Da, George Clooney najveći je holivudski ljudskopravaški superstar. Njegov najnoviji film »Suburbicon« u kojem se on ne nalazi ispred kamere već iza nje, nastao je prema scenariju braće Coen koji su oni trebali realizirati još prije »Arizone Juniora«, ali se njihova zamisao nikad nije ostvarila. Trebalo je dakle proći više od dvadeset godina da se tog istog scenarija dokopa Clooney u tandemu s njegovim vjernim suradnikom Grantom Heslovom (šifra: »Laku noć i sretno«), iako njihova priča ne može biti aktualnija.

Jer, fašizam rasističke Amerike jučer inkarniran u antiseptičnom bjelačkom kvartu iz naziva filma, u stvari je fašizam rasističke Amerike danas inkarniran u Charlottesvilleu. U tu etnički čistu suburbiju, na čijim identičnim kućama vijore američke zastave, doselit će crnački par sa sinom, što će iznervirati njegovu kretensku većinu, koja će se ograditi visokim drvenim ogradama. Kad se jedan dječak sprijatelji s njihovim sinom, ta ista većina angažirat će dvojicu monstruma da zastraše dječakova oca (Matt Damon), njegovu majku prikovanu za invalidska kolica i njenu sestru blizanku (oba lika portretira Julianne Moore), omamivši ih kloroformom.

No, kad majčina reakcija na kloroform rezultira njenom smrću, ulogu dječkove majke preuzima njegova teta. Međutim, emotivna reakcija sina u policijskoj stanici tijekom prepoznavanja pretvorit će njihovu svakodnevicu u pakao, kad Clooneyja ubode žalac Coenovih iz njihove rane brutalne i sarkastične faze koju je garnirao dostatnom dozom ‘pulpa’. Iako lik oca puno duguje onoj kasnijoj, prizivajući »Ozbiljnog čovjeka«. Jer nakon gledanja ovog komada, ostaje nam tek da parafraziramo naziv Clooneyjeva ranijeg ništa manje angažiranog filma i poručimo Americi – laku noć i sretno!

Fonda i Redford

Ono što Clooney u Hollywoodu predstavlja danas, to su Jane Fonda i Robert Redford bili jučer, iako će potonji u osamdesetima kanalizirati svoju političku energiju u projekt Sundance. Mostra im je dodijelila Zlatnog lava za životno djelo, uvrstivši u program dva filma – Pollackov »Električni konjanik« koji nas vraća u njihovu zajedničku glumačku prošlost, te »Our Souls at Night« Ritesha Batre prikazanog izvan konkurencije, koji ih je iznova okupio danas u njihovim poznijim godinama. I sâm Batra izdanak je Redfordova neprofitnog Sundance Institutea. Zato se autorov film na neki način može promatrati i kao žilavi otpor njegovih naboranih glumaca, bez obzira na sve Fondine estetske zahvate koje je za potrebe filma morala prekriti.

Pored »Električnog konjanika«, zajedno su surađivali u Pollackovim »Bosonogima u parku« i Pennovoj »Potjeri bez milosti«. Inače, Redford već dugi niz godina portretira likove »staraca«. Fonda je te iste likove često dovodila do groteske (šifra: »Mladost«). Sada je svojem liku starice ubrizgala finu dozu iskrene običnosti i jednostavnosti. Ona više nije »stari babac«, već bakica koja kao da dolazi iz nekog paralelnog svijeta. Redford pak glumi njena susjeda udovca i bivšeg profesora. Jednog dana ona će pokucati na njegova vrata i zamoliti ga da zajedno podijele njegov bračni krevet kako bi dijalozima porazili težinu noći.

Tijekom tih razgovora na površinu će isplivati njihove životne pogreške, promašeni odabiri i boli koje su nanijeli drugima, ali i sebi samima. Jer, Batrin film nije samo glorifikacija njihova vitalnog otpora, već i film koji se hvata za publiku poput tople dekice u hladnoj zimskoj noći. No, kako iza filma stoji Netflix, brojne generacije umirovljenika neće moći u njemu uživati u mraku kinodvorane, osim ako nisu podlegli streaming euforiji.

Filmovi o starosti

Motivom starosti bavi se i prvi holivudski izlet Paola Virzija »The The Leisure Seeker«, koji nastavlja autorovu opsesiju cestom. No, dok se u autorovu prethodnom komadu »Lude od sreće« putovanje odvijalo na ponešto kraćoj relaciji, od Umbrije do ljetovališta Forte dei Marmi, sada je relacija nešto duža, od Massachusettsa do Florida Keysa. Ono što povezuje ta dva filma je i motiv bijega. Samo što to više nije bijeg iz psihijatrijske komune, već bijeg/oslobađanje od obiteljskih okova koji će se dogoditi dementnom umirovljenom profesoru (Donald Sutherland) i njegovoj ženi kojoj je dijagnosticiran tumor (Helen Mirren). Oni se ukrcavaju u stari rasklimani kamper na svoje posljednje putovanje kako bi on posjetio Hemingwayevu kuću na Key Westu.

I u najnovijem filmu velikog Roberta Guediguiana, »La Villa«, ostarjeli bračni par odluči sebe eutanazirati i otrovati se tabletama da ne bi pali na grbaču njihova sina, dok njihov nepokretni susjed nakon moždanog udara biva prikovan za krevet. Njegova bolest natjerat će njegova sina i kći kazališnu glumicu na dolazak u njegovu vilu smještenu u selu blizu Marseillesa nad kojim se nadvio željeznički vijadukt. Dočekuje ih drugi brat koji živi s ocem.

Svo troje su Guediguianovi glumački fetiši – Jean-Pierre Darrousin, Arianne Ascaride i Gerard Meylan – samo što oni više ne pripadaju marsejskom proletarijatu. No, njihovo otkriće sirijske djevojčice i njene braće koji su preživjeli havariju izbjegličkog gumenjaka, skrivajući se u obližnjoj šumi, rezultirat će jednim od najemotivnijih finala koje smo u zadnje vrijeme vidjeli na Mostri, ali i šire. Zato je epitet »francuskog Loacha«, koji se često atribuira Guediguianu, itekako zaslužen i ispravan.

Nakon duže autorske hibernacije, Izraelac Samuel Maoz vraća se »Foxtrotom« na venecijanski Lido. Prethodni film »Lebanon« donio mu je 2009. Zlatnog lava. Sada je u forsiranju apsurda i egzistencijalne hladnoće kadra otišao korak dalje, fokusiran na afirmiranog arhitekta kojem će dvojica vojnika pokucati na vrata i obavijestiti ga da mu je sin poginuo na dužnosti. I dok on i njegova žena prolaze teški proces žalovanja koji se manifestira krajnje iracionalnim potezima junakova samoranjavanja i nanošenja ozljeda voljenom psu, vojnici se ponovno ukazuju na njegovim vratima. Ali sada s viješću da je došlo do zabune i da je njihov sin živ.

Fokstrot s mitraljezom

Priča se potom prebacuje na sinovu monotonu vojnu svakodnevicu na izoliranoj kontrolnoj točki, na kojoj se rampa diže tek da bi prošla deva, dok on krati vrijeme plešući fokstrot s mitraljezom kao partnerom. No, nisu baš svi dani tako bezbrižni, što pokazuje tenzična scena u kojoj će autorov junak izrešetati dva palestinska para i bagerom ih zatrpati u ogromnu jamu zajedno s njihovim autom. Nažalost, Maozov komad nikako nije u stanju prodrijeti do našeg srca, koliko god on pokušavao biti uznemirujuć u svom miješanju različitih narativnih stilova.

Krajnje estetizirano i prožeto klasičnom Vogue movie retorikom ljubavno je pismo koje je iranska umjetnica Shirin Neshat ispisala egipatskoj ikoni Oum Kulthum (»Looking for Oum Kulthum«), čiji je glas publiku bacao u afan. Neki su autoričinoj heroini zamjerali da je »pjesmom pokušavala raspoložiti tužnog kralja (Faruka)«. No, ona je jednakim žarom pjevala i predsjedniku Naseru koji ju je nazvao »četvrtom piramidom našeg voljenog naroda«. Glavna junakinja filma iranska je redateljica Mitra, svojevrsni Neshatin alter ego, koja o njoj snima film u kojem istražuje sve njene borbe, odricanja i kontradikcije.

Glavnu ulogu dodijelila je mladoj učiteljici glazbenog odgoja u kairskoj osnovnoj školi. No, glavni glumac nije zadovoljan odabirom redateljice, jer Mitra ne govori arapski već farsi, pa nije u stanju do kraja prodrijeti u njene stihove, te pokušava falsificirati njenu biografiju, izmijenivši njen nastup pred Naserom. Kad-tad će zaiskriti autoričin feministički nerv, poput scene u kojoj mlada Kulthum promatra demonstracije kairskih žena davne 1914. na kojima one odbacuju velove, tražeći veća prava i participaciju u političkom životu.