UMJETNIČKA AKCIJA

Pravac Dopolavoro: Žene u trećoj smjeni – i rad na sebi je rad

Davor Mandić

Foto D. ŠKOMRLJ

Foto D. ŠKOMRLJ

Znamo za dvije smjene ženskog rada: prvu, plaćenu, i drugu, neplaćenu, onu koja se obavlja u domaćinstvu. Treća smjena se u širem smislu vezuje uz brigu, skrb o drugima, a u ovom kontekstu brigu o svom tijelu

RIJEKA – Novinar je na zadatku s dvjema sugovornicama. U prostoriju ulazi fotoreporter. Sugovornice znaju da ih je fotoreporter došao snimiti za potrebe članka koji o njihovu projektu radi novinar. Sugovornice automatski, kao po diktatu unutarnjeg nagona, brzinom najbržeg revolveraša Divljeg zapada, svaka iz svoje futrole, izvlače ruževe za usne i ekspresno si popravljaju šminku. Sada možemo početi.Ova slika, sama za sebe, na ovom mjestu mogla bi biti i izraz mekog muškog šovinizma, a da se o diverziji s bitnog i ne govori, kada ne bi bila upravo simbolično vezana uz priču po koju je novinar otišao u atelje umjetnice i aktivistkinje Milijane Babić. Ni vrijeme ni mjesto nisu bili slučajni; bio je to dan objave priloga pod naslovom “3. smjena” u okviru ženskog modnog časopisa Gloria glam, na mjestu koje je tjednima bilo centar njegove izrade, što se lijepo moglo vidjeti po sili naljepnica s raznim izjavama na zidu i posterima iz ženskih magazina. Pa što je zapravo treća smjena, ali i što je “3. smjena”, pitamo Milijanu Babić dok još očekujemo da nam se pridruži njena suradnica Ana Ajduković pa zajedno s Milijanom izvede onu uvodnu simboličnu akciju.– Znamo za dvije smjene ženskog rada: prvu, plaćenu, i drugu, neplaćenu, onu koja se obavlja u domaćinstvu, u kući. Pa iako se naslućuju već i četvrta i peta smjena, ni treća još nije posve definirana, no u širem smislu vezuje se uz brigu, skrb o drugima, a u ovom kontekstu brigu o sebi, o svom tijelu – kaže Babić, a mi čitamo na naslovnici “3. smjene”: “tijelo, rad, ljepota, žena” te ispod: “Žene otkrivaju: u kakvom smo odnosu sa svojim izgledom i kako na njemu radimo”.

Dopolavoro i EPK




Da stvari još malo kontekstualiziramo, riječ je o projektu pod istim nazivom “3. smjena”, inicijatorice Milijane Babić, koji nastaje u suradnji s Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci u sklopu EPK-ova programskog pravca Dopolavoro i u produkciji Drugog mora. Projekt osim priloga koji je potaknuo naš sastanak, uključuje i izložbu koja će biti otvorena 26. ožujka u Galeriji Kortil, a koju će dan kasnije pratiti i okrugli stol na kojem će se govoriti o temi treće smjene i predstaviti istoimeni prilog.


Babić nam pojašnjava da je tom prilogu prethodilo istraživanje provedeno u riječkim salonima ljepote u periodu od lipnja do prosinca 2019., kada su autorice razgovarale s ukupno 60-ak žena u starosnoj dobi od 18 do 80 i više godina o njihovim iskustvima tzv. rada na sebi. Njihove smo izjave, koje su ušle u prilog tematski grupirane, vidjeli na onim papirićima polijepljenima na zidu ateljea. No prije detaljnijega urona u srž priče, valja nam još malo podcrtati i kontekst izlaska priloga u okviru Gloria glama. Babić nam kaže da u početku nije bila ideja raditi umjetničku intervenciju u ženskom časopisu, iako su svakako zamišljali da bi se nekako trebali vratili u te salone, znajući da će to biti neka publikacija.– Ne samo zato što se te publikacije vide po salonima, nego i zato što one same sudjeluju u proizvodnji tog ideala koji mi na neki način razotkrivamo, iako se, naravno, ne radi samo o tome – kaže Babić, dodajući da im je EPK pomogao u povezivanju s Gloria glamom.


Šta to si ti?


Na naslovnici “3. smjene” inače je gotovo neprepoznatljivo lice Milijane Babić u punom make-upu omeđeno blond perikom, kao obol tom idealu koji se dekonstruira, čemu je sup(r)ostavljena fotografija njenog “pravog” lica na pretposljednjoj stranici priloga, garnirana komentarima njenih prijatelja i suradnika. “Pa ti si top model!” “Pazi, moglo bi ti se i svidjeti!” “Šta to si ti?” “Odlično ti stoji platinasta, ozbiljno uzmi u obzir” – neki su od njih.Tom meandriranju između “nesređenog” i “sređenog”, odnosno “popravljenog”, kako smo već rekli, svjedočili smo kad nam se pridružila Ana Ajduković, a za njom i naš fotoreporter.


Onu sliku s početka nije uspio ovjekovječiti, jer nema tog fotoreportera koji bi se u brzini okidanja mogao natjecati u tim okolnostima, a sugovornice nisu htjele scenu rekreirati za potrebu fotografiranja, jer nisu htjele sebi pridavati prevelik značaj. No zato je zločesti novinar tu da scenu prepriča, jer je njen simbolički potencijal ipak bio prevelik da bi ostao nespomenut.Vratimo se istraživanju koje se provodilo u 20-ak frizerskih i kozmetičkih salona, estetskih centara i dentalnih ordinacija (u kojima se rade botoksi i fileri). Ideja je bila probati pokriti što šire geografsko područje Rijeke, kao i mjesta različitih cjenovnih razreda. No što je istraživanje pokazalo? Jesu li postojala kakva očekivanja i jesu li ona iznevjerena po pitanju treće smjene? Ajduković ističe da su im u kreiranju upitnika kojim su se obratili ženama pomogle dvije psihologinje.

– Zanimalo nas je koliko žene u to ulažu vremena, koliko im je to organizacijski i financijski naporno, i jesu li toga svjesne. Nismo ulazile u intervju otkrivajući da je riječ o trećoj smjeni, da propitujemo uljepšavanje kao rad.



Autorice projekta »3. smjena«: Miljana Babić i Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u RijeciKoncept priloga: Miljana Babić i Centar za ženske studije pri FFRI-juGrafičko oblikovanje priloga: Ana Tomić i Marino Krstačić-FurićFotografija i styling priloga: Doris Fatur


Htjele smo vidjeti kako se doživljajvaju u odnosu na pretpostavljene ideale o ljepoti, ali to ih nismo tako pitali, nego, recimo, kako se osjećate ako vam nokti nisu sređeni, ili ako niste ofarbani tri tjedna. Na temelju toga pokušale smo vidjeti koliko su žene internalizirane tim zahtjevima, koliko one smatraju prirodnim da moraju imati počupane obrve i nalakirane nokte zato što su žene, ili su svjesne da to ipak dolazi iz drugih zahtjeva.


Kontradiktorne izjave


Babić napominje da njihova polazišna točka i nije bila pitanje jesu li žene osviještene, već su ih zanimala konkretna iskustva žena, koliko one u taj rad ulažu vremenski, organizacijski, financijski… A to koliko ulažu i opet nije zasad još predmetom analize iz znanstvenog rakursa, već su se, valja to opet napomenuti, izjave koristile za svrhu umjetničkog rada. No izjave anketiranih žena, pojašnjava nam Ajduković, ponekad su bile i kontradiktorne.– Kao, to je moje slobodno vrijeme i ja želim ići na nokte, jer želim imati lijepe nokte, ali ja moram zbog toga mjesec dana unaprijed organizirati da dijete odvedem kod bake i djeda, bejbisitera ili ga uzeti u salon; tu se nekako same sa sobom pobijaju – kaže Ajduković, a Babić dodaje da se tu svakako radi o naporu i “moranju”, često i o boli tih silnih, sve invazivnijih metoda uljepšavanja. Tu je i osjećaj nelagode, kad žena osjeća da nije sređena ili ponekad ne želi reći da ide na botoks ili filere, jer se to smatra sramotom. Dakako, bilo je u istraživanju i kritički nastrojenih žena, ali i onih koje su tvrdile da to rade isključivo zbog sebe.Što se tiče kritičnosti, autorice ističu da je njihova pozicija od početka kritična, no nisu htjele napraviti rad u kojem nešto pretpostavljaju, već pitaju. A naše pitanje je jesu li žene spremne odreći se tih (samo)nametnutih okova “sređivanja”? Poznate su nam prakse u skandinavskim zemljama u kojima ženska depilacija više nije uvjet bez kojeg se ne može. Jesu li ovdašnje žene, ali i njihovi muškarci, spremni za takve “radiklane” promjene? Ajduković smatra da je teško reći, jer je pitanje kako podrivati sustav u koji si duboko uronjen(a).U tom kontekstu zanimljiva je onda i svojevrsa subverzivnost ovoga priloga upravo u okviru ženskog časopisa koji sigurno uvelike pomaže u potpirirvanju natjecanja s idealima ženske ljepote, no pitanje je i koliko su upravo ovakve akcije pacificirajuće za neku ključnu promjenu, jer sada se može reći: “Vidiš kako smo kul, uvrstili smo ‘neprijatelje sistema’ u naš okvir”. I na taj način pojede vuk magare, nikom ništa, kapitalizam je otvorio novi tor za neku subverzivnu ideju i tamo je, u tom toru, lokalizirao. Ajduković kaže da su to puno promišljale.

Fini paralelizam


– Pri određivanju medija i kanala dosta smo se konzultirale i razgovarale, ali na kraju smo zaključile da je puno važnije da ovaj rad dođe do što većeg broja ljudi. Baš zato što i jesmo u zatvorenom krugu iz kojeg ne možemo van – otvoreno nam govori Ajduković.No bez obzira na aktivističke dosege, riječ je primarno o umjetničkom radu pa je pritom zanimljiv i jedan fini paralelizam. Upravo u danima kad je nakon višemjesečnih priprema i ozbiljnoga rada u tri smjene izašao prilog “3. smjena” u Gloria glamu, na internetu je viralnim postao video “Be a Lady They Said”, u vrlo sličnom kontekstu. Dapače, 2. i 3. stranica priloga pune su sintagmi koje uvelike podjećaju na one koje u pjesmi autorice Camille Rainville izgovara glumica Cynthia Nixon u videu: “elegantno; uredno; kako treba; kao žena; primjereno godinama; kulturno; k’o bomba; zategnuto; čisto; usklađeno; da na nešto sliči…”Babić napominje da ne zna radi li se o nekoj vrsti sinkroniciteta, ali je svjesna i da to nije nova tema.– Naprosto se dogodilo u istom trenutku, i meni je to zanimljivo, jer je vidljivo i svi šeraju, a nama je dobro, jer se možemo na to pozvati – kaže Babić. Na naše pitanje je li svjesna da će rad (a s njime i njena dva lica), potencijalno doći na 10.000 adresa, kolika je naklada priloga, Babić odgovara da ni izbliza još nije toga svjesna.– U jednom trenutku preuzela sam ulogu modela koji se kroz fotografiju interpertira i nadovezuje na tekst. Počinjemo sa mnom koja sam “tip-top”, a završavamo sa mnom bez šminke i prilično umornom zbog rada na projektu, dok preko mene ispisujemo komentrare koje sam dobivala na svoju transformaciju od najbližih suradnika – kaže Babić, napominjući da se tako, zapravo, zatvorio krug. Krug koji će se još jednom ponovo otvoriti, ali ovaj put za tumačenje, na ranije najavljenoj izložbi i okruglom stolu “3. smjena” krajem ovoga mjeseca, kada će projekt postati vidljiv u svojoj zamišljenoj cjelini.