OSOR L’Arpeggiata, čuveni europski instrumentalno-vokalni ansambl specijaliziran za renesansnu, ranobaroknu i tradicijsku glazbu mediteranske regije, opet je nakon tri godine navratio u Osor te u okviru Osorskih glazbenih večeri svojim predanim, raznobojnim muziciranjem ponovno ushitio očaranu publiku. Dok je njihov prethodni program »Mediterraneo« glazbeno-tematski opkružio Sredozemlje kaleidoskopom raznorodnih i često robusnih tarantela, ovom prilikom izvedeni »Mare Adriaticum« je umiljati kolosplet periodnih skladanih napjeva, religijskih tragova, čak i plesova, protkan tradicijskim glazbenim pikanterijama i baladama regije.

U potonje spada sjetna apulijska tarantela u lebdećem tročetvrtinskom ritmu »Are mou Rinndineddha« koja kao da je postala zaštitni znak L’Arpeggiate, ali zasigurno je svjetski hit njihova karizmatičnog alt pjevača Vinzenca Capezzuta, a koja je bila uvod u koncert. U ovoj verziji anđeoskom zapjevu Capezzuta decentno se pridružila belgijska sopranistica Celine Scheen, a njihov je duet uz suptilno prebiranje žicama teorbe i barokne gitare, žalopojnog korneta i suzdržanih udaraljki na mah začarao slušateljstvo. Uslijedio je poduži niz raznovrsnih skladbi, praktički bez stanki do kraja koncerta, no povremeno prekidan upadima spontanog aplauza i uzvicima oduševljenja prepunog auditorija.

Kovčeg glazbenog blaga

U takvom slijedu događanja programsko nabrajanje pojedinih skladbi i/li provincijskih napjeva je besmisleno (bilo ih je gotovo 20-tak!), a izvjestitelj je na mukama što izdvojiti iz tog čarobnog kovčega glazbenog blaga. Pa, ipak. Možda u prvom redu novinu što je Christina Pluhar, virtuoz teorbe (16-žičanog renesansno-baroknog instrumenta), aranžerka i umjetnička voditeljica ansambla, imala petlje u ansambl uvesti klavir, a priori zaprepašćujući potez u pogledu očuvanja periodno autentičnih ugođaja L’Arpeggiatine svirke. No, ispalo je prilično dobro. Pijanist Francesco Turrisi se svojim mekanim, suzdržanim legato sviranjem zvukovno i stilski elegantno uklopio u atmosferu L’Arpeggiate i nenametljivo pridonio njenoj kompaktnosti.

Ovaj duhoviti glazbenik oduševio je briljantnom sostenuto improvizacijom kao uvodom u »Lascia, ch’io pianga«, arije Almirene iz Handelove opere »Rinaldo«, koju je pak Celine Scheen maestralno otpjevala u skladateljevom baroknom idiomu. Nadalje, u ovoj produkciji L’Arpeggiate bilo je i plesa! Do iznad koljena koketno pridržavanim rubovima suknje, pastelno floralnog dezena, na zamišljenim pjacama, možda i u tavernama, bosim je nožicama na apulijske pizzice i pizzicarelle žustro tancala plesačica Anna Dego, napose efektna u duhovitoj koreografiji tradicionalne »Lu passariellu« uz poticajni tamburin F. Turrisija i zavodnički pjev V. Capezzuta. I svoj trans prelila u publiku, koja kao da je malo pomahnitala u oduševljenju.

Maestra Pluhar i L’Arpeggiata su svoj obol hrvatskoj obali Jadrana programski dali Ivanu Lukačiću (r. oko 1585. u Šibeniku), čiji »Panis Angelicus« iz zbirke moteta »Sacrae cantiones« (Svete pjesme) su dolično uzvišeno u duetu otpjevali sopranistica C. Scheen i muški alt V. Capezzuto. Ovaj vokalni duo je uz poticajnu instrumentalnu i karakterističnu ritmičku kulisu dirljivo izveo i tradicionalnu makedonsku »So maki sam se rodila«, a njihova izričajem teksta vjerodostojna i nadasve topla interpretacija creske »Naranče« mora da je u osorskoj ex-katedrali u lokalnoj publici izazvala poneki potisnuti grcaj.

Mare Adriaticum

Cjelokupni dojam podastrijetog »Mare Adriaticum« programa podosta se razlikuje od prethodnog »Mediterranea«. Raniji je prštao energijom te napose virtuozitetom američkog kornetista Darona Sherwina i ekshibicionizmom ruskog udaraljkaša Sergeja Sapričeva. Obojica su prisutna i u »Mare Adriaticum«, no u njemu bez posebnog isticanja usklađeni s aurom ansambla. Iz sadašnjeg ansambla je ispala barokna violina, koja je bila vitalna komponenta zamaha i zvukovno autentičnog periodnog ugođaja tadašnje L’Arpeggiate. A uz svo uvažavanje okolnosti na turnejama i bez obzira na spomenuto umiješno uklapanje u »Mare Adriaticum«, glasovir u pogledu nastojanja oživljavanja periodne zvukovne autentičnosti ipak nije nadomjestak za čembalo.

U cjelini, za razliku od uglavnom prpošnog, obijesnog tarantela »Mediterranea«, ugođaj sadržaja programa »Mare Adriaticum«, s izuzetkom ponekih plesnih točki, na mahove se doimao i pomalo melankoličnim, što baš i nije jedino glazbeno-karakteristično kulturološko obilježje tog podneblja. No, promišljenim vodstvom maestre Christine Pluhar i visokim umjetničkim dometom svih članova ansambla, L’Arpeggiata je u svom žanru u Osoru opet iskazala najvišu umjetničku razinu i od koncertne publike polučila oduševljenje i zahvalnost.

Ovaj osvrt se, međutim ne može zaključiti bez isticanja osovinske uloge fenomenalnog alto pjevača Vincenza Capezzuta, čiji jedinstveni glas i zanos u osebujnim, nepatvorenim interpretacijama uznaša L’Arpeggiatu na Parnas reinterpretacije glazbene baštine Mediterana.