Točno prije 300 godina, 25. travnja 1719., objavljen je » Robinson Crusoe « engleskog pisca i novinara Daniela Defoea. Nedavno je u Velikoj Britaniji objavljena knjiga »Good Morning, Mr Crusoe « Jacka Robinsona, koji – između ostalog – korijene današnjeg Brexita nalazi u najpoznatijem Defoeovu romanu. Ovo djelo Robinson analizira s aspekta britanske imperijalne politike, anglosaksonske dominacije, kolonijalizma i fenomena otočnosti. U tom smislu Brexit predstavlja čvrsto ukorijenjeni inzularni svjetonazor, s EU birokratima umjesto rimskih legija, španjolske Armade ili Luftwaffea kao izvanjske prijetnje.

Vezano za to, zanimljivo je podsjetiti na biografiju pisca i nastanak »Robinsona Crusoea«. Daniel Defoe (1660. – 1731.) bio je jedan od najznačajnijih književnika 18. stoljeća i smatra ga se osnivačem engleskog modernog romana. Potkraj 17. stoljeća Defoe je počeo putovati Europom, no kasnije postaje osiromašen, doživljava bankrot te zarađuje pisanjem. Pisao je eseje, pamflete i traktate. Godine 1701. objavljuje pjesmu »Čistokrvni Englez«, što je njegovo prvo djelo koje je objavio u javnosti, a napisano je u čast kralju. Sljedeće godine objavio je pamflet »Najkraći postupak s otpadnicima«, u kojemu je podržao vjersku toleranciju.

Tim pamfletom je narušio ugled crkvi, a zbog toga je uhićen i pribijen na stup srama. Čekajući izvršenje presude, napisao je satiričnu »Himnu stupu srama«, koja je raspoloženje londonskoga puka okrenula u njegovu korist. Po izlasku iz zatvora pokrenuo je glasoviti časopis The Review, koji je do 1713. ispisivao gotovo sam, predviđajući razvoj građanskoga društva, novčarstva i kolonijalne ekspanzije. Istodobno je bio i engleski špijun, osobito oko stvaranja unije sa Škotskom.

Zlatno doba njegova stvaralaštva nastalo je tek na pragu njegove 60. godine, kad je objavio niz i danas glasovitih romana. » Robinson Crusoe « roman je o brodolomcu koji je 28 godina živio na pustom otoku, a temelji se na stvarnom iskustvu engleskog pomorca Alexandera Selkirka. Prikaz Robinsonovih pustinjačkih iskustava bio je pripovjedačka novina, naročito podrobnim opisom njegove svakodnevice; svojim realizmom, glavni junak postaje predstavnikom praktičnoga empirizma i pragmatizma, s vjerom u razum. Kritičari ističu da je Robinson tipični engleski puritanac svoga doba, koji spašava Petka od ljudoždera i nastoji ga civilizirati sukladno svojem kršćanskom moralu, ali isto tako saznajemo da mu uopće nije bilo nemoralno krenuti u kupnju robova za svoju plantažu.

Književnik James Joyce rekao je da je Robinson simbol britanskog kolonijalizma: »On je pravi prototip britanskog kolonista… Sav anglosaksonski duh je sintetiziran u Crusoeu: muška nezavisnost, nesvjesna okrutnost, upornost, spora ali efikasna inteligencija, seksualna ravnodušnost i sračunata uzdržanost.«

Godine 1996. Eleanor Wactel vodila je za More Writers & Company iz Toronta razgovor s teoretičarem postkolonijalnih studija Edwardom Saidom, koji među ostalim ističe da je » Robinson Crusoe « prvi značajan engleski roman.

– » Robinson Crusoe « je neshvatljiv bez imperijalne potrage, smatra Said. On napušta Englesku, doživljava brodolom, nađe se na nekom otoku, i za nekoliko dana, nekoliko stotina stranica dalje, on je gospodar svega onoga nad čime ima pregled. A onda shvatite da mu je taj otok omogućio da stvori vlastiti svijet. Drugim riječima, imperijalizam na toj razini povezan je s određenom vrstom kreativnosti. Kasnije, koncem devetnaestoga stoljeća, John Seeley je rekao da je glavna činjenica o Engleskoj, glavna činjenica engleske kulture i identiteta, njegova ekspanzija. To nije istinito za svako društvo. Ja tvrdim da je u devetnaestom i dvadesetom stoljeću Engleska bila klasa za sebe… To je činjenica jer ni u jednom drugom zapadnjačkom društvu nije bilo takvog kontinuiteta imperijalne tradicije kao u Engleskoj, a ni u pisanju romana. Nema talijanskog romana prije 1860. ili 1870. godine, a njemačkog tek poslije 1870. Španjolski roman, uz nekoliko iznimaka, javlja se u devetnaestome stoljeću. Govorim o kontinuitetu.

Engleski roman formalno nastaje, prema većini književnih povjesničara, s ljudima poput Defoea u ranom osamnaestom stoljeću, i nastavlja se bez prekida u osamnaestom, devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Svi veliki romanopisci devetnaestoga stoljeća prave aluzije na činjenice kolonijalne kontrole, poput imigracije u Australiju, Ameriku ili Afriku. To vrijedi, u nešto manjem obimu, i za Francusku. Moja je tvrdnja da činjenice imperijalne kontrole imaju svoju imaginativnu stranu koja je dio strukture identiteta. Roman je stvarao jedan oblik akulturacije i prilagođivanja sebe društvu. Dio toga procesa je da je identitet vezan s imperijalnim dosezima.

U »Mansfield Parku« Jane Austen, na primjer, plantaža koju obrađuju robovi koju Sir Thomas Bertram posjeduje u Antigui služi da bi se financiralo imanje u Mansfield Parku, u Engleskoj. O takvim stvarima ja govorim, o tome da je tu neka vrsta imaginativne projekcije u fikciji, u naraciji, koja sugerira da je Engleska na različite načine vezana sa svojim prekomorskim kolonijama. Do 1918. godine mala je skupina europskih sila kontrolirala 85 posto svijeta. Što je prirodnije nego da taj posjed, koji je povijesno iskustvo, postane i dijelom imaginativnog iskustva? Mislim da je to prirodno.

Mislim da to morate gledati kao dio nečega većega, to je iskustvo dio čitanja engleskoga romana. Ne kažem da je to najvažniji dio, ali je važan. Također se valja sjetiti, što većina ljudi ne shvaća, da ta mjesta o kojima govore Jane Austen ili Kipling imaju povijest mimo one koja se odigrava u romanu. Godine 1814., kada je objavljen »Mansfield Park«, Antigua je bila engleska plantažerska kolonija, ali većina ljudi koji su čitali taj roman kaže: »Ah, da, pa dobro, eto ga«. Ali činjenica je da se to iskustvo nastavlja i da je Antigua oslobođena, da postaje nezavisna.

Ideja globalne inscenacije u književnosti proizlazi iz iskustva imperijalizma. Ljudi imaju globalna carstva – Britanci i Francuzi su ih svakako imali, a sada, u dvadesetome stoljeću, Sjedinjene Američke Države naslijedile su britansku i francusku hegemoniju. Zato bi izgledalo neozbiljno u proučavanju kulture ne uzeti u obzir taj širi obzor, taj okvir. Ja samo kažem da postoji veza. Ne tvrdim da je ta veza jednostavna ili izravna ili kauzalna; tvrdim da ima mnogo međuveza i isprepletanja – nazivam ih međuovisnostima, između te dvije sfere. Utoliko što je imperijalizam imao globalni doseg, ima globalni doseg, on je kulisa ili inscenacija u kojoj se odigravaju neke od tih književnih struktura, kulturnih struktura i prakse – osvrnuo se Said.