U eri post-svega, biti danas baštinik »retro« filmofilije znači koristiti se čudesima digitalne tehnologije. Toga je svjestan i Damien Chazelle. Nakon »Ritma ludila« u kojem je disao jazz punim plućima, sada se nanovo vraća ludilu glazbe, prizivajući zlatnu eru MGM mjuzikla u Technicoloru, od Vincenta Minnellija i Stanleya Donena pa nadalje, ali i Jacquesa Demyja, kojeg je Chazelle u rezgovorima često navodio kao najveću inspiraciju. Jer, reći za Chazelleov film da je »staromodan«, za njega je najljepši kompliment.

Chazelle kao da ne zaboravlja dobru staru Hitchcockovu maksimu da »dobar film mora započeti sa potresom«. I bi zemljotres. Zemljotres od plesa i glazbe, sublimiran u uvodnom planu sekvenci, s frenetičnom numerom na zakrčenoj autocesti koja je prometnom kaosu Los Angelesa ubrizgala dostatnu dozu coola. Ona toliko pršti od boja i pokreta, da nam se učinilo kao da smo »zarili glavu u top koji izbacuje šarene konfete«. Da, bio je to još jedan sunčani dan u LA-u. Ipak, najbolji »plesač« u filmu je kamerman.

Scene za Oscara

Ta autocesta u monumentalnom CinemaScopeu ujedno je i mjesto na kojem će se dogoditi slučajni susret jednog ambicioznog jazz pijanista (Ryan Gosling) i jedne šankerice u cafeu Warnerovih studija (Emma Stone). I dok ona sanja o glumačkoj karijeri, on sanja o otvaranju vlastitog jazz kluba. Jer, Chazelleov film čista je nostalgična potraga za izgubljenim vremenom starih holivudskih kinodvorana i klubova iz zaboravljene ere jazz revolucionara. No dok joj on pokušava objasniti da je jazz »konflikt i kompromis«, zaluđen Budom Powellom i Theoloniusom Monkom, ona baš i ne voli tu vrstu glazbe (»Je li

U eri post-svega, biti danas baštinik »retro« filmofilije znači koristiti se čudesima digitalne tehnologije. Toga je svjestan i Damien Chazelle. Nakon »Ritma ludila« u kojem je disao jazz punim plućima, sada se nanovo vraća ludilu glazbe, prizivajući zlatnu eru MGM mjuzikla u Technicoloru, od Vincenta Minnellija i Stanleya Donena pa nadalje, ali i Jacquesa Demyja, kojeg je Chazelle u rezgovorima često navodio kao najveću inspiraciju.

Scene za Oscara

Ta autocesta u monumentalnom CinemaScopeu ujedno je i mjesto na kojem će se dogoditi slučajni susret jednog ambicioznog jazz pijanista (Ryan Gosling) i jedne šankerice u cafeu Warnerovih studija (Emma Stone). I dok ona sanja o glumačkoj karijeri, on sanja o otvaranju vlastitog jazz kluba. Jer, Chazelleov film čista je nostalgična potraga za izgubljenim vremenom starih holivudskih kinodvorana i klubova iz zaboravljene ere jazz revolucionara. No dok joj on pokušava objasniti da je jazz »konflikt i kompromis«, zaluđen Budom Powellom i Theoloniusom Monkom, ona baš i ne voli tu vrstu glazbe (»Je li Kenny G jazz?«).

Kad oni plešu zajedno, to je čista poezija u pokretu. No kad sreću zamijeni razočaranje, a Sebastian pristane potpisati unosni ugovor s komercijalnim bendom koji se ulaguje mlađim naraštajima koji ne mare za »čisti jazz«, Chazelle stavlja mjuzikl ad acta. Jer, Chazelleov film nije samo film o ljubavi, već o tome kako progutati pilulu poniženja i kako pristati na kompromis u srazu ljubavi i umjetnosti. Zato se autor uz ikonografiju klasičnih mjuzikla referira i na »Casablancu«, jer i Sebastian poput Curtizova junaka mora donijeti sudbonosnu ljubavnu odluku.

Minellijevske koreografije

Mjuzikl će nanovo eksplodirati u minellijevski koreografiranoj flashback završnici. No Chazelle u isti mah pokušava prilagoditi njegovu estetiku nekim novim generacijama koje su previše realistične da bi povjerovale kako ih na kraju uvijek čeka mitski Pariz i njegova fontana obavijena maglenom koprenom na kojoj su plesali Gene Kelly i Leslie Caron.

Naravno, Chazelle nije Vincent Minnelli niti će to ikad biti. Jer, mjuzikl je po svojoj prirodi krajnje »optimistični« žanr, pokazujući kako je život san. Američki san. Zato će Chazelle na kraju minirati taj san. U sretnom i razigranom filmu bez sretnih završetaka.

G jazz?«).

No kad sreću zamijeni razočaranje, a Sebastian pristane potpisati unosni ugovor s komercijalnim bendom koji se ulaguje mlađim naraštajima koji ne mare za »čisti jazz«, Chazelle stavlja mjuzikl ad acta. žJer, Chazelleov film nije samo film o ljubavi, već o tome kako progutati pilulu poniženja i kako pristati na kompromis u srazu ljubavi i umjetnosti. Zato se autor uz ikonografiju klasičnih mjuzikla referira i na »Casablancu«, jer i Sebastian poput Curtizova junaka mora donijeti sudbonosnu ljubavnu odluku.