića iščekivali su jučer pred zagrebačkim Gradskim poglavarstvom dolazak tog poznatog konceptualnog umjetnika s onakvom predanom, uzbuđenom ustrajnošću kakva se viđala, na primjer, kod prvih kupaca iPhonea koji su noć uoči početka prodaje proveli kampirajući pred dućanom. Kad se napokon ukazao u dalekom uglu parkirališta, bosonog, noseći u rukama sliku Milana Bandića – fotošopiranog tako da izgleda kao ikona presvetog srca Isusova – podsjećao je na smjernog ministranta koji hodočasti na međugorsko brdo. Kako je i najavio, pred Poglavarstvo je došao zazivati milost »svetog Milana«. Grad Zagreb je, naime, u novoj raspodjeli financijskih sredstava, radikalno srezao potpore kulturi, a osobito nezavisnoj. To je bio razlog Labrovićeva hodočašća koje se može odrediti kao unaprijeđena verzija slavnih performansa Zlatka Kopljara s klečanjem pred institucijama.


Hodočašće je započelo, kako prigoda i iziskuje, zajedničkom molitvom.


– Hvaljen Milan, braćo i sestre. Čuj, o Milane, riječi moje. Poznat si po pravdi, istinoljubivosti i milosrđu. Spusti se nad nas i podari nama darove svoje milosti. Tebe vruće zazivam, o Milane, u svojoj nas pravdi vodi, štiti one koji ljube ime tvoje, govorio je Labrović pa sklopio oči i pao ničice prije nego što je započeo zavjetni krug.




Okupljeni su u stopu slijedili umjetnika koji je, klečeći na koljenima, obišao zgradu Poglavarstva. Ispočetka je performans odisao karnevalskom atmosferom: novinari, navikli na Labrovićeve provokativne, društveno zapitane istupe, slijedili su ga na tom hodočašću s radošću navijača. No, ubrzo je entuzijazam ustupio mjesto kalvarijskom raspoloženju: sudionici povorke tjeskobno su pogledavali Labrovićeve ristove, s kojih se na nekim mjestima zgulila koža, i koljena koja su do kraja tog dugog, mučnog puzanja po asfaltu, šljunku i betonu, bila sasvim krvava. Pripadnici zagrebačke nezavisne kulture koji su hodali za njim morali su osjećati nešto blisko spoju sažaljenja i grižnje savjesti – zato jer je performans bio i vrlo dramatičan čin aktivizma, proveden u ime svih koji su pogođeni rezovima iz Grada. Sjetu je budio prizor Labrovićevih od prašine crnih stopala, olinjali dječački ruksak koji mu se klatio na leđima dok je s mukom upirao naprijed pomažući se oslanjanjem o štap na čijem je vrhu gradonačelnikova slika bila prilijepljena trakama široke sive izolir trake.


Jedna je djevojka rupčićem otrla znojno čelo umjetniku, evocirajući dramatiku kalvarije. Druga mu je dala čašu vode. Činovnici su razgrtali zavjese na prozorima svojih kancelarija i poskrivećke promatrali povorku, međutim, Milana Bandića nije bilo ondje da je vidi. »Znate li da sveti Milan nije ovdje, da otvara novi šoping centar?«, pitao je netko od novinara kad je Labrović, patnički blijed u licu, dovršio zavjetni krug i nakon nešto više od pola sata opet kleknuo pred glavna vrata Poglavarstva.


– Milan je uvijek ovdje, on je sveprisutan, a i kad ga nema, s nama je. On je uvijek u mome srcu, spremno je odgovorio Labrović i pomolio se: »Milane naš, koji jesi na nebesima…«