Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 2
Sutra: 27° 27° 2
16. srpnja 2019.
POST FESTUM

Ples kao "izvanzemaljac" hrvatske scene: Osvrt na Tjedan suvremenog plesa

Foto M. EDET
Foto M. EDET
Autor:
Objavljeno: 20. lipanj 2019. u 19:00 2019-06-20T19:00:43+02:00

ZAGREB - U krajnje oskudnim financijskim uvjetima, Tjedan suvremenog plesa nastavio je svoju tradiciju promišljanja umjetničkih formi pokreta. Kao manifestacija koja je obrazovala i podigla mnogo domaćih generacija suvremenih koreografa i plesača, mahom prognanih na periferiju institucija tijekom posljednjih godina Bandićeva upravljanja javnim prostorima u Zagrebu, Tjedan plesa zadržao je ambiciju mentorskog statusa, ali ne i financijske uvjete koji su u stanju dovesti prva imena svjetske koreografije pred hrvatsku publiku. Dio problema sigurno leži u autorskoj osobnosti direktorice festivala Mirne Žagar, čije ogromno znanje o suvremenom plesu nije popraćeno socijalnim vještinama podizanja vlastitih nasljednika, niti čak stabilnog uključivanja mlađih kolegica i kolega koreografa u najuži krug odluka o festivalskoj selekciji. Ta vrsta strateške »izolacije« od scene kojoj se obraća dugoročno podriva sustav solidarnosti na politički ionako traumatiziranoj pozornici domaćeg plesa, što znači da bi prioritet Mirne Žagar i njezinog festivala u godinama koje dolaze trebalo biti pažljivo slušanje onoga što joj imaju reći plesni umjetnici Hrvatske i uspostavljanje mreža zajedničkog osmišljavanja barem dijela ukupnog programa. Neposredno prije Tjedna plesa u Zagrebu je održan festival plesa pod nazivom Platforma mladih koreografa, proslavivši svoju dvadesetu godišnjicu postojanja, gdje su nastupili vodeći domaći koreografi (primjerice: Pristaš & Pristaš, Ferlin, Marchig...), neprisutni na Tjednu suvremenog plesa. Platforma je i ove godine pronašla nove prostore za svoje izvedbe, slušajući ljudske potrebe plesača i koreografa, a ne restriktivnu politiku prema plesu koju provode Gradski ured za kulturu i Ministarstvo kulture. To znači da bi Mirna Žagar imala mnogo toga naučiti od Tamare Curić i Larise Lipovac koje godinama vode izrazito inkluzivnu Platformu, kao i da ples nije samo »izvanzemaljac« domaćih institucija, nego i izvanzemaljac koji ipak sustavno uspostavlja svoje privremene planete na kojima je itekako moguće baviti se eksperimentalnim izvedbenim tijelom.

Mali drilovi      

TSP se otvorio slojevito ironičnom predstavom »Naša dnevna izvedba« dvojnog autorstva u sastavu Giuseppe Chica i Barbare Matijević, provodeći nas kroz niz tečajeva, kurseva i socijalnih rituala vezanih za savladavanje određenih matrica ponašanja. Kako se danas život izvedbenog umjetnika, ali i svakog čovjeka koji se nastoji izraziti i održati zdravlje, sastoji od neprestanog savladavanja novih fizičkih vještina, vrlo često precizno koreografiranih, njihovo brzinsko »skidanje« s društvenih mreža i You Tube kanala postalo je svakodnevicom. Joga se uči online, hip-hop se vježba uz internetske trenere, kuha se prema snimkama iskusnih i manje iskusnih kuhara… Svo naše »tehničko i tjelesno« znanje postalo je digitalizirano, što znači da je i naše tijelo postalo neka vrsta mobitela na koji se stalno iznova skidaju nove »aplikacije« mišljenja i ponašanja. Neke od njih su vrlo jednostavne, apstraktne i uzaludne: sjetite se samo koreografije »otvaranja padobrana u slučaju opasnosti« koju svaki put s ozbiljnim izrazom lica izvode stjuardese, znajući da nam ta vrsta pripreme za katastrofu neće bitno pomoći ni ukoliko dođe do najgorega, niti ako svoj let preživimo bez turbulencija i pada aviona. Tu su i koreografije »opuštanja« koje provode i korporacije, i psihologijska savjetovališta i različite sportske grupe, kao i koreografije vođene fizičke meditacije ili centriranja tijela, također popularne u vrlo različitim socijalnim kontekstima. Chico i Matijević dovode do apsurda gomilanje »uputa« namijenjenih tijelu.
Da, možemo repati jampski pentametar ili plesati ples »zapetljanih udova« za Valentinovo, ali u verziji koju rade Chico i Matijević pobjeđuje načelo subverzije, parodije i nove igre s pravilima, a ne njihova ropskog ponavljanja. Primjerice, umjesto toga da slijede upute o tome kako igrati odbojku, plesači raspravljaju o načinima dodavanja lopte, s tim da su ti uglovi i izdržaji o kojima govore tipični za visokospecijalizirani trening odbojkaških olimpijaca, a ne za početnike. Pet plesača na praznoj pozornici u svakodnevnoj odjeći govori niz jezika (dolazi čak i do usporedbe malih razlika u fizičkoj gestikulaciji gluhonijemih osoba diljem svijeta), zatim nam pokazuje vještine od »hodanja u maniri kukca«, preko »spretnog padanja«, tako da se pritom ništa ne slomi niti ne ozlijedi, sve do »borbe s nevidljivim protivnikom« koga na sceni zamjenjuje naskakanje plesača na pilates-loptu. Konačni rezultat ovog gomilanja »preciznih procedura« ili malih drilova je stvaranje namjernog i definitivno oslobađajućeg kaosa. Predstava postavlja niz pitanja o tome treba li disciplina biti samoj sebi svrhom i kamo vodi društvo virtualnog obilja informacija ako ih preuzimamo samo kao površne šablone. Utoliko je vrlo zanimljiva i filozofski i etički.

O TSP-u

Tjedan suvremenog plesa međunarodni je festival u Hrvatskoj s najduljom tradicijom te jedan od najvećih u regiji na temu suvremenog plesa. Višeslojno je integriran u europske i svjetske tokove te je bitno pridonio prisutnosti hrvatskih plesnih umjetnika na međunarodnoj plesnoj sceni. Festival je (ko)producirao i promovirao više generacija hrvatskih autora i skupina te podupro njihovu integraciju na međunarodnoj sceni. Festival je 1981. pokrenula Mirna Žagar, koja i danas rukovodi programom festivala u funkciji umjetničke ravnateljice.

Rave kultura

Druga značajna predstava ovogodišnjeg Tjedna plesa je »Rave On!« ponovo je dvojnog autorstva: Aleksandra Mišić i Ognjen Vučinić napravili su svojevrsnu posvetu rave kulturi, kojoj tijelo plesača robuje na način kolektivne i individualne hipnoze. Čim krene rejv, plesač ulazi u gotovo automatski modus plesanja, bez mogućnosti da se zaustavi ili da reflektira svoju ovisnost o ritmu i zajedničkom pulsiranju drugih plesnih tijela prisutnih ili zamišljenih u prostoru. Tijelo Ognjena Vučinića kao jedinog izvođača ove predstave u izvrsnoj je formi, ali kratke pauze u kojima naglas komentira svoju emocionalnu prazninu i neispunjenost stvaraju kontrapunkt uobičajenoj spektakularnosti opijatske rejverske kulture. Opijat ne funkcionira.
I ova se predstava pita kako je moguće da je tijelo samo aplikacija glazbenih programa? Zašto tijelo tako poslušno i predano slijedi zavodljivu glazbu, zašto hrli prema posvemašnjoj ovisnosti o ritmu? Što znači kad ne možemo prestati plesati, a taj je ples neka vrsta zarobljeništva, robovanja socijalnom pokretu? Mahniti pogled plesača stalno nas podsjeća da pred nama nije »ritmička mašina«, nego ljudsko biće »okovano« u vlastitu (koliko i socijalnu) potrebu plesanja, u kojoj doista postaje virtuozno spretan, ali i gotovo tragično emocionalno odsutan. »Rave On!« se pita je li ples danas samo dio dionizijske klupske kulture, u kojoj se pokreti i tijela troše na isti način na koji se svakog vikenda troše kašete piva ili paketi kondoma, obavljajući »mehanički odušak« ljudskim frustracijama, ili ipak u svemu tom preostaje osobni talog iskustva koji je mnogo važniji od svih zavodljivo sempliranih rejverskih ritmova. Autori ne nude jednostavne odgovore. Oboje su na svoj način fascinirani rejvom, ali istovremeno i svjesni gotovo vojničkog drila kojemu teži. Ako je plesač samo vojnik velike zabavljačke mašinerije, nešto veoma bitno mu je oduzeto. Sloboda za kojom tragaju Mišić i Vučinić prisutna je na sceni kao bolni manjak i nedostatak, ali i kao opipljivo tragična žudnja.

Plesni entuzijasti

Veliki je uspjeh nekolicine plesnih entuzijasta u Hrvatskoj, a tu prvenstveno mislim na riječku grupu Magija i na koreografski rad Ive Nerine Sibila u Zagrebu, što su pristup tijelu s posebnim potrebama pomaknuli iz domene ušutkanosti i marginalizaranosti prema umjetničkim jezicima i autorskim istraživanjima. Čini se da možemo biti »izvanzemaljci« na toliko puno različitih načina, kao i da je upravo to iskustvo promišljanja i kritiziranja ovozemaljske instrumentaliziranosti ljudskih tijela jedna od najvrednijih odrednica aktualnog Tjedna suvremenog plesa.

Tijelo je toliko više od ograničenja tijela

Riječka plesna skupina Magija u suradnji s Alessandrom Schiattarella gostovala je na Tjednu plesa predstavom »Jedan po jedan« (One at the Time), u kojoj sudjeluju slabovidna i slijepa tijela te tijela s različitim motoričkim poteškoćama. Dramaturški se predstava bavi nečime što bismo mogli nazvati »lančanom reakcijom« ili posredovanjem ljudskog kontakta – ako ti predam pokret ili zvuk ili neku vrstu fizičke reakcije, kako ćeš je prenijeti dalje? Nastaje li zajednica prijenosom tih osobnih signala, poruka, znakova? Je li prvi preduvjet zajedništva da s nekim želimo nešto podijeliti upravo na razini dodira? Možemo li podijeliti i hendikep? Bez ulaska u osobne priče izvođača, predstava nas provodi njihovim specifičnim senzornim prostorima. Neki se mogu orijentirati isključivo posredstvom dodira, drugi posredstvom zvuka. No u svim varijantama komunikacija je kontinuirana i željena, ona se iznova i iznova gradira i uspostavlja, igra prijenosa traje i otkriva da je tijelo mnogo više od fizičkog ograničenja koje ga vidljivo obilježava.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka