64. PFF

Politika kao sudbina: “Mrtve ribe” i “Ustav RH” na Pulskom festivalu

Mate Ćurić

Foto PFF

Foto PFF

Filmovi Kristijana Milića i Rajka Grlića prožeti su postratnim događajima, i oba filma imaju književni podtekst i scenaristički doprinos – Josipa Mlakića i Ante Tomića



PULA Četvrtak je na Pulskom filmskom festivalu bez daljnjega bio u znaku politike, i to u dva filma iste večeri, s gotovo sličnim predznakom koji čačka po povijesno-ideološkim ranama kako nikada ne bi zacijelile. Posebno je »Ustav Republike Hrvatske« Rajka Grlića politički preopterećen. »Mrtve ribe« Kristijana Milića su pak izdomljene u BiH prostor i odatle se vuku poveznice. Na neki način oba su filma prožeta postratnim događajima, ali se nekako stječe dojam da je više riječ o postustaškom vremenu negoli o postkomunističkom, dakle tranzicijskom, koje još sazrijeva u demokratskim oblogama. Valja istaći i da oba filma imaju književni podtekst i scenaristički doprinos – Ante Tomića i Josipa Mlakića.



Dobitnik ovogodišnje nagrade »Marijan Rotar« koju Upravno vijeće Javne ustanove Pula Film Festival dodjeljuje pojedincima i ustanovama za iznimne zasluge u potpori i promicanju Pulskog filmskog festivala ove godine je Hrvatski Telekom.


– Tijekom godina razvila se u gotovo svim segmentima organizacije festivala isprepletena zajednička suradnja, stoga je teško zamisliti realizaciju festivala bez ovako pouzdanog partnera – navodi se uobjašnjenju. Nagrada »Marijan Rotar« nosi ime čovjeka koji je osnovao festival i uz Zlatnu arenu za najbolji film čini jednu od najvažnijih nagrada festivala. (V. B.)





Razlika u pristupu gledanja i dojmu na kraju je u tome što je Milićev-Mlakićev film premijeran, a Grlićev-Tomićev gotovo pa apsorbiran na raznim festivalima i u kinima. No, opći je dojam da su ovako prikazani jedan iza drugoga, ili oba istovremeno, deprimirajuća kompleksna refleksija stvarnosti – više one iz onih vremena i onog rata – nego što je to stvarno današnje naličje, bar onoga što možemo svrstati pod nadležnost Ustava RH; od ravnopravnosti svih, do brige za one izvan domovine. No, istovremeno je ovdje jako uočljiv i kompleks onih koji svako spominjanje Hrvatske, ili njene stvarnosti, obavezno povezuju s endehazijom, bilo da govore o ribolovu ili o spolnom odgoju.


Kristijan Milić najbolje je sam dao ocjenu svog filma kada je rekao da je u »Mrtvim ribama« izašao iz žanra, a pritom je svakako mislio na akciju. No, i Josip Mlakić je rekao da je ovo bila njegova ideja i želja da svoje književno djelo »Mrtve ribe plivaju leđno« ekranizira, jer ga drži svojim najboljim ostvarenjem, pa je na kraju ispalo upravo to: Milić je doslovno skenirao Mlakića, tako da tko god nije čitao roman (priče) sada može reći da jest i da nisu loše, a film je samo pomogao u vizualnoj transformaciji.


Ovdje nema glavnog glumca, svi su, a ima ih popriličan broj u raznim vremenskim pojavljivanjima, u istoj ravni glavni, dok zapravo atmosfera i podneblje (ratom podijeljeni Mostar prepun trauma s obje strane) imaju glavnu ulogu. Crno-bijela slika Mirka Pivčevića dobar je odabir da se stanje iz štiva prenese bez dodatnih boja, naprosto što bi odabir bilo koje izazvao hrpu negodovanja – ako je crvena nije dobro, ako je plava još i gore, a ni zelena baš ne bi dobro sjela svima. Šteta je što Milić jedno samoubojstvo, kao fitilj za sve daljnje eksplozije, nije zamotao u otpor grabežljivom poduzetništvu koje okolo razara više od rata, a pružala mu se ta prilika u liku vlasnika novog »Range Rovera«.