Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. listopada 2019.
Poznati redatelj

Intervju Srđan Dragojević: Humor je danas jedino oružje umjetnika protiv gluposti

Foto: Dejan STIFANIĆ
Foto: Dejan STIFANIĆ
Autor:
Objavljeno: 28. travanj 2017. u 6:53 2017-04-28T06:53:25+02:00

»Kakagrad« je nastao baš tijekom navikavanja na zahod. Sin je tu imao određenih sumnji i nedoumica, doba pelena je trajalo nešto duže. Po profesiji sam i klinički psiholog i prije filmske karijere bavio sam se i psihoterapijom

Srđan Dragojević, redatelj silno gledanih i nagrađivanih filmova »Mi nismo anđeli« (1992.), »Lepa sela lepo gore« (1996.), »Rane« (1998.), »Parada« (2011.), našoj publici gotovo nepoznat kao pisac za djecu, predstavio je u pulskom Circolu, kao gost Monte Librića u okviru festivalskog programa »Autor iz daljine«, svoju hit-slikovnicu »Kakagrad«, duhovitu priču o odvikavanju djeteta od pelena.

Knjiga je u Srbiji u nepunih mjesec dana rasprodana, doživjevši drugo izdanje, a nedavno je autor objavio i nastavak knjige pod nazivom »Kakakralj«. U obje slikovnice autor ilustracija je Nemanja Ristić.

U svijet dječje književnosti Srđan Dragojević (Beograd, 1963.) zakoračio je prije dvije godine knjigom »Krilata djeca«, a prije toga objavio je i knjigu »Rane & dve priče za novu deceniju« (2010.).

Po obrazovanju klinički psiholog i redatelj, svestrani Dragojević izdao je i tri zbirke pjesama, a za »Knjigu akcione poezije« 1986. dobio je nagradu »Branko Radičević«. Hit-slikovnicu »Kakagrad«, s likovima koji se zovu Kakani, Govnica, Tvrdokak, Prolivko... obožavat će, kako navodi hrvatski izdavač Profil, i mališani, ali i njihovi roditelji, a knjiga se preporučuje kao prava podrška djetetu na putu k osamostaljivanju.

Kako je nastao »Kakagrad«?

– Kao i »Krilata djeca«, »Kakagrad« je nastao tako što smo prvo, u jednoj teki crtali ilustracije, pisali našu, porodičnu knjigu u jednom primjerku. Inače, ovakvih, samo naših obiteljskih knjiga ima dosta. Neke su sačuvane, možda će se jednog dana pojaviti kao prave knjige, a dosta toga je izgubljeno.

»Kakagrad« je nastao baš tijekom navikavanja na WC. Sin je tu imao određenih sumnji i nedoumica, doba pelena je trajalo nešto duže. Ja sam po profesiji i klinički psiholog, neko vrijeme sam se, prije filmske karijere, bavio i psihoterapijom. Uvijek me je posebno zanimala dječja psihologija, razdoblje odrastanja. Dosta iskustva iz tog razdoblja iskorišteno je u ovoj knjizi.

Iznenađenje

Kako su na tu knjigu reagirala vaša djeca; jesu li bila kritična i koliko su vam njihove eventualne primjedbe bile od koristi tokom samog procesa pisanja? Krije li se tu razlog njenog uspjeha, u toj autentičnosti osobnog obiteljskog iskustva?

– Ne samo da su reagirala, bili su i sudionici i kritičari. Neki od likova su im bili draži od onih drugih, pa smo te druge eliminirali. Na kraju, priča je pomogla sinu, nakon toga je »upalila« i kod kćerke i djelovala kada je došao njen red da izađe iz doba pelena.

Izuzetno mi je drago kada me na ulici sretnu majke i bake malih čitatelja i posvjedoče kako je »Kakagrad« bio jako uspješan u navikavanju njihove djece na toalet. Moram reći da nisam očekivao baš toliku popularnost knjige – kada mi izađe neki film, ljudi na ulici prepoznaju, imaju potrebu podijeliti sa mnom dojmove iz filma, no film je izuzetno jak medij pa je to i za očekivati.

Veoma je zbunjujuće kada se slična stvar dogodi povodom knjige. U svakom slučaju, i ohrabrujuće. Lijepo je to svjedočanstvo da su knjige još uvijek žive, da utječu na čitatelje.

Otac ste, ako ne griješim, petero djece. Prvu knjigu za djecu »Krilata djeca« napisali ste dok vam je kćerka bila u pubertetu. U toj priči djeca s planeta Re rađaju se s krilima i uživaju letjeti nebom sve dok im, ulaskom u pubertet, krila počinju otpadati. Koliko naše školstvo kreše ta krila? Izjavili ste jednom da su naše škole ubojice kreativnosti.

»Uljudni fašizam«

– Da, petero. Dvoje su već odrasli ljudi, najstarija kćerka je snimatelj, sin je nakon studija psihologije radio kao »copywriter« u jednoj reklamnoj agenciji, sada se bavi nekim sofisticiranijim oblicima književnosti i scenaristikom. Srednja kćerka, kojoj su posvećena »Krilata djeca«, sada izlazi iz puberteta, učenica je muzičke gimnazije; nadamo se da će biti pijanist u životu.

I da, roditelj sam već skoro tri desetljeća; svjedok sam kako škola, školski programi i udžbenici djeci »skidaju krila«, uspješno im suzbijaju maštu i kreativnost. No to nije toliko do učitelja i profesora; mi smo imali neke zaista dobre, već više do pisaca udžbenika.

Bio sam saborski zastupnik tri godine i, pored kulture, bavio sam se i obrazovanjem. Vidio sam koliko je teško pomaknuti nešto u ovom važnom području i zbog okoštalog sistema obrazovanja, inercije u njemu, ali i zbog jednog komercijalnog pristupa pisanju i izdavanju udžbenika, gdje je umješan i strani kapital, veliki novac. Kreativnost je tu najmanje bitna.

Nikome u tom proizvodnom lancu ne odgovara da najkreativniji ljudi u zemlji, pisci, umjetnici, slikari, budu recenzenti udžbenika i ne dopuštaju da suhoparni i nekreativni udžbenici dođu do djece.

Izjavili ste svojedobno da je politička korektnost veliki neprijatelj dječje literature. Zašto?

– Djeca nisu »politički korektna«, kao ni kreativni odrasli koji su sačuvali dijete u sebi. Politička korektnost je jedan vid »uljudnog fašizma« i može se samo, s tugom, konstatirati da je on pobijedio. To vam je kao ona podobnost u socijalizmu, služi za kontrolu svega što iskače, što se protivi prosjeku i mediokritetskom duhu. Na žalost, ti trendovi, uvezeni sa zapada kod nas dominiraju.

To vam je kao s ovom pomamom za reality emisijama, zdravim životom i prehranom, tim glutenskim dijetama i glupostima. Uvezli smo sve najgore i još ga obogatili domaćim primitivizmom i radikalizmom.

»Kakakralj«

Koliko je humor u tom kontekstu važno piščevo oružje?

– O, pa naravno da jeste. Humor je jedino oružje umjetnika danas protiv gluposti. Često, i protiv nepravde. No kada živite u autoritarnim društvima, kakva su naša u regiji, i humor postane sasvim nedostatan. On onda prije svega koristi da spasite dušu i zdrav razum.

Koliko je važno da pisac za djecu ima iskustvo roditeljstva? Mogu li biti dovoljna autorova mašta i 'dijete u svakom od nas’?

– Teško je to reći. Lewis Carroll je imao nećakinju po kojoj je stvorio Alisu, ne po vlastitoj djeci. Blagoslovljen sam da imam svoju djecu koja su nepresušan izvor inspiracije. Ne vjerujem da bih se bavio literaturom za djecu da nemam vlastitu. Previše sam veliki cinik i djeca mi pomažu da održavam neki balans, da na ljudski rod gledam, ipak, s izvjesnom dozom optimizma.

Koje su dječje knjige obilježile vaše djetinjstvo?

– »Vlak u snijegu«, »Družba Pere Kvržice«, »Junaci Pavlove ulice«, Nušićevi »Hajduci«, »Tri mušketira«, »Grof Monte Cristo«, »20.000 milja pod morem«, »Baf, vođa karavana«, mnogo naslova koji su, na žalost, već zaboravljeni i koje djeca danas slabo čitaju. I stripovi, naravno, »Komandant Mark«, »Blek Stena«, »Poručnik Blueberry« i, prije svega, »Alan Ford«.

Što mali čitatelji »Kakagrada« mogu očekivati od nastavka priče, »Kakakralja«?

– O, zaista je dobro ispao »Kakakralj«. Nadam se da će ga izdati i kod vas. »Kakakralj« zaokružuje čitavu priču. Postojala je ideja da obje knjige izađu zajedno, kao jedna knjiga, no previše je to obimno štivo. Neki roditelji mi se žale, budući da je »Kakakralj« nešto duži, da im treba i više vremena da djeci pročitaju, pa im je malo previše »time consuming«. No nije to baš neka zamjerka; malo više vremena sa svojim djetetom, ne može izaći na loše, zar ne?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.