Kronologija manipulacije

Riječki konzervatori jednodušno protiv dogradnje »Kvarnera«

Nela Valerjev Ogurlić

Žrtve smo odluka donesenih prije više godina, kada su moje prethodnice potpisale dokumente kojima je o mogućena nadogradnja. Ipak, želim naglasiti da su se svi konzervatori zaposleni u Odjelu već tada jednoglasno izjasnili protiv dogradnje Hotela »Kvarner«, pa čak i pročelnica koja ju je u konačnici odobrila – kaže Gordana Sobota Matejčić



RIJEKA Nakon bure koja se podigla u javnosti zbog nadogradnje opatijskog Hotela »Kvarner«, započete uz sve potrebne dozvole i suglasnosti, došli smo do zanimljiva otkrića. Na prvi pogled djeluje bizarno ali je istinito, a ujedno i na tragu već doživljenih iskustava na temu konzervatorskih proturječja i dvojbenih odluka – nadogradnjom Hotela »Kvarner« ogorčeni su i u Konzervatorskom odjelu Rijeka koji je taj zahvat odobrio! 


  Aktualna pročelnica Konzervatorskog odjela Gordana Sobota Matejčić, isprovocirana salvama optužbi na račun konzervatora i primjedbama da male ljude ugnjetavaju zbog škura na prozorima, a istodobno dopuštaju devastaciju najmarkantnijih povijesnih građevina, o tome je za naš list izjavila: 


  – Sadašnja postava Konzervatorskog odjela u Rijeci takav zahvat na Hotelu »Kvarner« ne bi dopustila! Osobno, nadogradnju bih odbila i zalagala se za konzervaciju postojećeg stanja. Na žalost, to više nije moguće, jer smo žrtve odluka donesenih prije više godina, kada su moje prethodnice potpisale dokumente kojima su nadogradnju omogućile. No, želim naglasiti da su se svi konzervatori zaposleni u Odjelu već tada jednoglasno izjasnili protiv dogradnje Hotela »Kvarner«, pa čak i pročelnica koja ju je nakon toga odobrila! 


  Pa kako se to dogodilo?  

Ključni elaborat




– Sve objašnjava jedan dopis upućen Ministarstvu kulture iz Liburnija Rivijera Hotela nakon kojeg se stav promijenio – kaže Gordana Sobota Matejčić koja nam je na uvid podastrijela dokumente, među kojima su četiri posebno važna da bi se slučaj rasvijetlio. 


  Prvi, a pokazat će se i ključan, je Konzervatorski elaborat iz 2007. godine kojim se utvrđuje da je Hotel »Kvarner« kroz povijest doživio različite dogradnje pa se shodno tome u smjernicama obnove dopuštaju određene intervencije na građevini, a jedna od njih je i mogućnost mansardnog uređenja krovišta pod određenim uvjetima. 


  Elaborat je izradila konzervatorica Dolores Čikić, a investitor ju je angažirao na preporuku tadašnje pročelnice Konzervatorskog odjela Rijeka Blande Matice, nakon što su Liburnia Riviera Hoteli od Konzervatorskog odjela zatražili očitovanje o mogućnosti rekonstukcije Hotela »Kvarner« i Vile »Amalia«, koju su planirali radi više kategorizacije. Iako se o rekonstrukciji krova u elaboratu govori s popriličnom dozom opreza, upravo je taj dokument utabao put današnjoj dogradnji Hotela »Kvarner«, koju bi konzervatori rado obustavili, ali nema načina da to naprave. 


  – Kad jednom odobrite dogradnju kroz postupak izdavanja lokacijske dozvole i prostorno plansku dokumentaciju, a to se u ovom slučaju dogodilo još 2009. godine, više nemate pravnih mogućnosti da to promijenite. Ne možete danas izdati dokument kojim odobravate dogradnju, a onda se za dvije godine predomisliti, jer bi to značilo ugrožavanje pravne sigurnosti građana. 


  U toj situaciji možemo jedino pokušati utjecati da dogradnja hotela izgleda što prihvatljivije i oko toga se trudimo – kaže današnja pročelnica i podastire dva dokumenta koji pokazuju pokušaje da se dogradnja zabrani dok je još bilo moguće, a oba je potpisala Lillian Stošić koja je na pročelničkom mjestu naslijedila Blandu Maticu krajem 2007. godine. 


 Negativno mišljenje


U veljači 2008. Stošić je investitoru, Liburnia Riviera Hotelima, uputila negativno mišljene o dostavljenom projektnom programu, u kojem je izričito naglasila da se na zgradi Hotela »Kvarner« i Vile »Amalia« ne dozvoljava podizanje kata, s naputkom projektantima da su prilikom izrade idejnog rješenja dužni poštovati režim zaštite iz Konzervatorskog elaborata kojim je uz brojna ograničenja dopušteno da se ispita mogućnost izvedbe mansardnog krovišta. 


  U srpnju iste godine izdala je i posebne uvjete zaštite kulturnog dobra kojima odbija dati suglasnost na idejni projekt rekonstrukcije što su ga u međuvremenu izradili riječki arhitekti Saša Randić i Idis Turato, uz obrazloženje da je to odluka stručnog kolegija Konzervatorskog odjela koji »ne dopušta nadogradnju i izmjenu krovišta na objektima od posebne povijesne vrijednosti kao što su Hotel »Kvarner« te Vila »Amalia«. 


  Prvi dokument bio je pokušaj da se ambicije investitora svedu u gabarite prihvatljivoga, a drugi je akt kojim se odbija projekt što su ga Randić i Turato napravili prema smjernicama iz Konzervatorskog elaborata, ali i pokušaj da se zabrani bilo kakva izmjena krovišta, pa i ona dopuštena Konzervatorskim elaboratom, što ga je sredinom 2007. potpisala Blanda Matica. 


  – Konzervatorskim elaboratom zapravo je dopušteno tek da se ispita mogućnost rekonstrukcije krovišta Hotela »Kvarner«, uz jasnu napomenu da će projekt biti odbijen ako ga konzervatori i stručno povjerenstvo Grada Opatije ocijene neprihvatljivim. Drugim riječima, nekome ste dali mogućnost da istražuje, ali niste rekli da ćete to rješenje i prihvatiti, već samo da ćete ga razmotriti, a ako ne bude dobro tragat ćete za boljima. I baš se tako dogodilo – kaže konzervatorica Nina Hraba, zadužena za opatijsko područje. 



Prava devastacija Hotela »Kvarner«, po mišljenju konzervatora, dogodila se je 1927. godine kad je nadograđena cijela jedna etaža koja je zauvijek izbrisala izvorne gabarite i obrise dotadašnje građevine. Njezin trodjelni, tlocrtno i visinski istaknut volumen, tada je potpuno poništen. I tu je trebalo stati – tvrdi pročelnica.   – Građevinu je trebalo obnoviti po najvišim standardima zaštite u njenim naslijeđenim gabaritima. Kvaliteta »hotelske ponude« se trebala postići suptilnom obnovom, odabirom najkvalitetnijih materijala te visokim stupnjem uređenja interijera. Da se pritom vrati sjaj 19. stoljeća ne bi bila prepreka, već isključivo prednost i posebnost.


 Protiv dogradnje


Međutim, dogodilo se i više od toga, kako pokazuju dokumentacija i svjedočanstva aktera. Lillian Stošić sazvala je stručni kolegij na kojem je okupila sve konzervatore i pozvala ih da se izjasne o projektu.


Na kolegij je pozvan i arhitekt Idis Turato koji je održao prezentaciju projekta, a u ulozi moderatora događaju je prisustvovala i Blanda Matica koja je u međuvremenu postala ravnateljica Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture.


Ona nije glasala, ali sudionici pamte da je pokušala sugerirati da se preispita doneseni zaključak. No, konzervatori su se jednodušno izjasnili i protiv predloženog rješenja i protiv dogradnje uopće. 


  Bio je to pokušaj da se zatvori Pandorina kutija otvorena smjernicama Konzervatorskog elaborata, odnosno da se stornira mogućnost bilo kakve intervencije na krovištu »Kvarnera«, kada se vidjelo kako predložno rješenje funkcionira. 


S obzirom da je smjernicama određeno da se rekonstrukcija krovišta mora temeljiti na parametrima arhitekture 19. stoljeća, a kao uzor treba koristiti arhivsku dokumentaciju Hotela »Kvarner«, ili druge opatijske primjere mansardnog krovišta, Randić i Turato su ponudili klasično rješenje, metodom faksimila, s limenom mansardom kakva se sreće na brojnim opatijskim hotelima.


No, konzervatori su uvidjeli da limena »kapa« jednostavno ne pristaje ovoj građevini, da je prevelika, ali i da nema te preinake koja bi bitno popravila dojam, pa su zaključili da ne treba eksperimentirati i riskirati, već da je bilo kakvu intervenciju na krovu najbolje zabraniti. 


Intervencija s vrha


Posve očekivano, to je zaprepastilo investitore pa je tadašnji predsjednik Uprave LRH-a Kristijan Staničić tadašnjem državnom tajniku u Ministarstvu kulture i kasnijem ministru Jasenu Mesiću uputio dopis u kojem iznosi pritužbe na uskraćivanje suglasnosti projektu i traži njegovu intervenciju. U dopisu se ukratko navodi kronologija slučaja i uz ostalo ističe kako je projekt rekonstrukcije hotela rađen uz stalne konzultacije i dogovore s konzervatorima, a spominju se i uvjeravanja Lillian Stošić da neće biti nikakvih problema oko izdavanja suglasnosti kad idejni projekt bude završen. Svoj dopis je zaključio riječima: 


  »Vrlo poštovani gospodine Mesić, ljubazno Vas molim da zajedno s Konzervatorskim odjelom u Rijeci preispitate posebne uvjete i svojim autoritetom i dužnosti koju obnašate pomognete pozitivnom rješavanju ovog za nas vrlo značajnog projekta«. 


  Intervencija je očito imala efekta, jer zaključak konzervatora nije prihvaćen, već je dogovoreno da se umjesto klasičnog mansardnog krovišta pokuša naći drugo rješenje – suvremena interpretacija mansarde u smanjenim gabaritima. Arhitektima to nije bio ni najmanji problem jer su uvijek i bili skloniji modernijem izrazu, a postignut dogovor smatrali su logičnim izborom. 


  – Kad jednom napišete konzervatorski elaborat i dopustite određene intervencije zbilja izgleda neozbiljno da ih poništavate usred izrade projektne dokumentacije. Ako su konzervatori mislili da se na povijesnoj građevini ne smije intervenirati, tada u elaboratu nisu smjeli napisati niti naznaku takve mogućnosti – kaže Idis Turato. 


  Svjesna je toga i Gordana Sobota Matejčić, ali u vrijeme nastanka Konzervatorskog elaborata na predložen režim zaštite, kaže, nije mogao utjecati nitko osim tadašnje pročelnice. Randić i Turato napravili su tako novo rješenje u kojem su smanjili dimenzije dogradnje i odmaknuli je od rubova krova. S morske strane ostavljena je terasa, a novu, sada ostakljenu »mansardu« obukli su u blještavu zlatnu čipku, nadahnuti bečkom secesijom. 



Hotel »Kvarner« nije pojedinačno zaštićeno kulturno dobro ili nekadašnji spomenik nulte kategorije, kako se govori. On je dio zaštićene cjeline. Kroz povijest je više puta dograđivan, a intervencije na povijesnim zgradama koje su doživljavale takve mijene u prošlosti posve su legitimne, uz uvjet da poboljšaju kvalitetu građevine.   Možemo intervenirati u duhu povijesne arhitekture ili im dodati nešto suvremeno i drukčije. U prvom slučaju treba uhvatiti »genetski kod« građevine i paziti da nadogradnja prirodno sraste s građevinom, a u drugome paziti da nova kvaliteta ne degradira staru. I to smo sad postigli. Krovna dogradnja je nenametljiva i neće konkurirati povijesnoj građevini, a bez obzira što bih voljela da se ni takva nije dogodila, smatram da je pretjerano govoriti o kulturocidu. U krajnjoj liniji, čak je i reverzibilna, može se lako ukloniti – napominje Gordana Sobota Matejčić. 


Pritisci iz Zagreba


Konzervatorima se ni to nije dopalo. Smatrali su da agresivno konkurira povijesnoj građevini i oduzima joj svu pažnju, ali je pročelnica Lillian Stošić u svibnju 2009. ipak izdala suglasnost na idejni projekt u svrhu izdavanja lokacijske dozvole. U međuvremenu je i Grad Opatija prihvatio izmjene Urbanističkog plana uređenja, kojima je dogradnja omogućena svakom budućem investitoru i tako je stvar zapečaćena. 


  U suglasnosti Stošić navodi kako će se o geometriji krova te vrsti i oblikovanju pokrova još raspravljati, iz čega se može zaključiti da se do kraja nadala nekakvoj promjeni. No ona se zaista mogla ticati samo načina oblikovanja, jer je dogradnju neopozivo odobrila. Danas kaže –pod pritiskom iz Zagreba! 


  O sličnim pritiscima svjedočili su i neki drugi pročelnici, kojih se na čelu Konzervatorskog odjela Rijeka izmijenilo čak šestero u posljednjih osam godina: Hrvoje Giaconi, Miljenko Domijan, Blanda Matica, Lillian Stošić, Željko Bistrović i Gordana Sobota Matejčić. Polovica ih je smijenjena, a takva fluktuacija vjerojatno može objasniti i nerijetko zbunjujuće odluke što su ih donosili u svojim krnjim mandatima – nakon Giacionija još nitko ga nije odradio do kraja! 



Ako je u prošlosti počinjena greška koju nismo uspjeli popraviti mi u Konzervatorskom odjelu, mogla je to učiniti lokalna samouprava koja je dogradnju omogućila izmjenama UPU-a Opatije.   Istina, i za to je trebala suglasnost Konzervatorskog odjela, ali Grad može biti veći konzervator od konzervatora. Može odlučiti da ne dopušta nikakvu intervenciju na građevini koja mu je bitna memorijalno i spomenički, neovisno o konzervatorima, i čak ju zaštititi kao »dobro od lokalnog značenja«.   Ne želim prebacivati lopticu odgovornosti, ali mislim kako jednostavno nije fer da nas prozivaju oni koji su i sami sudjelovali u donošenju tih izmjena. Štoviše – najglasniji su i zahtijevaju da se u javnost izađe s imenima! Pa evo, i to smo učinili, a sad neka i oni objasne zbog čega brigu za baštinu i borbenost koju danas iskazuju nisu iskoristili da spriječe tu odluku? – kaže Gordana Sobota Matejčić. 


Kosturi iz ormara


No, to je tema vrijedna zasebne priče, a ova je nakon izdavanja lokacijske dozvole zamrla, jer se baš uoči predaje glavnog projekta dogodila smjena na čelu Uprave Liburnia Riviera Hotela. A kako nove uprave uvijek dolaze s novim i svježim idejama, tako je i ova odustala od projekta Randića i Turata da bi se u lipnju 2013., dok je još vrijedila lokacijska dozvola izdana temeljem njihova projekta, obratili Konzervatorskom odjelu s viješću da su spremni za obnovu hotela, ali sada prema izmjenjenom projektu što ga je izradila arhitektica Ivana Kosier iz zagrebačkog »Jurcon projekta«.  

U to doba na čelo Konzervatorskog odjela dolazi Gordana Sobota Matejčić koja bez mogućnosti da promijeni stare odluke donosi nove uvjete i suglasnost kojom se odobrava projekt prema kojem su nedavno počeli radovi i izazvali ogorčenje u javnosti. Konzervatori su se našli na meti optužbi – prozivaju ih stručnjaci, političari, građani, portali vrve komentarima u kojima ih časte najgorim pogrdama. Jesu li to zaslužili? 


  – Sigurna sam da nismo! – kaže pročelnica. Jednostavno ne pristajem da nas proglašavaju devastatorima i da se zbog nekih »kostura iz ormara« baca ljaga na ljude koji savjesno rade svoj posao. Želim tu ljagu sprati i zato pojasniti kako su se donosile odluke, tko je i kako u njima participirao, imenom i prezimenom. Jer nismo svi »riječki konzervatori«.