Filmski festival

Post festum Cannesa: Bong Joon Ho – mizantrop sa Zlatnom palmom

Dragan Rubeša

Foto:  REUTERS

Foto: REUTERS

Zasluženi trijumf „Parazita“ u režiji korejskog mizantropa Bonga Joona Hoa, ne samo da je blizak estetici Bilalova stripa transponiranog u Koreju, već i klasnim sukobima u zoni sjena u koje uranja recentna Rohrwacher (šifra: „Sretni Lazzaro“)



CANNES – Iako predsjednik kanskog žirija Alejandro Gonzalez Inarritu baš i nije bio relevantna garancija za radikalniji pristup Zlatnim palmama, već samim time što se jedan od njegovih članova smatra ključnim predstavnikom autorskog EU formalizma (šifra: Pawel Pawlikowski), očito je presudila ona sumanutija strana predvođena Enkijem Bilalom, Robinom Campillom, Yorgosom Lanthimosom i Alice Rohrwacher. Jer zasluženi trijumf „Parazita“ u režiji korejskog mizantropa Bonga Joona Hoa, ne samo da je blizak estetici Bilalova stripa transponiranog u Koreju, već i klasnim sukobima u zoni sjena u koje uranja recentna Rohrwacher (šifra: „Sretni Lazzaro“). Jer poput „Domaćina“, tako je i „Parazit“ film o monstrumima. Samo što to nije sci-fi, već društvena satira u kojoj je svaka akcija kontrolirana na milimetar. Iako bi nas njegov naziv mogao odvesti na pogrešni kolosijek. Jer klasni plamen Leejeva „Izgaranja“ uvrštenog u lanjsku konkurenciju, očito tinja vječno. Iako je još 2009. autorova „Majka“ trebala trijumfirati u paralelnoj kanskoj selekciji „Izvjestan pogled“ kao njen definitivni vrhunac.


Dubioza


Iako nijedna redateljica nije osvojila Zlatnu palmu još od Jane Campion (šifra: „Piano“), dodjela Velike nagrade žirija iznimnoj Matti Diop (šifra: „Atlantique“) slijedi kansku sociopolitičku trajektoriju s motivima religijskog radikalizma braće Dardenne („Mladi Ahmed“, Nagrada za režiju), te ekstraordinarnog Ladja Lya, čiji se „Jadnici“ (Nagrada žirija) mogu promatrati kao neka vrsta Kassovitzove „Mržnje“ 25 godina kasnije, u kojima je svaki kadar sveden na konflikt (Ly je očito puno toga naučio i od Antoinea Fuque). Inače Ly je podijelio nagradu ex aequo s autorskim tandenom Kleber Mendonca Filho & Juliano Dornelles, iako je njihov genijalni „Bacarau“ snimljen pod snažnim utjecajem Johna Carpetnetra, zaslužio puno više. Jer svi ti filmovi označili su veliki povratak nabildanom realizmu, koji je u Cannesu bio predugo odsutan, osim ako nije imao „neo“ prizvuk. S druge strane, Nagrade žirija nam pokazuju da pariški Seine-Saint Denis i brazilski Nordeste imaju puno toga zajedničkog (mizerija, masakri).


Pridodamo li tandemu Mendonca Filho/Dornelles i najnovijeg Karima Ainouza (šifra: „Nevidljivi život Alice Gusmao“), čiju je tropsku melodramu žiri predvođen Nadine Labaki proglasio najboljom iz paralelne selekcije „Izvjestan pogled“, brazilski film ostaje i dalje je „in“. Iako najveći film parazit nije bio Bongov „Parazit“,već Kechicheov „Mektoub My Love: Intermezzo“, čija je novinarska projekcija započela u četvrtak u 10 navečer, a završila idući dan u 1.28 ujutro (članovi žirija očito su pokleknuli nakon trećeg „Voulez-vous“ od Abbe koji se ponovio na plesnom podiju autorove diskoteke). No kraktih rukava ostali su i kanski veterani poput Malicka („A Hidden Life“), Bellocchia („Izdajnik“), neizostavnog Loacha kojem je žiri poručio, „Sorry, We Missed You“, ali i Almodovara („Bol i slava“), kojem se žiri iskupio dodijelivši njegovu glumcu fetišu Antoniu Banderasu nagradu za najbolju mušku ulogu. Zato je dubiozna odluka žirija da najboljom glumicom proglasi Emily Beecham iz kliničkog komada Jessice Hausner „Mali Joe“, osim ako nije odlučio nagraditi njenu upornost da nam postane odbojna.





Razočarala je odluka žirija predvođenog kambodžanskim sineastom Rithyjem Panhom da Zlatnu kameru dodijeli Gvatemalcu Cesaru Diazu i njegovu pretjerano akademskom debiju „Naše majke“.



Autorska otkrića


A u ovogodišnjem izdanju prepunom autorskih otkrića, poput Alžirca Amina Sidi-Boumedienea (šifra: „Abou Leila“) i Kineza Gu Xiaoganga (šifra: „Dom u planinama Fouchou“), pomalo je razočarala odluka žirija predvođenog kambodžanskim sineastom Rithyjem Panhom da Zlatnu kameru dodijeli Gvatemalcu Cesaru Diazu i njegovu pretjerano akademskom debiju „Naše majke“. No ako će ovogodišnji Cannes biti upamćen po lošem vremenu i kontrolama nalik onima na letu za Teheran, barem je njegova selekcija bila dostatno reprezentativna. Iako ćemo ga najviše pamtiti po libidinoznom Albertu Serri (šifra: „Liberte“), kojem je žiri Izvjesnog pogleda dodijelio Posebnu nagradu, premda je njegov porno nokturno definitivno zaslužio Zlatni dildo.Ipak, najponižavajuća je odluka žirija da nekakav dosad nepostojeći bastard nazvan Posebno priznanje dodijeli filmu „It Must Be Heaven“ u režiji Elie Suleimana, koji je za njegova autora u pariškom egzilu nešto poput onog što su „Sinonimi“ za Nadava Lapida, minus seks. No Suleimanov komad barem se može pohvaliti najboljim one-linerom festivala – „Svi piju da bi zaboravili. Palestinci piju da bi se sjetili“.