Evo, i ove se godine ponavlja taj nesretni slučaj s otvaranjem Festivala koji bi nakon vatrometa, zbog kojega dođe i najveći broj gledatelja, trebao biti svojevrstan uvod i slika što će se idućih sedam dana vrtjeti u Areni. Ako je suditi po prvoj ovogodišnjoj premijeri, trashu Stanislava Tomića i Joze Patljaka »Lavina«, što očekivati osim onog poznatog prevrtanja očima iznenađenog gledateljstva »pa je li ovo moguće«. Ili, evo zašto se hrvatski film ne gleda, zašto se bacaju pare i sve u tom smislu, ali je još gore to što mnogi gledatelji taj svoj prvi utisak prenesu i na ostale dane i po njemu sude sve ostale filmove.

Naime ako je i sam redatelj iznenađen da jedna tako nabacana priča otvara Festival – za koju ni on, pa ni idejni začetnik, producent, scenograf i s ostatkom obitelji još mnogo toga Jozo Patljak više ne zna koja je bila prava namjena – čemu se onda čuditi.

Čudo je zbog toga što se to stalno ponavlja, a najbolje je sjetiti se i ne tako starih Matanićevih »Majstora«, koji su usput rečeno pravo remek-djelo u usporedbi s »Lavinom«, u kojoj vam je muka zbog toliko usiljenog pederluka. Da me nitko iz LGBT zajednice ne bi prozvao, ovo je termin posuđen iz filma koji se koristi i ponavlja, kao i niz drugih ispraznih govora i replika, iz prostog razloga što se nema što reći i pokazati. Jedini moment vrijedan pažnje je obrnuta špica, ili početak je kraj, kraj je početak, što malo uveseljava zblenutog gledatelja, ali ne toliko da bi bilo što oprostio Tomiću i ekipi.

Brak iz interesa

Franjo Babić (Stojan Matavulj) kao strada u lavini negdje u švicarskim planinama, a doma ga oplakuju i prazan lijes pokapaju njegove dvije supruge, Lidija (Robert Ugrina) i Anđelina (Ksenija Marinković) te kćeri (Ana Maras Harmander i Sara Stanić), dok susjed (Žarko Radić) lovi pedere podstanare, a nova Franjina ljubav(nik), kojega igra Borko Perić pri »povratku iz mrtvih«, kao malo kompliciraju stvar.

Komplikacija je takva da vam ne padne napamet zasmijati se, a sve ostalo je potraga za zrncem nekog opravdanja, recimo zašto dobra Borkova gluma, ili Ugrinova uloga Lidije moraju biti žrtva njihovoj dobroti, pa je čak i Matavulj ispao korektan s maskom na licu kao da ga muči zatvor. Eto, kao šlag na kraju tu je pjesma u izvođenju pjevača, ako se to može tako reći, Frane Lasića, kao lajt motiv filma, ona koju su svojom ironijom zapravo proslavili sarajevski dečki iz Audicije. Očito su Patljakova Alka film i Matićev Propeler film ušli u brak iz interesa da u ovoj nezavisnoj poplavi zajedno ulete u neku TV sapunicu još gorih prenemaganja na hrvatski način bez zaštite. Zato nas svi i hebu bez straha.

 Delija rastura

I drugi film večeri je baš to – nogometno navijačko divljanje i na navijački način ispičano, bez ikakvog konteksta, društveno-sociološkog okvira i uporišta i identiteta već izlizanih BBB-oaca Krpe (Rene Bitorajac) i ostalih, koji su čak i nagrađeni u nešto ozbiljnijim Schmidtovim »Metastazama« istog autora i scenarista Ive Balenovića. Naravno riječ je o debitantskom filmu »ZG80« Igora Šeregija pa što i očekivati od onoga tko potpisuje beskrvnu TV »Bitangu i princezu«. Iako se na tom vjetru uplovilo u kino i prije Pule, bojim se da je ova priča o navijačima pala u krivo vrijeme – nikome nisu potrebni.

Politici, jer ih više ne može okupiti niti da stanu u dvije marice, bez obzira što mrze Mamiće, Šukere, a nogomet nam nikada bolji; klubovima, jer su postali uteg zbog kojega su kažnjeni, a javnost sve više uviđa da huligan ostaje huligan i da mu je to zapravo jedina prava uloga – ucjenjivati gradske vlasti, pjevati iste one zadomspremšice, crtati svastikašice i razbijati gdje stignu, dok im opet ne smisle neku važnu ulogu u ideološki zahvalnoj državi-regionu-temi.

Naravno, ovo sam ja sve dodao, a ne Šeregi, koji ostaje navijački fasciniran dečkima iz kvarta, pa su tako i lošije prošle Delije koji nisu ni do boka BBB-ovcima, a ako je suditi po ulozi Nikole Rakočevića, kao uhvaćenog Delije, onda je to propust neoprostiv. Dečko naprosto rastura, glumom naravno, možda i jedini u ovoj povećoj ekipi, ravan pokvarenom i nepopravljivom Krpi-Bitorajcu. Ovdje je glazba ipak odigrala bolju ulogu i koliko-toliko drži film u ritmu (Hrvoje Prskalo i Bang-Bang). Premda ne znamo zašto su naši navijači toliko nabrijani, dojam je da su njihovi opušteniji i da im je uglavnom do zabave. Gledatelji su u kinima rekli svoje, pa ne bih trebao duljiti s već viđenim navijačima.