Mostra

Spašavanje vojnika Desmonda: 73. Venecijanski filmski festival od Okinave do Cavea

Dragan Rubeša

Protagonist novog filma Mela Gibsona »Hacksaw Ridge«, prikazanog izvan konkurencije, želi dati svoj obol patriotskoj akciji u pokušajima da kao bolničar spašava živote suboraca



VENECIJA Ono što su u opusu Clinta Eastwooda »Zastave naših očeva«, to je za Mela Gibsona njegov najnoviji komad »Hacksaw Ridge«, prikazan izvan konkurencije. Oba filma ambijentirana su u paklu Okinave. No dok su Eastwoodu trebala dva filma kao dvije verzije istog događaja, jedan ispričan iz perspektive američkih vojnika, a drugi iz perspektive japanskih neprijatelja, Gibson promatra isti povijesni događaj u diskursu intimne priče Desmonda Dossa (iznenađujuće impresivni Andrew Garfield). A on kao 19-godišnji mladac 1945. odbija služiti civilni vojni rok u svojoj domovini te dobrovoljno odlazi u rat kao bolničar.


»Mrzim rat, ali volim ratnike«, kaže Gibson. Za autora pravi ratnik ne broji svoje žrtve, već uvažava neprijatelja. Tko bi rekao da će Gibson 30 godina nakon »Smrtonosnog oružja« snimiti takvu priču. Jer njegov protagonist želi dati svoj obol patriotskoj akciji, u pokušajima da kao bolničar spašava živote suboraca.


Bori se za svoja prava da ne ubija, jer mu to ne dopušta religijska svijest. Ali na kraju će završiti na Pacifiku u jednoj od najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata, koja je Amerima dala opravdanje za korištenje atomske bombe (scene ratne klaonice doista su žestoke u njihovoj plastičnosti, i čak su nadmašile uvodne kadrove Spielbergova »Ryana«).




U isti mah to je i film o spasenju (Krist kao da Gibsona proganja vječno). Ali junakova Biblija i njegov Bog kažu mu da ne ubija. Za njega postoje različiti načini da se postane narodni heroj, no iako spašavanje tuđih života nije isto što i oduzimanje života neprijateljima, Gibsonov junak se na trenutke doima poput mladog religijskog fanatika.


»Što bi učinio ako se pred tobom ukaže neprijatelj koji te želi ubiti«, pitaju ga suborci. »Ne znam«, kaže on. Upravo u totalnoj nesvjesnosti takvog odgovora leži veličina njegove osobnosti. No čini nam se kao da Gibson prema svom liku pokazuje nevjerojatni respekt, ali ne i empatiju, nešto kao i Eastwood za svog američkog snajperista. Zato se režiser pojavljuje u trećem dijelu filma kao Dossova dijametralna suprotnost, kad udovi počinju letjeti a tijela eksplodirati na sve strane.


Falusoidni kraci


No Gibsonu kao da je draži prvi dio filma, onaj vezan za Dossovo djetinjstvo, te onaj eksplozivni finalni s bitkom za Okinavu, dok je ponešto slabiji kad se bavi moralnim odabirima i pitanjima srca na vježbalištu. Zato Gibsonov veliki film, koji bi se svidio Johnu Fordu, ne priča o impulsu i herojskom aktu u trenutku »ludila«, već o preciznoj snazi odluke o spašavanju što više života, što se pretvara u junakovu furioznu mantru, pa makar oni ponekad bili neprijateljski (promotriti sjajnu scenu u kojoj Gibsonov junak pomaže teško ranjenom japanskom vojniku). Jer konflikt ponekad generira kreativnost bolje od empatije.


Ipak, najveći interes polučio je novi eksces Amata Escalantea »La region salvaje« (Divlja regija), za američku distribuciju preimenovan u »The Untamed« (Neukrotivi), koji rastura po razorno nabildanom mekskičkom mačizmu i njegovim traumama u priči o geodetu koji krije zabranjenu homoseksualnu vezu u koju se upustio sa ženinim bratom. No kad on brutalno prebije predmet svoje žudnje, koji će završiti u komi, dočekuje ga zaslužena kazna u mraku šumske kolibe u kojoj vreba aliensko čudovište s falusoidnim kracima, kad hiperrealizam ustupa mjesto horroru. Čisti »tentacle porn« kao sumanuti spoj susreta Ripley s napaljenim »Alienom«, japanske hentai estetike s dodatkom meksičke sapunice kojom vladaju životinjski primordijalni instinkti i nagoni. No ovo je ujedno i film kojim se Escalante najviše približio svom uzoru Reygadasu (čudovište praktički ima isto značenje kao fluorescentni demon iz »Post Tenebras Lux«).


U lošoj satiri »Kralj Belgije«, prikazanoj u paralelnoj selekciji »Horizonti«, iza koje stoji autorski dvojac Peter Brosens & Jessica Woodworth, a koja se događa u bliskoj budućnosti, belgijski kralj Nicolas III dolazi u pratnji svojih suradnika u Istanbul čestitati turskom predsjedniku na ulasku u EU. No dok se pripremaju za susret s njime saznaju da je u Belgiji izbio građanski rat te da se Valonija odcijepila od Flandrije. Budući da su sve avionske linije za njihovu sada već bivšu zemlju bile u prekidu, preodjeveni u etno kostime članica bugarskog zbora »Crnomorske sirene« kreću u svoju nadrealnu balkansku odiseju.


Intimno svjedočanstvo


Prema kraljevu pomoćniku, Balkan su »Rumunjska, Bugarska, Srbija, Makedonija i Albanija«. Hrvatska, eto, nije ušla u taj niz pa će svi oni koji još uvijek vjeruju da nas Europa gura u nekakve »balkanske asocijacije« imati mirniji san. I dok u Bugarskoj oni sudjeluju u žiriju za najbolji jogurt, a u Srbiji krkaju odojka, nalijevaju se rakijom i susreću stanovitog Dragana, nekadašnjeg snajperista u opsadi Sarajeva, pokušaj autora da ironizira balkanske klišeje pada u vodu. A britanski režiser koji s njima putuje i dokumentira njihovu odiseju najprije se s njime srdačno zagrli kao da su stari prijatelji iz njegove reporterske prošlosti, iako stvar ubrzo ostavlja gorčinu u želucu.


Nakon što je natjerao Nicka Cavea da mu izvede jednu numeru u saloonu westerna »Ubojstvo Jesseja Jamesa od kukavice Roberta Forda«, Andrew Dominik ga je sada natjerao da mu dopusti da uđe u njegov studio u kojem je snimao najnoviji album »Skeleton Tree« i sve to zabilježi »tom ridikuloznom 3D crno-bijelom kamerom«, u filmu nazvanom »One More Time With Feeling«.


Nešto slično učinio je Pedro Costa prateći pripreme za koncert Jeanne Balibar (»Ne change rien«). S time da je Dominikov komad ne samo veliki glazbeni dokumentarac (Cave je već dobio svoj dokumentarni portret »20.000 dana na zemlji«, iza kojeg stoje britanski konceptualni umjetnici Iain Forsyth & Jane Pollard), već krhko i krajnje sugestivno intimno svjedočanstvo njegovih nemira i emotivnih paraliza nakon smrti sina. U jednom emotivnom i dirljivom kadru posjećuju ga žena i sin koji ga snima fotoaparatom. No kako to kaže stih jedne od pjesama s tog albuma, »Someone’s gonna sing the stars«.