Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. rujna 2019.
Tjedan suvremenog plesa

Što preostaje od plesa? Gledali smo predstave drugog dijela TSP-a

Što preostaje od plesa? Gledali smo predstave drugog dijela TSP-a
Što preostaje od plesa? Gledali smo predstave drugog dijela TSP-a
Autor:
Objavljeno: 8. lipanj 2017. u 16:54 2017-06-08T16:54:35+02:00

Ako je »Horror vacui« (Kik Melone) mjera domaćeg suvremenog plesa ili ono što nam preostaje u smislu izvedbe koju favorizira upraviteljica Tjedna plesa Mirna Žagar, onda smo u ozbiljnom manjku

Možda zato što su mnogi domaći plesači prestali plesati otkad su im se pogoršali ionako bijedni produkcijski uvjeti ili možda zato što većini hrvatskih građana ionako nije do plesa koliko do elementarnog preživljavanja, ali vidjeti nekoliko gostovanja na Tjednu plesa u kojima se tijela na sceni još uvijek bave detaljnim i inovativnim plesnim tehnikama djelovalo je poput kratkotrajne transfuzije.

Tim više jer je program Tjedna plesa uključio veoma raznorodne predstave – od klupske scene osamdesetih godina i punk glazbe u predstavi »Anarhija«, preko »nogomentog slobodnog stila« u kičastoj interpretaciji koreografa Danija Pannulle u predstavi »Avalanche«, sve do susreta tradicionalnog i suvremenog plesa korejske kulture u predstavi »Immixutre« ili tipične izraelske zaokupljenosti što manjim udaljenostima i magnetičnim privlačnostima u predstavama Royja Assafa.

Zadržimo se na Assafu, koji je u Zagrebu gostovao s dvjema vremešnim, ali još uvijek izazovnim koreografijama: »Šest godina kasnije« i »Brdo«. Prva je studija intimnosti koju Assaf pleše s Madison Hoke, čuvajući sitne znakove dvosmjernog osluškivanja, opreznog približavanja, zaigranosti i usporenog istraživanja međusobnih dodira. Plesači i ljubavnici imaju slične prioritete.

Proširiti, izmisliti, podijeliti i razigrati prostor dodira tako da obuhvati sve ono što izmiče i riječima i konvencionalnim ponašanjima, u čemu su Assaf i Hoke iznimno otvoreni i nježni jedno prema drugome. Štoviše, malokad smo imali priliku svjedočiti predstavi koja toliko uživa u blagom ispreplitanju prstiju, diskretnom doticanju ramena, približavanju obraza, zajedničkom osloncu glava, kažiprstu koji sporo putuje kožom partnera ili skokovima koji zapravo otvaraju tijelo mogućnosti potpunijeg zagrljaja.

Ekstatična sloboda

»Brdo« je, pak, pomalo ironična parodija vojne koračnice, tijekom koje prijateljstvo trojice muškaraca (s konotacijama ratnih drugova) neprestano biva stavljeno na kušnju nečijeg gubitka ili udaljavanja, pa ponovno prihvaćanja. U oba slučaja, diskretni humor isprepliće se s majstorskim plesnim tajmingom, stvarajući osobite socijalne studije ljubavničke i prijateljske povezanosti.

Entuzijastična himna pokretu anarhista i punk sceni osamdesetih godina obilježava predstavu »Anarhija« redateljice Sofije Asencio i Semoline Tomić. Publika ulazi u prostoriju punu bijelih električnih gitara, ostavljenih za svakog pojedinog posjetioca na pripadajućem stolcu.

Tijekom cijele izvedbe gledatelji muziciraju po vlastitom nahođenju. Tomić pripovijeda o potrebi za ekstatičnom slobodom, plešući vlastite ritualne eksplozije grčeva i trzaja. U tim pobunjeničkim ispadima tijela koje se ne srami ni svojeg raskošnog volumena ni vidljivih tragova starenja zaista se oslobađa golema energija koja prelazi i na publiku, vrlo slično performansima Damira Bartola Indoša, ali i s posebnim dodatkom poništavanja svih onih atributa »poslušne« i komercijalne seksualnosti ženskog tijela na koje smo navikli. Tako istaknute grudi Tomićeve na sceni nisu predmet idealizacije, nego žestoke trešnje.

Zanimljiva je i glasovna partitura kojom Tomić evocira žestoke gitarističke solaže pankerskih bendova, na taj način otvarajući publici čitavu površinu svog tijela, vanjskom se i unutarnjom vibracijom podređujući titrajima oslobađajuće (gotovo meditativne) »buke«, popraćene i mrmorom svirke koju stvara publika. S obzirom na to da danas živimo u post-pankerskom dobu ili sveprisutnom popu, kao i da smo gotovo zaboravili ekspresivnost divljeg protesta glazbenim i plesnim sredstvima, »Anarhija« je manje djelovala kao nostalgični pogled unatrag, a više kao moguća pobunjenička pedagogija ili lijek protiv apatije domaće scene.

Disciplina pokreta

Predstava »Immixture« korejsko-njujorškog koreografa Ahna Sungsooa osvojila je publiku metodom neprestanog sučeljavanja tradicionalnog (vjerskog, ritualnog, danas turističkog) pokreta usporenih i fluidnih kretnji dvorske tradicije, uz osobitu evokaciju njihaja produljenih rukava svečanog plesnog ruha, nasuprot ekscesnih upada suvremenog plesa, baš kao i provale klupske, posebno hiphoperske virtuoznosti. S obzirom na to da je jedan od najjačih trendova u suvremenoj svjetskoj glazbi upravo korejski pop, poznat i po izvanredno vještim muškim plesačkim grupama, bilo bi vrlo zanimljivo na nekom od nadolazećih Tjedana plesa posvetiti veću selektorsku pozornost ovom socijalnom i performerskom fenomenu korejskog porijekla, koji bi zasigurno u gledalište festivalske manifestacije doveo i brojnu domaću tinejdžersku publiku.

Predstava »Immixture« pokazala se i kao vrijedna usporedna studija pročišćene suptilnosti i discipline plesnog pokreta (osobito finog ritmičkog usuglašavanja među partnerima te rada dlanova), bez obzira kojoj tradiciji i epohi pokret pripadao. Rodna tradicionalnost čitave izvedbe, međutim, osjećala se u podjeli izvedbenih zadataka: sve »prijestupničke« geste, svi skokovi i drski okreti pripali su muškom plesaču, dok su ženska tijela skladno lelujala u pozadini.

»Horror vacui« skupine Kik Malone smjestio je publiku u mrak Kina Grič, predstavljajući nam infantilnu verziju neke zamišljene močvare iz koje po podovima i stolcima polako izlaze i plaze performeri. Politička alegorija je i više nego jasna, ali autorska izvedba je dramatično lišena bilo kakve (konceptualne, plesne, vokalne, dramske) izvedbene studioznosti. Glasanja performera trebala su sugerirati močvarne životinjske organizme, kao što je i čitava predstava (posebno rad s perikama koje strše iz navučenih kapuljača na mjestu ljudskog lica) vjerojatno imala namjeru otvoriti problem »čudovišnog« tijela koje se razvija u domaćoj baruštini. Ali ne samo da je predstava sklona tolikim pojednostavljenjima da više nalikuje dječjoj priredbi (s pripadajućom naivnom klaunerijom), nego je i pretencioznost njezina formata veoma zabrinjavajuća: sto minuta praznog hoda u kojem je publika posebno unaprijed upozorena da ne smije napuštati predstavu ako ne želi povrijediti osjećaje izvođača.

(Ne)točna slika

Poigravanje statusom publike kao taoca događa se i na samom završetku izvedbe, ponovno svraćajući pozornost na problem potisnute agresije autorskog tima. Pa premda razumijem svekoliku političku ogorčenost okupljene grupe perfomera (Silvia Marchig, Iva Nerina Sibila, Marko Gutić Mižimakov, Umberto Lancia i Jasen Vodenica), ne razumijem manjak elementarne analitičke rigoroznosti koja bi od svih okupljenih umjetničkih sudionika zahtijevala više od prve lopte i općih mjesta. Uprizorena mlaka groteska ne stiže ni do humora ni do tragike, dakle dvostruko promašuje svoj kritički potencijal.

Ako je »Horror vacui« mjera domaćeg suvremenog plesa ili ono što nam preostaje u smislu izvedbe koju favorizira upraviteljica Tjedna plesa Mirna Žagar (kao jedina predstava koja je imala na Tjednu čak dvije izvedbe i pripremljena je u koprodukciji s Tjednom), onda smo u ozbiljnom manjku. Jer plesači su toliko snizili kriterije svog rada, nesumnjivo zrcaleći sustavni izgon iz hrvatskih kazališnih institucija, da struka biva dovedena u pitanje i iznutra, a ne samo izvana.

Nedavno snimljeni film »The Dancer« redatelja Stevena Cantora (2016.), dokumentaristički posvećen briljantnom baletanu Sergeju Polunjinu, također protestira protiv nasilja koje plesačkom tijelu čine različiti režimi ideologijskog nadgledanja, baš kao i iscrpljivanja te emocionalnog zlostavljanja unutar striktnog programa treninga, ali Polunin ostaje moćni subjekt filma, jer nastavlja plesati najzahtjevnije moguće – čak i kad istrčava s baletne pozornice, svlačeći odjeću i valjajući se po uličnom snijegu, a posebno onda kada s baleta prelazi na pop repertoar ili tetovira na svoju kožu poruke osobnog otpora ili istražuje nove ekspresivne mogućnosti suvremenog plesa.

Sudimo li po Tjednu suvremenog plesa, tog borbenog putovanja tijela kroz različite izražajne zone te inzistiranja da ples počinje i završava kao osobita fizička samozaokupljenost i samozahtjevnost, na domaćoj pozornici više nema. Ali ne mislim da Tjedan daje točnu sliku čitave naše scene. Mnoga domaća autorska plesna imena nisu bila u selekciji središnjeg ovogodišnjeg festivala plesne umjetnosti (od etabliranih koreografkinja i koreografa posebno upada u oči izostanak Nikoline Pristaš, Irme Omerzo, Marjane Krajač, Selme Banich, Sonje Pregrad, Zrinke Užbinec, Larise Lipovac, Pravdana Devlahovića itd.).

Pravo stanje stvari u domeni plesa stoga nije općenito »zamiranje«, nego nedostatak javne platforme koja bi otvorila vrata što zahtjevnijim raznolikostima plesnog iskustva i njegovala umjetnički eksperiment tijekom čitave godine, a ne prigodno oko jedne festivalske predstave. Tu vrstu kulture respekta upravljačkih tijela i institucija prema plesu tek treba uspostavljati, imajući na umu da je riječ o umjetnosti koja od svog nastanka inzistira na najkreativnijem akcijskom mišljenju svih dimenzija političkih i privatnih tijela. Ples nije isušena kaljuža; ples je najsuvremenije opremljen svemirski

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.