Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 4° 4° 1
12. prosinca 2019.
Dijalozi s baštinom

foto Reportažni zapis s terenskog obilaska Krka: Kako sauvati redovničku baštinu?

Foto: Roni Brmalj
Foto: Roni Brmalj
Autor:
Objavljeno: 30. travanj 2018. u 11:46 2018-04-30T11:46:51+02:00

Tema na koju se u Europskoj godini kulturne baštine usredotočio ovaj znanstveno-stručni skup bila je iskustvo istraživanja, zaštite, prezentacije i valorizacije kulturne baštine redovničkih zajednica. Nimalo neočekivano, jer još od ranosrednjovjekovnoga benediktinstva, samostanska kultura predstavljala je važan dio oblikovanja europskog kulturnog identiteta

Oduvijek postoje priče o dobru i zlu, poput one o dobrom i lošem bratu Kainu i Abelu. Tako se i uz otok Košljun veže ta biblijska priča. Sadašnja košljunska draga bila je nekoć veliko i lijepo polje koje je pripadalo dvojici braće. Jedan je od njih bio zdrav i zločest, a drugi slijep i dobar. Obojica su imala svoje zasebno gospodarstvo s okućnicom. Polje im je bilo zajedničko. Taj zločesti brat učinio je štetu dobrome i dogodila se kletva te je sve imanje zločestoga brata potopilo more, a ostao je samo ovaj mali komad kopna. Kad je slijepi brat umirao, poklonio je sve svoje imanje fratrima da tu sagrade crkvu sv. Marije, da u njoj čuvaju njegov grob i mole za pokoj njegove duše. Tako je nastao Košljun.

Tu pučku legendu prepričao je arheolog Ranko Starac, inače kustos Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, tijekom terenskog obilaska otoka Krka u okviru znanstveno-stručnog skupa riječkog Filozofskog fakulteta. Riječ je o već tradicionalnim »Dijalozima s baštinom«, ove godine posvećenim iskustvima u zaštiti redovničke kulturne baštine, organiziranim pod stručnim vodstvom Marijana Bradanovića s Odsjeka za povijest umjetnosti FFRI-ja Katedre za istraživanje i zaštitu kulturne baštine. Prema njegovim riječima, budući da se radi o specifičnom skupu ljudi iz konzervatorske profesije, osim što su dobili niz povijesno-umjetničkih podataka o franjevačkoj crkvenoj baštini detaljno su upoznati s konzervatorskim i prezentacijskim radovima ili muzeološkim radovima i to na način da o njima govore voditelji tih radova.

Tema na koju se u Europskoj godini kulturne baštine usredotočio ovaj znanstveno-stručni skup posvećen zaštiti kulturne baštine bila je iskustvo istraživanja, zaštite, prezentacije i valorizacije kulturne baštine redovničkih zajednica. Nimalo neočekivano, jer još od ranosrednjovjekovnoga benediktinstva, samostanska kultura predstavljala je važan dio oblikovanja europskog kulturnog identiteta.

O zaštiti redovničke kulturne baštine franjevačkih samostana na Košljunu i u Portu te o zbirci arheoloških nalaza Cickini vrlo poučno i nadahnuto na licu mjesta upoznali su nas Ranko Starac i Marijan Bradanović.

Foto Roni Brmalj

Autonomija u vizuri

Najviše vremena posvećeno je Košljunu, mjestu gotovo nestvarnog ozračja i iznimne prošlosti. U antici je ovdje bio ladanjsko-gospodarski kompleks – villa rustica – u čijem je sklopu vjerojatno uređena i prva ranokršćanska crkva, koja uz određene preinake funkcionira u ranom srednjem vijeku. Potom u 11. ili 12. stoljeću ovamo dolaze benediktinci i na ruševinama rimske građevine podižu svoj samostan i crkvu te ovdje žive u skladu s geslom svog reda, ora et labora – moli i radi. Sredinom 15. stoljeća njihova se zajednica gasi, a nakon toga kneževi Frankopani, gospodari otoka Krka, dopuštaju franjevcima da se ovdje nasele i osnuju svoj samostan, istaknuo je Bradanović.

Stoljeća marljivog rada i potreba za autonomijom u svakom smislu obilježile su vizure Košljuna. Čim se stupi na otočić uočljivo je koliko je truda uloženo u maslinike, vrtove i povrtnjake. Na puteljku prema crkvi samostanu nalazi se kapelica Isusovog rođenja s jaslicama iz 17. st., koje se mogu razgledati tijekom cijele godine. To je zapravo podsjetnik da je upravo sv. Franjo osnivač franjevačkog reda one prve priredio na Božić 1223. godine. Kako je istaknuo Ranko Starac, riječ je o vrlo značajnim jaslicama koje bi trebale biti u interijeru crkve kao dio ansambla koji se koristi u božićno vrijeme. Vrlo su vrijedne i izložene cijelu godinu kao posebna kapela. Nedavno su iznova restaurirane i jedne su od najstarijih, ako ne i najstarije sačuvane jaslice u Hrvatskoj.

Foto Roni Brmalj

To nije nekakvo remek-djelo umjetnosti, no značajne su i zbog specifičnog načina samog obreda i same mise. Na Badnju večer, kada uslijed mise svi izlaze iz crkve, mali Isus se nosi u te jaslice i polaže ga se u kolijevku. Tada se zapravo on rodi i onda se u svečanoj procesiji ponovo ide u veliku crkvu na misu. To nije pučki običaj, nego su franjevci iskoristili taj moment i napravili, kaže Starac, jednu živu scenu koju vjernici koji dolaze na polnoćku na Košljun jako vole.

Iako samostan izgleda kao zatvoreni niz građevina, gotovo poput nepristupačne utvrde, ipak to nije tako. Posjetitelji su dobrodošli, a već na ulazu u klaustar nalazi se nekoliko grbova među kojima dominira onaj franjevački, dvije prekrižene ruke, a tu je i glagoljski natpis s njihovim pozdravom: Mir i dobro. Klaustar je tipično samostansko dvorište okruženo trijemom sa stupovima i šetnicom, sagrađenim 1594. u doba gvardijana Augustina Bizantija. Na istom mjestu je bio i onaj stari benediktinskog samostana. U središtu klaustra oduvijek je i cisterna za vodu koja se proširivala i popravljala nekoliko puta. U nju se slijevala kišnica iz oluka, što je bilo iznimno važno, jer na otoku nema prirodnih izvora pitke vode.

Foto Roni Brmalj

Važne umjetnine

Franjevci su samostan dobili 1447. zauzimanjem Ivana VII. Frankopana i krčkog biskupa Franje Modrušanina. Izdašnu financijsku pomoć od te moćne i bogate obitelji dobijali su i nakon što su Frankopani 1480. morali otići s Krka i otok prepustiti Veneciji. Novcem koji im je oporučno ostavila Katarina Dandolo, kći Ivana VII., koja je bila udana u Veneciji, u jednu od najmoćnijih srednjovjekovnih venecijanskih obitelji, gdje je i umrla, franjevci dvadesetih godina 16. stoljeća preuređuju zatečenu romaničku benediktinsku crkvu. Trobrodno zdanje pretvorili su u standardnu crkvu svog reda. Kruna građevinskih radova bilo je postavljanje glavnog oltara s poliptihom naslikanim u uglednoj venecijanskoj radionici Girolama da Santacrocea na kojem su osobito važne slike s prikazom Marijina života.

Tu je i lik svetog Kvirina koji u rukama drži model grada Krka, a uz njega su sveti Ivan Krstitelj i sveta Katarina, vjerojatna aluzija na donatore Ivana Frankopana i njegove kćeri. Crkvu ukrašava i niz drugih važnih umjetnina, a tu su i orgulje koje početkom 20. stoljeća izradio Ivan Milavac iz Ljubljane. Nedavno su obnovljene pa se upotrebljavaju prigodom bogoslužja, ali i kad se ovdje održavaju koncerti, kazao je Starac istaknuvši da su još u doba izgradnje crkve uređena četiri pomoćna oltara. Danas ih je ukupno šest nastalih od 16. do 18. stoljeća. Propovjedaonica, ispovjedaonice, kao i klupe za vjernike i fratre malo su mlađe, a napravio ih je kućni majstor Jakov Norbed.

Foto Roni Brmalj

Manje vidljiv, ali ne i manje važan, još je jedan spomen Frankopana. Sastavni dijelovi ukrasa, oslikanih greda, otvorenog krovišta njihovi su grbovi s prepoznatljivim prikazom dvaju lavova koji lome kruh, a u blizini je i grb Venecije s krilatim lavom sv. Marka. Tu su i grob i nadgobna ploča Katarine Frankopan, čije je tijelo iz Venecije dovezeno na Krk da bi bila pokopana na rodnom otoku u crkvi koju je voljela i darivala. U crkvi Navještenja Marijina nalazi se još poneki ostatak iz one starije, poput nadgrobne ploče koja je kao i mnoge druge izvorno bila u podu. Važan dio crkve je i sakristija, koja je također raskošno opremljena počevši od oslikanog stropa do ormara i ostalog pokućstva. U sakristiji je smještena i slika s prikazom Posljednje večere. U refektoriju, blagovaonici, dominiraju jednostavni drveni stolovi na kamenim nogama, a njihova brojnost govori o nekadašnjoj veličini redovničke zajednice pa i gostima koji su je pohodili.

Duhovni aspekt

Franjevci su poznati kao ljubitelji umjetnosti pa su tijekom stoljeća sakupili mnoge vrijedne predmete koji su danas organizirani u trima muzejskim zbirkama. Ona arheološka, zahvaljujući izlošcima s otoka Krka i samoga Košljuna donosi presjek svakodnevnog života od prapovijesti do antike i srednjega vijeka. Košljunska arheološka zbirka nije velika brojem predmeta, ali je značajna, jer prikupljena građa potječe isključivo s otoka Krka. Nastajala je postupno i spontano, donacijama mještana iz susjednih naselja poput Punta i grada Krka te ponešto iz Vrbnika. Zbirka se popunjava u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, zaslugom marljivih franjevaca Vladislava Brusića i Nikole Španjola.

Tada na Košljun stiže kolekcija predmeta iz helenističko-ranoantičke nekropole u posjedu Šinigoj u gradu Krku. Nakon Drugoga svjetskog rata zbirka je proširena vrijednom skupinom pretpovijesnih keramičkih posuda pristiglih iz Punta te drugim, slučajno otkrivenim, pretpovijesnim predmetima s područja otoka Krka. Za arheološku topografiju značajni su i prikupljeni ulomci antičkih opeka, keramike te zbirka amfora, podrijetlom s Košljuna i okolnog priobalja. Među predmetima posebnu vrijednost imaju kameni spomenici, od kojih je arheolog Starac izdvojio ranoantičke nadgrobne spomenike – cipuse, pronađene na samom Košljunu i u obližnjem gradu Krku. U drugom dijelu muzeja ispričana je priča metafizičkog fratra o povijesti i sadašnjosti Košljuna, koju je zamislio i prema povijesnim izvorima uredio fra Bernardin Škunca, koji je to radio s naglaskom na duhovnom aspektu.

– Zbirka se sastoji od odabranih predmeta, jer su nekada postavi ovih muzeja izgledali poput staretinarnica ili galerija čuda, jer što god bi netko iz Punta i Krka pronašao neobičnoga, poput slučajnih arheoloških nalaza iskopanih tijekom poljodjelskih radova, donio bi fratrima. Njihova etnografska zbirka je jedna od najvećih na području Primorsko-goranske županije, a vrijedna je zato što su lokalni žitelji franjevce smatrali čuvarima i uvijek im se nosilo sve što su smatrali da treba sačuvati – rekao je Starac, posebno skrenuvši pažnju na zanimljivost predmeta iz rimskoga doba, od keramičkih amfora u kojima se držalo vino i ulje do niza svakodnevnih potrepština. Posebno je mnogo većih pa i manjih keramičkih posuda koje su služile za pripremanje ili posluživanje hrane.

Među njima su jednostavne, lijepo oblikovane zdjelice i glinene lampice uljanice. Za staklene bočice, tzv. lakrimarije, vjerovalo se da su se u njih spremale suze nakon oplakivanja pokojnika, ali i mirisi. Metali su osjetljivi i neki zbog korozije lako propadaju pa su često sačuvani samo fragmenti, a tek rijetko cjeloviti predmeti poput kopči za odjeću – fibula. Osim malog slikovitog prikaza svakodnevnog života tu je i lapidarij, niz kamenih spomenika, ostataka nekadašnjih građevina poput srednjovjekovnog kamenog nadvratnika, ranosrednjovjekovnih dijelova crkvenog namještaja ili antičkog sarkofaga iskopanog blizu Punta. Najstariji predmeti iz zbirke su liburnski cipusi, nadgrobni spomenici pripadnika lokalne starosjedilačke zajednice te ukrašeni kapiteli iz davno nestalih srednjovjekovnih krčkih crkvi.

Kako se živjelo

Dio samostana je i crkva posvećena sv. Bernardinu, koju fratri kao i obrambenu kulu nad njom grade ubrzo nakon dolaska na Košljun i kanonizacije tog važnog franjevačkog sveca. U gotičkoj crkvi smještena je sakralna zbirka u kojoj se može vidjeti »Jerusolim«, glasovito čudotvorno raspelo koje se nosilo u procesijima za kišu. Liturgijski predmeti potiču iz razdoblja gotike, renesanse i ponajviše baroka, svjedočeći ne samo o stilskim karakteristikama tih razdoblja, nego i o želji i potrebi franjevaca da samostan i crkvu opreme novim liturgijskim predmetima potrebnim za bogoslužje, pojasnio je Bradanović. Lik sv. Bernardina predstavlja dio iznimno vrijednog renesasnog drvorezbarenog poliptiha.

Većina liturgijskih potrepština, skulptura i slika stizala je iz Venecije koja je stoljećima bila središte umjetničke produkcije. Graditelji koji su zidali crkvu sv. Bernardina došli su iz unutrašnjosti nekadašnje frankopanske državine, vjerojatno s područja Modruša. Važan dio sakralne zbirke su knjige i rukopisi. Mali dio bogate samostanske arhive i knjižnice koja broji 30.000 naslova među kojima je i više od stotine inkunabula – knjiga tiskanih prije 1500. godine. Na Košljunu je i najmanja knjiga na svijetu.

Samostan je bio kuća novicijata, gdje su boravili i školovali se budući redovnici, a i prosvjetno središte gdje je od kraja 19. stoljeća do 1927. djelovala prva gimnazija s hrvatskim nastavnim jezikom na području Istre i Kvarnera. Nastavnici su bili franjevci koji su uz to sudjelovali u bogoslužju. U kući gdje su bile spavaonice gimnazijalaca smješten je Etnografski muzej za kojeg se građa počela sakupljati 30-ih godina prošloga stoljeća. Već na ulazu nalazi se dio lokalne povijesti: monoksil – čamac napravljen od jednog komada drva. To je jedno od najstarijih sačuvanih krčkih plovila kojim su se služili ribari, a na pramcu se na željeznoj rešetki ložila vatra uz koju se noću ribarilo.

Takva plovila, čiju tradiciju pratimo duboko u prošlost, sve do prapovijesti, bila su karakteristična za čitav Kvarner, a koristila su se sve do 20. stoljeća. Cijeli otok i njegova svakodnevica kronološki su izloženi u toj muzejskoj zbirci. Tako odjeća, pokućstvo, kućni pribor i niz velikih i malih sitnica oživljavaju nekadašnju tradiciju i ozračje prošlosti. Ta sačuvana i izložena materijalna baština detaljno ilustrira kako se u krčkim selima i gradovima nekada živjelo. Vezu sa svijetom potvrđuje uvozno kućno posuđe, porculan i keramika, a lokalne specifičnosti, sličnosti i razlike najbolje se vide u odjeći.

Foto Roni Brmalj

Jednooko janje

Prirodoslovna zbirka dio je inventara nekadašnje gimnazije. U njoj su izloženi primjerci ovdašnje faune, fosili i slično, a objašnjeno je na koji su način franjevci poučavali svoje učenike i zorno, primjerima objašnjavali prirodne znanosti.
Od 1991. godine započinje niz opsežnih konzervatorsko-restauratorskih radova na obnovi crkve i dijelova samostanskog sklopa. Potom su uslijedili radovi na obnovi pojedinih dijelova muzeja u skladu s prostornim mogućnostima kompleksa. Povijest redovništva na otoku prikazana je u novom postavu već spomenutog Bernardina Škunce. Arheološku i numizmatičku zbirku, kao i zbirku kamenih spomenika postavio je i obnovio Ranko Starac.

Kulturno-povijesnu zbirku sistematizirala je Margita Cvijetinović-Starac, a bogata etnografska zbirka je pročišćena, no zbog poštivanja košljunske muzeološke tradicije zadržan je stari koncept postava konzervatorice-etnologinje Beate Gothardy-Pavlovski. Prije svih navedenih muzeoloških poslova arheolog Ranko Starac i konzervatorice Ivana Šarić-Žic i Tea Sušanj-Protić načinili su popis inventara muzeja, uz pomoć zapisa i sjećanja franjevaca Mavra Velnića, Dinka Šuline i Ivana Perana. Oblikovanje postava svih zbirki, a posebno prirodoslovne zbirke, potpisala je dizajnerica Vesna Rožman. U konačnici je uz nužne restauratorske zahvate na građi javnosti iznova otvorena i zbirka sakralne umjetnosti u kapeli sv. Bernardina, koju je obradila konzervatorica Gordana Sobota-Matejčić.

Izvan crkve, samostana i muzeja uređene su sjenovite staze uz koje se nalaze slikovite kapelice i iznimno prirodno okruženje tako prikladno za život franjevaca, jer je još osnivač njihova reda bio poznati zaštitnik prirode. Malen površinom, a velik sadržajem, tek nekoliko metara iznad mora i samo 190 metara udaljen od kopna otoka Krka, Košljun je prostor bujne i guste vegetacije. Otočić je poput botaničkog vrta s primjercima flore iz čitavog svijeta. Na otoku površine 70-ak hektara franjevac Berard Barčić uspio je nabrojiti čak 540 vrsta bilja i razvrstati ga u 111 porodica, a pronašao je 151 vrstu gljiva iz 33 porodice.

Na Košljunu živi i raznovrsni ptičji svijet, pretežito ptica pjevica. Šuma u kojoj je najviše hrasta crnike, čiji su neki primjerci stari i nekoliko stoljeća, pokriva 65 posto površine Košljuna. Pažnju privlače i izlošci kao što su »jednooko janje« i slični životinjski primjerci. Naime pojave nakaznosti među stokom događaju se, a tada ih pastiri predaju franjevačkim svećenicima za zbirku na Košljunu.

Cickini

Zbirka arheoloških nalaza Cickini nalazi se u mjestu Sv. Vid Miholjce u blizini Malinske na otoku Krku. Zbirka je dobila ime po arheološkom lokalitetu koji se nalazi u šumi sjeverno od naselja, na kojemu je otkrivena ranokršćanska crkva iz 6. stoljeća. Sustavno radeći na tom lokalitetu skrivenom u šumovitoj unutrašnjosti Općine Malinska-Dubašnica, pronašla ga je, registrirala i restaurirala ekipa arheoloških stručnjaka predvođena Rankom Starcem, pod čijim se okriljem već više od desetljeća sustavno istražuje taj atraktivan i nalazima bogat lokalitet.

Cickini su u fokusu arheologa još od 2002., kad su ondje krenula istraživanja na otprije poznatom, ali dotad neistraženom kasnoantičkom, odnosno ranokršćanskom i ranobizanstkom naseobinsko-sakralnom sklopu lociranom u šumi iznad Sv. Vida, istaknuo je Starac. Područje koje arheolozi istražuju i koje je sad, kroz arheološku zbirku u Svetom Vidu, napokon nešto bolje prezentirano, smješteno je na šumovitom lokalitetu udaljenom od mora, u blizini glavne kopnene komunikacije koja je u antičko doba povezivala dva najveća otočna urbana središta – Krk (antički Curicum) te Fulfinum, grad na području Omišlja.

Zanimljiv je i vrijedan pokretni nalaz i mali kameni žrtvenik, koji je podigao izvjesni Rimljanin Quintus Fonteus Maximus posvetivši ga božici Diani. Taj je nalaz, kao i mnoštvo drugog antičkog materijala, bio ugrađen u sam kompleks, što nije neuobičajeno, jer se materijal u to doba često »reciklirao«, objasnio je Starac, dodajući da je sad napokon »oživljeni« kompleks, prema svemu sudeći, bio napušten koncem 7. ili početkom 8. stoljeća, kad trajno nestaje u vatri i paljevini. Voditelj istraživanja lokaliteta Cickini uvjeren je da arheologe na tom lokalitetu u »nastavku kopanja« očekuju još mnoga otkrića i iznenađenja.

U staroj peknjici, sada obnovljenoj kućici, koju su arheolozi prethodno koristili za radnu pohranu alata i iskopanih nalaza, izloženi su neki od najvrednijih nalaza iz tog ranokršćanskog crkvenog kompleksa koji, s obzirom na to da se nalazi u neposrednoj blizini Sv. Vida Miholjica, ima potencijal postati i važnim kulturno-turističkim odredištem. U red najatraktivnijih i najvrednijih nalaza svakako spada dobro očuvani, monolitni krsni zdenac.

Porat

Na području Dubašnice nalazi se samostan franjevaca-trećoredaca iz 1480. godine u Portu, u kojem se uz crkvu sv. Marije Magdalene nalazi muzejska zbirka s knjižnicom, etnografska zbirka s autentičnim tošem za prešanje maslina i glagoljski lapidarij. Do danas jasno čitljivo samostansko zdanje prve polovine 16. stoljeća, koje je zamijenilo prvotnu manju crkvu, nadograđivano je i proširivano, uvijek s karakteristično franjevačkom mjerom i u gotovo pravilnom vremenskom ritmu od po jednoga stoljeća. Vjerska je i kulturna institucija u skladu s vremenom uvijek imala i dodatne funkcije, od u 16. i početkom 17. stoljeća presudno važne kontrole pomorskih komunikacija, do uzornog imanja koje je prvo prihvaćalo i u ruralnom okolišu prosvjetiteljski pronosilo poljodjelske inovacije.

Već u prvoj polovini 20. stoljeća samostan se počeo razvijati i kao točka vjerskoga turizma. Stoga je, srećom i mudrošću voditelja zahvata, samo u najnovijem dijelu samostana provedena vrlo opsežna unutarnja pregradnja. Tadašnja izvedba trijema uz pročelje daleko je od suvremene metodologije konzervatorskih zahvata. Pitanje je kako joj danas pristupiti, jer je za razliku od mnogih sličnih usporedivih slučajeva, protokom vremena postala dijelom slike samostana u Portu, kaže Bradanović. Nastavlja da je u drugoj polovini 20. stoljeća, zalaganjem Branka Fučića, Anđelka Badurine i Tomislava Premerla, naglašen stoljetni kulturni značaj franjevačkog samostana za dubašljanski kraj.

Proveden je muzealizacijski proces u duhu svojega vremena i u skladu s mogućnostima skromne franjevačke zajednice. Velika samostanska konoba prenamijenjena je u samostanski muzej. Intaktno, ali doslovno intaktno, uključivši izvornu zemljanu podnicu, sačuvan je toš, pogon za preradu maslina iz polovine 19. stoljeća. To se zbilo upravo u razdoblju kada su mnogi njegovi parnjaci nemilosrdno uništavani diljem otoka Krka.

Danas se samo možemo pokloniti dalekovidnosti naših prethodnika i osjećaju za specifičnosti tradicije franjevaca trećoredaca, smatra Bradanović. Primjerice, mletački upravitelji otoka Krka od 16. do 18. stoljeća nerijetko su s čuđenjem izvještavali o tome da svećenici na otoku ne zaziru od fizičkoga rada, a zbirka franjevaca trećoredaca dobrim dijelom podsjeća na takav život ovdašnjih franjevaca. Dirljiv je bio napor za uspostavom zavičajne zbirke dubašljanskog kraja, a i žar kojim je franjevačka zajednica prihvatila zamisli nekadašnjih konzervatora. Izazovi su sada drugačiji, govori Bradanović, jer Dubašnica danas razvija zasebnu etnografsku zbirku kao i prezentaciju arheološkog lokaliteta Cickini.

Predstojeći konzervatorski zahvati otvaraju niz pitanja. Jedno se odnosi na uvažavanje uspomene na postojeći muzeološki koncept, pa i očuvanje nekih njegovih dijelova, poput toša, što je od samoga početka prepoznato kao prioritet zahvata. Uz postignuto suglasje franjevaca i konzervatorske službe taj je koncept, drži Bradanović, posve opravdano, dijelom već i preinačen, povratom renesansne skulpture sv. Marije Magdalene na glavni crkveni oltar.

U glavnim se elementima namjerava vratiti izvorni tlocrt kata najnovijeg samostanskog krila, ujedno podignuti standard stanovanja franjevačke zajednice i njezinih gostiju. Predstojeći radovi, prema Bradanoviću, prigoda su i za razmatranje mogućnosti revalorizacije i prezentacije ključnih elemenata renesansne faze oblikovanja samostana, dobro sačuvane u njegovoj jezgri.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.