Koliko god se Refn trudio denuncirati milje kojim se bavi, na trenutke se izgubio u njegovim narcisoidnim meandrima
NWR. Zvuči poput inicijala neke prestižne modne marke. To on i jest. Iza tih inicijala koji se navode u najavnoj špici njegova najnovijeg filma, krije se njegov autor Nicolas Winding Refn. Uvijek besprijekorno ušminkan gdjegod se pojavi, na canneskoj presici ili promotivnom ‘it’ tulumu’. Kao da je netom okončao photo shooting za Uomo Vogue. Hipsterske cvike i dizajnersko odijelo. Idealni prototip svih onih canneskih društvenih kronika na stranicama Vanity Faira ili nekog drugog trendy časopisa, garniranih hrpom fotki na kojima je ultimativni credo biti viđen.
Takav je i njegov recentni filmski opus koji je učinio nagli odmak od autorove sirove i brutalne trilogije (‘Bleeder’). Ušminkan i hiperstiliziran. Nakon neonskog Bangkoka (‘Samo bog oprašta’) na red je došao neonski L. A. U njemu se ukazala nimfeta iz američke provincije, sanjajući o karijeri supermodela. Njeni su snovi slični onima koje je sanjala Naomi Watts u »Mulholland Driveu«, dok se kreće zonama lynchovskih izgubljenih autocesta, u kojima san postaje paralelna dimenzija.
Film »Neonski demon« igra u Art-kinu 11. i 12. listopada te zatim 16., 20., 21. i 31. listopada.
Tjelesne mutacije
No, njeno tijelo transformirano je u plastičnu igračku/lutkicu, svedeno na onu istu ispoliranu karoseriju iz Refnova »Drivea«. Autorov prosede i dalje igra na tjelesne mutacije, samo što mu je cinizam sada više retorički. Njena ljepota izazvat će zavist drugih (kanibalskih) supermodela koji pokušavaju učiniti sve da joj preotmu primat najljepše cure u gradu. Imamo tu i dostatnu dozu lezbijske nekrofilije, i kromatskih ejakulacija. Tu je i Karl Glusman, doduše nešto čedniji no što je to bio u Noeovoj »Ljubavi«. A film krade vlasnik motela Keanu Reeves, čija je pojava i više no dovoljna za odsanjani/mogući/hipotetski sequel.
No, zar manekenke ne bi trebale izbjegavati meso? Osim ako ne misle da je ljudsko meso manje kalorično od onog životinjskog? Naravno, pitanja su krajnje retorička i Refn se previše ne zamara da bi na njih odgovorio, niti mu je stalo pokrenuti naše moždane vijuge. No, koliko god se Refn trudio denuncirati milje kojim se bavi, on se na trenutke izgubio u njegovim narcisoidnim meandrima. Umjesto da nas nogom udari ravno u prepone, kao što to čine Lynch i Argento, ispao je šminkerski moralizator.
Bez znoja i glazbe
Jer, umjesto da sve te slike imaju efekt oslobađanja, one postaju još klaustrofobičnije u rigidnim geometrijama. Riječ je dakle o krajnje kontroliranom filmu koji ne diše čak i kad proživljava najžešće torture. Filmu koji je hladniji od smrti. Filmu koji bi se mogao prema riječima jednog kritičara preimenovati u »Beauty As the Beast« (Ljepotica kao zvijer). Nešto poput Adriana Lynea za post-videospotsku eru, bez znoja i glazbe. Inače, autor navodi da je film posvetio svojoj ženi. Kakav divan perverzni brak!
