Umjetnica performansa

Posjetili smo najveću europsku izložbu Marine Abramović u Moderna Museetu u Stockholmu

Zvezdana Pilepić

Retrospektiva Marine Abramović dosad je najveća izložba te umjetnice ikada prikazana u Europi. Dominiraju videozapisi njenih najpoznatijih performansa, no tu su i scenografije, instalacije, fotografije, slike...



U Moderna Museet (Muzeju suvremene umjetnosti) u Stockholmu održava se vrlo impresivna retrospektivna izložba Marine Abramović pod naslovom »Cleaner«, koja obuhvaća 55 godina njena stvaralaštva, od slika koje je radila još dok je studirala pa sve do najnovijeg performansa posebno osmišljenog za štokholmsku publiku.


Performans koji je pripremila za Stockholm Marina Abramović je održavala tjedan dana u nekadašnjoj crkvi, sada Eric Ericson Hallu, u blizini samog muzeja. Performans je produciran u suradnji s Moderna Museet i Međunarodnim centrom za zborno pjevanje »Eric Ericson«, u koreografiji Linsey Peisinger.


Pored Marine Abramović i posjetitelja u performansu je sudjelovalo i trideset različitih umjetnika-performera, veliki broj različitih zborova, od imigrantskih do tradicionalno muških i crkvenih zborova te 15 solista. Pjevanje nije prestajalo za cijelo vrijeme performansa, od 14 do 22 sata, a namjera Marine Abramović bila je stvoriti zajedničko iskustvo između sebe, zbora i solista te mnogobrojnih posjetitelja koji su svih tjedan dana u dugačkim redovima stajali i čekali da uđu u Eric Ericson Hall.


Privatna arheologija




Pred ulazom obavezno je trebalo skinuti cipele, jakne i kapute, ostaviti torbe i posebno mobilne telefone da ne bi bilo nikakve smetnje, a nije se moglo ponijeti ni blok i olovku. U središnju dvoranu posjetitelje su uvodili umjetnici-performeri, a nakon par trenutaka primijetilo bi se da je i prisutna i Marina Abramović. Ona se polako kretala među posjetiteljima, lagano ih doticala rukama ili bi ih zagrlila. Moglo se stajati, sjediti ili ležati. Pjevanje nije prestajalo, a atmosfera u nekadašnjoj crkvi bila je gotovo religiozna, i u svakom slučaju impresivan doživljaj.


Sama izložba dosad je najveća izložba Marine Abramović ikada organizirana u Europi, no i ovdje je prikazan tek manji, odabrani broj djela iz cjelokupnog opusa ove zasigurno svjetski najpoznatije konceptualne umjetnice i performerice. Izložbom dominiraju video zapisi njenih najpoznatijih performansa, no tu su također postavljene scenografije, instalacije, fotografije, slike, kolaži, crteži, pisma, zabilješke, stranice iz dnevnika…


U posebnoj dvorani postavljeni su kabineti u kojima je posloženo 59 kolaža od raznolikih predmeta, isječaka iz knjiga, fotografija ljudi i mjesta koji predstavljaju »privatnu arheologiju« Marine Abramović i reflektiraju na izvornost njenog rada. Tematski su posloženi pod naslovima »Mjesta moći«, »Hrana«, »Pripreme za ulazak na drugu stranu« i »Smrt i ulazak na drugu stranu«.


Retrospektivna izložba Marine Abramović u Stockholmu obuhvaća više od 120 njenih radova i tematski je podijeljena u tri razdoblja njenog stvaralaštva. Rani samostalni radovi između 1965. i 1975. godine uključuju i njene studenske radove kada se bavila slikarstvom.


Motivi koji su ju zaokupljali bile su kamionske prometne nesreće i apstraktne studije oblaka. Tu je i jedna pozivnica naslovljena »Poveži zvijezde«, nastala 1969. u Zagrebu, gdje je završila svoj poslijediplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti.


Na crtežu su zvijezde i planeti te upute na tri jezika – engleskom, talijanskom i srpskom. Prvo da se olovkom spoje zvijezde i planeti, a zatim da se opiše što se doživjelo u svemiru.


Granice izdržljivosti


Neke od slika i skica iz 60-ih godina koje se mogu vidjeti u Stockholmu nisu nikada prije bili izložene, a mogu se poslušati i njene manje poznate zvučne instalacije iz 70-ih godina. Marina Abramović je od početka tražila drugačiji način izražavanja i ideje kojima bi izazivala konvencionalno shvaćanje umjetnosti, a kada je otkrila umjetnost performansa potpuno joj se posvetila.

Vrlo brzo je počela s onim što se naziva »tjelesna umjetnost«, koristeći svoje tijelo do krajnjih granica. U početku je bila vrlo nasilna prema sebi – rezala bi se po tijelu, izlagala ga toplini i hladnoći, stavljala se na milost i nemilost publike. To prvo razdoblje obilježava serija performansa pod naslovom »Ritam«.


U »Ritmu 10« na podu koji je pokriven bijelim papirom, na kojem na kraju ostaje njena krv, ubadala je s dvadeset noževa različitih veličina između prstiju, snimajući zvuk na dva kasetofona. U »Ritmu 5« ležala je unutar zapaljene zvijezde petokrake. Kako je vatra iscrpla sav kisik iz sredine izgubila je svijest, a publika ju je spasila tek kad je vatra počela zahvaćati njeno već beživotno tijelo.


Svijest je izgubila i u »Ritmu 4«, no dok je jaki ventilator puhao i dalje u njeno lice mjenjajuće izraze na njemu, sve je bilježila video kamera. U »Ritmu 2« izvođenom u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1974. godine uzela je lijekove koji se daju šizofreničnim bolesnicima.


»Ritam 0«, kojim je završila svoje istraživanje o ponašanju tijela u svjesnom i nesvjesnom stanju, mogao je proći mnogo gore, no i tu ju je spasila publika. Stajala je pored stola na kojem je bilo posloženo 72 bezazlenih, ali i opasnih, predmeta koje su posjetitelji mogli upotrebljavati na njoj. Priznala je da je i sama bila šokirana kada je jedan muškarac uzeo pištolj i u njega stavio metak i da se dio publike nije umiješao, on bi bio pucao u nju.


Godine s Ulayem


Sadomazohistički i provokativan je i performans »Lips of Thomas« iz 1975. godine. Na izložbi se vidi lijepo složena scenografija. Na stolu su čaša, boca crnog vina, staklenka meda i žlica, metronom, žilet i crni kožni bič. Sa strane stoje četiri velika staklena bloka (u originalu led) složena u oblik križa, na zidu naopako okrenuta petokraka.


Na ekranu uznemirujuće slike nage Marine Abramović koja, nakon što je popila vino i pojela med, urezuje na svom trbuhu zvijezdu petokraku i zatim legne na ledeni križ dok iznad nje stoji upaljena grijalica. U tom je položaju provela trideset minuta prije nego ju je publika maknula jer je puno krvarila i time su, kako ona kaže, prekinuli predstavu.


Godine 1975. nastaje njena serija oslobađanja od sjećanja, tijela, glasa, u kojima ona na neki način razračunava sa svojom prošlošću i napušta Jugoslaviju. Odlazi u Amsterdam gdje upoznaje njemačkog umjetnika Ulaya (Frank Uwe Laysiepen), a njihovi zajednički radovi obuhvaćaju drugo razdoblje Marininog stvaralaštva od 1976. do 1988. godine.


Oni su sebe opisivali kao jedan organizam i imali su istu viziju umjetničkog iživljavanja nad vlastitim tijelima. U svojim performansima oni se ljube, dišu, šamaraju se, sudaraju se tijelima u prolazu, stoje goli u prolazu galerije gdje posjetitelji moraju proći između njih da bi prošli iz jedne dvorane u drugu, a u jednom performansu zajednički drže luk i strijelu – strijela je uperena u njeno srce, a mikrofoni bilježe otkucaje njihovih srca.


Usred velike dvorane posvećene njihovom zajedničkom radu nalazi se i kombi u kojem su živjeli deset godina putujući Europom, i izvodeći svoje performanse gdje god bi im se pružila prilika, jer biti konstantno u pokretu bilo je u skladu s njihovim zajedničkim umjetničkim manifestom »Art Vital«. Tu su i dvije goleme vaze, jedna sjajna, druga mat, skulpture pod nazivom »Sunce« i »Mjesec«. Te vaze napravili su 1987. kada više nisu mogli zajedno raditi. I iako oni više nisu par, vaze stalno stoje jedna uz drugu.


Hodanje Kineskim zidom osmislili su osam godina prije nego su ga izveli, za vrijeme boravka u Australiji. To je trebala biti epska priča o dvoje ljubavnika koji su se opet našli nakon dugog i teškog puta i nakon toga se vjenčali. No, na kraju je sve ispalo dramatično umjesto romantično. Kada su 30. ožujka 1988. započeli svoj performans »Ljubavnici« krenuvši svaki sa svoje strane Zida oni više nisu bili par, a kada su se nakon 90 dana hodanja sreli na Kineskom zidu, definitivno su se rastali. Tog je dana završila i njihova dvanaestogodišnja umjetnička suradnja i velika ljubavna priča njenog života – rekla je Marina Abramović.


Balkanski barok


Godine 1991. počelo je novo razdoblje samostalnih radova Marine Abramović koje još uvijek traje. U devedesetima Marina se opet zainteresirala za svoj izvor i ratom razoreni Balkan. Godinje 1997. pozvali su je Srbija i Crna Gora da ih prezentira u Jugoslavenskom paviljonu na Venecijskom bijenalu. No, to je propalo jer im se nije dopala njena zamisao teme. Ipak Bijenale joj je ponudio dvoranu u Međunarodnoj sekciji i ona je tu izvela svoj performance »Balkan Baroque«.


Četiri dana za redom, po sedam sati dnevno, sjedila je u bijeloj haljini na hrpi krvavih goveđih kostiju koje je čistila u podrumu bez klime. Čistila je kosti, plakala i pjevušila pjesmicu iz svog djetinjstava. Iznad nje bile su videoreprodukcije njenog oca i majke, a između njih ona je u bijeloj doktorskoj kuti pričala priču o tome kako se ubijaju štakori, stvarajući od jednog vuko-štakora koji ubija sve što mu se nađe na putu.


Jeziva atmosfera popraćena nepodnošljivim smradom nije zastrašila mnogobrojnu publiku, a Marina Abramović je za svoj performans nagrađena Zlatnim lavom Bijenala. Primajući nagradu rekla je: »Mene zanima samo umjetnost koja može promijeniti ideologiju društva. Umjetnost koja posjeduje samo estetske vrijednosti je nepotpuna«. Od ostalih djela vezanih uz Balkan koja se mogu vidjeti na izložbi u Stockholmu su i videoinstalacije »Junak« koja je posvećena njenom ocu, »Računajte na nas« te »Balkanska erotična epika«.

Izložena scenografija njenog performansa »Kuća s pogledom na ocean« izvedenog 2002. godine u New Yorku, bez njene pojave djeluje malo prazna. U tri oskudno namještene prostorije ona je provela bez hrane i bez da progovori riječ dvanaest dana, a publika ju je mogla gledati kako spava, meditira, tušira se ili sjedi na wc-u. Odjeća koju je imala na sebi bila je inspirirana radom ruskog umjetnika Alexandra Rodčenka, a čizme su bile one iste s kojima je propješačila pola Kineskog zida.


Njujorško iskustvo


Zadnje dvije prostorije u štokhomskom muzeju ispunjene su ekranima na kojima se prikazuju scene njena dva zadnja velika performansa. Prvi je »The Artist is Present« održan 2010. u MoMA-i u New Yorku, gdje je prosjedila 736 sati gledajući se s 1.675 ljudi koji su uspjeli sjesti za stol nasuprot njoj. Performans »512 sati« održan 2014. godine u Londonu malo podsjeća na performans održan u Stockholmu, no dok se u Stockholmu radilo o zajedničkom doživljaju, u Londonu su posjetitelji imali slušalice i doživljaj je bio osoban.


Marina Abramović se dugo borila da se etablira i da bude plaćena za svoj rad. U početku ova vrsta umjetnosti nije bila honorirana, a 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, kad se performans počeo ozbiljnije razvijati, doživljavan je kao vrsta antiumjetnosti. Kada je napravila svoj prvi veliki performans u muzeju Guggenheim u New Yorku Marina Abramović za to navodno nije bila plaćena, no prošle godine muzej Guggenheim ustupio joj je svoj prostor za proslavu njenog 70. rođendana. Tom je prigodom predstavila i svoju knjigu memoara »Walk Through Walls« (Hodanje kroz zidove) koju je posvetila svojim prijateljima i svojim neprijateljima.


I kao što stoji u uvodnim riječima u kataloga njene štokholmske izložbe, Marina Abramović je najvažniji umjetnik performansa našeg doba. Bez nje umjetnost performansa ne bi dostigla takvo istaknuto mjesto u institucijama – u muzejima i na akademijama. Ona ne samo da je osvojila tu poziciju, već je njome i zavladala, no ipak i dalje razvija i unapređuje svoj medij.