Otprilike u tom rasponu kreću se i razmišljanja riječkih muzealaca s kojima smo razgovarali o predloženim zakonskim rješenjima.

  Po mišljenju ravnateljice Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Tee Perinčić o prijedlogu novog zakona trebalo je mnogo više raspravljati i nije se smjelo dogoditi da neka od temeljnih pitanja ostanu nerazjašnjena.

  – Muzeji su javne neprofitne ustanove koje rade za dobrobit društva, a ne radi stjecanja vlastite dobiti kao trgovačka društva. No, ako će ubuduće moći i na taj način djelovati, postavlja se pitanje koja je njihova prava uloga. Na žalost, nisam sigurna da netko sutra neće zaključiti da mu ne trebamo kao javna ustanova. Zakon je neprecizan i nedorečen, a iza nas je dovoljno loših iskustava da bismo naivno vjerovali kako to neće biti iskorišteno za razne zloupotrebe – kaže ravnateljica. Njezino je mišljenje da novi zakon o muzejima predstavlja realan odraz slike današnjeg društva u kojemu je izgubljen svaki osjećaj za istinske vrijednosti.

Komercijalni sadržaj u prvom planu

Ne protivim se ideji da muzeji otvaraju suvenirnice, restorane i kafiće, igraonice… Dapače, i sami uvodimo i planiramo i dalje razvijati takve sadržaje. Međutim, nikako mi se ne sviđa što taj dodatni komercijalni sadržaj izbija u prvi plan, a obezvrjeđuje se osnovna muzejska djelatnost zaštite baštine.

  Glavni posao kustosa je obrada građe i tome je posvećen većinu svog radnog vremena, ali u novom poimanju muzeja to postaje sekundarno, a kulturnoj baštini koja je temelj našeg identiteta sve više se pridaje dekorativna uloga. Muzeji se percipiraju kao zabavišta čiji predmeti služe za dekoraciju izložbi koje podilaze masama da bi se publika dobro zabavila. Spektakl i zabava su postali imperativ.

  Tea Perinčić ne vidi nikakav problem u tome što se marketninški i PR djelatnici promoviraju u stručno muzejsko osoblje, ali nedopustivim smatra to što se polaganje stručnog ispita za stjecanje stručnih muzejskih zvanja omogućuje i samostalnim stručnjacima bez iskustva rada u javnim muzejima. Napredovati bi, po zakonskom prijedlogu, mogli i oni koji su sudjelovali u realizaciji muzejsko-izložbenih projekata te muzejskih inovativnih i konceptualnih umjetničkih praksi.

  – Netko s malo šlifa za izložbu tko nikad nije radio na obradi i zaštiti muzejske građe bit će izjednačen s muzejskim stručnjakom kojemu je to osnovni posao. To smatram potpunom devalvacijom struke i kustoskog zvanja, kaže ravnateljica koja velikim propustom smatra i to što se u nacrtu zakona nepotrebno poklanja pažnja virtualnim muzejima, čija uloga nije potpuno jasna, dok se posve zaobišlo eko muzeje koji interpretiraju tradicijske oblike života pojedinih područja i izviru iz stvarnih potreba lokalnih zajednica.

  Ravnatelj Muzeja grada Rijeke Ervin Dubrović prijedlog novog zakona ocjenjuje suvremenim u želji da prati virtualne muzejske potrebe, ali ipak bi radije da je u zakon naglašenije ugrađena važnost baštine i stvarnog predmeta kao temelja muzejskih zbirki i muzeja. Smatra da bi zakon trebao jače naglasiti i obavezu moralnosti u obavljanju muzejske struke, a pogotovo u okolnostima kad se otvara tržištu.

Kulturni proizvod samo dio paketa

  – Promjena je bez sumnje potrebna, ali treba biti oprezan, jer se ne bi smjelo dogoditi da samostalno ostvarivanje prihoda ugrozi javno financiranje muzejske djelatnosti i da se sve prepusti tržištu. Treba nam hibridni model funkcioniranja, ali treba uzeti obzir da nemamo svi iste uvjete ni za samofinanciranje. Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu ima dovoljno prostora da otvori robnu kuću, a mi kao podstanari u tuđoj zgradi nemamo niti minimalne uvjete za posjetitelje, a kamoli mogućnost da razvijamo dodatne komercijalne sadržaje. O tome ćemo moći razmišljati tek nakon preseljenja u »Benčić« – kaže Tolj koji bi zapravo bio sretan da je u prilici gospodarstveno upogoniti neki od prostora.

  Muzeji su danas u situaciji da se natječu sa šoping molovima u zadovoljavanju potreba publike i ono što nude kao kulturni proizvod samo je dio paketa koji uključuje čitav niz jednako bitnih popratnih usluga. Ne možemo glumiti viša bića koja egzistiraju na javnom proračunu da bi čuvali muzejske zbirke i funkcionirali izvan svakodnevnog života. Ono što možemo, to je da pazimo da kvaliteta komercijalnih usluga bude na razini dostojnoj naše temeljne djelatnosti – kaže Tolj.

  Prema njegovu mišljenju, prijedlog novog zakona olakšat će život i malim muzejima poput »Peek & Pokea« koji nemaju formalno pravno regulirane statuse, jer će lakše ispuniti kriterije da se formiraju kao muzeji, a to bi moglo potaknuti i novo zapošljavanje.

Povreda procedure

Slično tvrdi i Milvana Arko Pijevac, muzejska savjetnica u Prirodoslovnom muzeju, a ujedno predsjednica Hrvatskog muzejskog društva i Hrvatskog muzejskog vijeća, koja je bila članica povjerenstva za izradu zakona. Prema njezinu uvjerenju halabuka koja se podigla oko zakona inspirirana je i drugim, a ne samo stručnim razlozima. No, priznaje i da se Ministarstvo kulture u obrazlaganju zakona muzejskoj zajednici nije iskazalo naročitim komunikacijskim vještinama.

  Istina je da se prijedlog zakona o muzejima koji je upućen Saboru razlikuje od onog koji je prošao javnu rasprava upravo u dijelu koji otvara mogućnost osnivanja muzeja kao trgovačkog društva. No, konačna verzija nije predočena ni Hrvatskom muzejskom vijeću i Povjerenstvu za zakon. Procedura je takva da nakon što struka dostavi komentare, prijedlog zakona prolazi kroz upravne sektore i pravne službe više ministarstava zbog usklađivanja. U ovom slučaju radi se o usklađivanju hrvatskog zakonodavstva s EU direktivama o uslugama na unutarnjem tržištu.

  – Ako EU poznaje mogućnost osnivanja takvih muzeja onda to mora omogućiti i Republika Hrvatska. Da je Ministarstvo upoznalo struku što su obaveze RH prema EU i ponudilo više argumentiranih obrazloženja vjerojatno bi danas bilo i manje kritika. Nažalost, ta je prilika propuštena, ali argumente ne čujemo ni od članova muzejske zajednice koji sada kritiziraju zakon – kaže Milvana Arko Pijevac.

Privatna muzejska inicijativa

– Možda u zakonu nije sasvim jasno da se osnivanje trgovačkih društava odnosi samo na privatne inicijative ili kombinacije udjela osnivača kod osnivanja institucija sa svrhom pružanja dodatnih usluga. Da ne bi dolazilo do zabune, u zakonu se moglo pojasniti da osnivači muzeja koji imaju kulturno dobro od značenja za RH mogu biti samo javne ustanove u kulturi, a da se privatni muzeji mogu osnovati kao trgovačka društva, odnosno kako kome odgovara. Osobno, ne vidim da osnivanje muzeja kao trgovačkih društava može štetiti muzejskoj djelatnosti s obzirom da postoje mehanizmi zaštite kulturnih dobara kroz Zakon o kulturnim dobrima, a ono što je pozitivno u zakonu je da se otvara prema široj sceni koja danas obavlja muzejsku djelatnost i otvara mogućnost novih radnih mjesta i stručnog usavršavanja.

  Osim klasičnih muzejskih ustanova, u našoj muzejskoj zajednici egzistiraju i mnogi drugi oblici ustanova koji se bave baštinom, a nisu nigdje registrirani. Imaju građu, obavljaju muzejsku djelatnost u svim segmentima, no nemaju dovoljno sredstava, niti zadovoljavaju osnovne uvjete za razvoj muzejske djelatnosti što se tiče stručnog muzejskog osoblja i mogućnosti da im se omogući usavršavanje. Takve ustanove danas djeluju kao udruge, obrti, centri za kulturu, organizacijske podjedinice trgovačkih društava. O njima se ne vodi nikakva evidencija, niti se zna s kakvom građom raspolažu. Novi prijedlog zakona omogućuje i tim ustanovama da putem svojih osnivača definiraju djelatnost, otvara im se mogućnost usavršavanja i registracije, mogućnost apliciranja na natječaje financiranja u kulturi i jednostavno kvalitetnije obavljanje djelatnosti – kaže Milvana Arko Pijevac.

Komercijalna djelatnost i sloboda

Po njezinu mišljenju nema ničeg spornog ni u poticanju muzeja da se bave gospodarskom djelatnošću, koju pojedine ustanove poput Arheološkog muzeja u Puli, već sada pametno koriste da bi povećale prihode, proširile djelatnost i unaprijedile turističku ponudu.

  Ravnateljica Prirodoslovnog muzeja u Rijeci Željka Modrić Surina ističe da Prirodoslovni muzej programsku djelatnost već sada ne financira isključivo sredstvima osnivača.

  Više od tri četvrtine sredstava za svoje programske potrebe osiguravamo sami – prodajom ulaznica i suvenira, pružanjem usluga poput izrade različitih stručnih studija, istraživanja, vještačenja i slično, te prijavljivanjem projekata na različite natječaje jedinica lokalne i regionalne samouprave, ministarstava i Europske unije. Komercijalna djelatnost koju novi zakon omogućava, muzejima zapravo pruža slobodu da svoju temeljnu muzejsku djelatnost financiraju i na načine na koje do sada to nisu mogli – kaže ravnateljica koja u potpunosti podržava i uvođenje novih muzejskih stručnih zvanja.