Filmske mutacije

Oda ljubavi i sočnim breskvama: “Skrivena ljubav” – vrhunac ZFF-a

Dragan Rubeša

foto: Call me by your name

foto: Call me by your name

Dok je umjetnički direktor 28. LIFFe-a odvažno odabrao novi komad Luce Guadagnina za svečano otvaranje, na ZFF-u je »Skrivena ljubav« uvrštena u paralelni program »Velikih 5«, koji je svojevrsna najava njegove hrvatske distribucije, što je jako dobra vijest



Ono najbolje na ovogodišnjem 15. izdanju Zagrebačkog filmskog festivala vezuje se za talijanski film. Uz »A Ciambra« Jonasa Carpignana i »Sicilijansku bajku« izazovnog autorskog tandema Antonio Piazza & Fabio Grassdonia, njegov definitivni vrhunac bio je novi komad Luce Guadagnina »Call Me By Your Name«, pomalo nespretno preveden kao »Skrivena ljubav« (zašto ne »Zovi me imenom?«).


Jedini film koji mu je mogao parirati bio je ekscentrični komad Leonor Serraille »Jeune femme«, aka »Parižanka«, s neodoljivom Laetitiom Dosch. No dok je umjetnički direktor 28. međunarodnog ljubljanskog filmskog festivala (LIFFe) koji se održava paralelno s onim zagrebačkim, dokazao da ne pristaje na kompromise i prvoloptaške crowdpleasere, odvažno odabravši Guadagninov komad za njegovo svečano otvaranje, na ZFF-u je »Skrivena ljubav« uvrštena u paralelni program »Velikih 5«, koji je svojevrsna najava njegove hrvatske distribucije, što je jako dobra vijest.


Nakon »Rasprskavanja« u kojem se otisnuo na Lampedusu, Guadagnino se sa »Skrivenom ljubavi« nanovo vraća u Lombardiju. Samo što to više nije buržujski Milano (šifra: »Io sono amore«), već stara vila blizu Creme u kojoj je autor ostavio prostora i za pasolinijevske »teoreme«, i za rossellinijevske epifanije, i antonionijevske disperzije, pa i za argentovske »tajne misterije«.




Iako je Guadagnino na berlinskoj press konferenciji održanoj nakon svjetske premijere njegova komada u veljači ove godine, rekao, »Volim Bertoluccija, dakle, volim Renoira«. Ali Guadagnino voli istom žestinom i Andrea Techinea, i Erica Rohmera (potonjeg voli i autor njegova literalnog predloška Andre Aciman). Doduše, Guadagnino voli i Sufjana Stevensa koji je posebno za njegov film napisao dvije numere, ali i Psychodelic Furs za koje je rezervirana najljepša scena filma, ona u kojoj Oliver pleše s curom uz »Love My Way« koji dopire iz njenog sportskog auta parkiranog na starom trgu lombardijskog gradića, dok se njihovi zvuci miješaju s ponoćnim zvucima crkvenih zvona.


Povijest na trgu


Zatekli smo se dakle u osamdesetima »negdje na sjeveru Italije« kako se to navodi na početku filma, u vili čiji je vlasnik arheolog kao asistenta angažirao naočitog američkog Židova Olivera, nakon što je u Sirmioneu na jezeru Garda otkrivena statua nalik Apoksiomenu, koja je potonula u havariji broda, prije no što je trebala biti predana tamošnjem grofu.


Nakon što Oliver uzurpira sobu profesorova mlađahnog sina Elia, on će se s njime upustiti u strastvenu vezu impregniranu mirisima i sokovima breskvi koje rastu u dječakovu vrtu, dok potonji u ekstazi promatra Davidovu zvijezdu na lančiću uronjenom u njegova dlakava prsa. Iako u igri nisu samo breskve već i etimologija riječi »apricot« (marelica). Zatekli smo se dakle negdje na pola puta između Hollinghursta i Prousta. Iako je film nastao kao plod neobične sinergije jednog lokalca (Guadagnino) i jednog turista (scenarist i producent filma James Ivory).


Ali Gudagnino se dokazuje i kao veliki majstor detalja i lucidnih političkih komentara. Dovoljna je samo jedna duga kadar sekvenca na lombardijskom trgu koja ispisuje čitavu talijansku recentnu povijest u samo tri minute (direktor fotografije je Weerasethakulov vjerni suradnik Sayombhu Mukdeeprom). Imamo tu spomenik talijanskim borcima iz Prvog svjetskog rata, palim u bitci na Piavi, koji se izmjenjuje s predizbornim plakatom talijanskih socijalista (Vota PSI) i križem na crkvi kao omiljenim fetišem demokršćana, da bi potom ugledali staricu koja čisti grašak pored ulaza u staru kuću nad kojim se šepuri portret Ducea.


Kao snažni kontrast tom istom Mussoliniju, tu je židovska prošlost Eliove obitelji. A tu je i Beppe Grillo koji se sprda s Craxijem na TV ekranu (tada Grillo nije bio političar već sjajni komičar). To je prava arheologija, a ne ona kojom se bavi dječakov otac.


Prijeteća ponoć


Naravno, Guadagninove reference protežu se puno dalje od talijanske povijesti, od Liszta do Bacha, Loredane Berte i Talking Headsa (promatrati Eliovu majicu), Heideggera i Heraklita, džepnih izdanja Penguinovih klasika i muzičkih kaseta. Sve te memorabilije osamdesetih Guadagnino servira krajnje nenametljivo i spontano. Kao da nam želi naglasiti kako su naši najljepši dani iza nas. Možda su upravo te knjige, Penguinove i neke druge, glavni (skriveni) protagonisti Guadagninova komada.


To su one najiskrenije ljubavne geste konzervirane između njihovih brojnih tomova i izdanja koje su njegovi junaci izmjenjivali, čitali, otvarali, listali i bacali na krevet. To su sve one misli filozofa, pisaca i milanskih poetesa (šifra: Antonia Pozzi), ali i sat koji samo što nije otkucao prijeteću ponoć, koja će poput bombe raznijeti junakove emocije.


A kad se to dogodi jedne snježne noći, taj otkucaj postaje neka vrsta blagoslova. Onaj isti kojem služe svi ti romani, muzičke kasete, pisma, (Sufjanove) gitare i glasoviri. »Zavidim vam na onome što postoji između vas«, kaže Eliov otac. To je možda najljepša rečenica izgovorena u Guadagninovu filmu. Filmu koji stvarima, sentimentima, melodijama i osobama daje ime.


Zato ima neke simbolike da je na tom istom ZFF-u prikazana i putena ruralna gay romansa Francesa Leeja »Božja zemlja«, koja intelektualce zamjenjuje farmerima i njihovim skrivenim ljubavima. U Leejevu komadu, Gheorghe se vraća u Rumunjsku, ali ne zauvijek. U Guadagninovu komadu, David se vraća u New York. Ostaju tek Eliove suze pred kaminom.