Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
23. kolovoza 2017.
Plesač, koreograf, redatelj

Intervju Matija Ferlin: Tijelo ima resurse koje govor ne može ni zamisliti

Matija Ferlin / Foto Darko JELINEK
Matija Ferlin / Foto Darko JELINEK
Autor:
Objavljeno: 6. siječanj 2014. u 7:08 2014-01-06T07:08:55+01:00

Kada kao glumac-plesač radim za druge autore, najčešće na sceni okidam vedri dio. Vjerujem da sam dobar komičar, ali to teže kanaliziram u svojim projektima, dok to bezuvjetno nudim kad igram u predstavama drugih autora. No, lagao bih kad bih rekao da rad nema svojevrsni terapeutski pristup pa je, sukladno tome, lakše tematizirati melankoliju

Nagrađivani plesač, koreograf i redatelj Matija Ferlin bio je spriječen sredinom prosinca doći u Pulu primiti županijsku nagradu »Istriana« za osobu godine u kulturi jer je istog dana u Ljubljani prisustvovao premijeri kazališne predstave »Prijatelji« po drami japanskog pisca Koba Abea i u režiji Mateje Koležnik. U toj napetoj i duhovitoj drami o destrukciji pojedinca u čiji stan bane neobična deveteročlana obitelj koja ga želi riješiti usamljenosti, a u biti želi doći do njegovog novca, Matija je angažiran kao savjetnik za scenski pokret.
 

  Trenutno u Ljubljani radi koreografiju za mjuzikl »Lizistrata«, također u režiji Koležnikove, a zanimljivo da je glazbu za mjuzikl kreirao Coco Mosquito iz Jinxa. Premijera ove predstave je 27. veljače u ljubljanskom Mestnom gledališču.

   Intuitivan pristup radu

Koliko je uopće opravdano pitati je li je teško artikulirati autorske stavove o plesu, budući da nije narativan kao neke druge vrste umjetnosti?
 

Kulturno gastarbajterstvo

Formalno ste nezavisan autor, slobodni umjetnik. Koliko je to materijalno težak položaj?

   – Svi se nalazimo u jednom izazovnom vremenu u kojem mene rad u inozemstvu spašava. Mogu ja sad ovdje govoriti o suvremenom plesu kao javno dobru, ali znate, kad taj stav suočite s rubnim egzistencijalnim problemima radnica »Kamenskog« i radnika stotine sličnih firmi, gube se jednostavno prioriteti. To, dakako, ne umanjuje značaj i važnost kulture i umjetnosti, ali nas država, Vlada i njeno (ne)upravljanje krizom stavlja u nezahvalan položaj da moraš opravdavati svoj poziv. Zato i kažem da kulturno gastarbajterstvo u takvoj situaciji predstavlja blagoslov.

  – U potpunosti je opravdano takvo pitanje. Smatram da postoje umjetnici koji lakše ili teže artikuliraju svoj rad, svoju ideju. Smatram da spadam u neku sredinu, iz razloga što je moj pristup radu dosta intuitivan. Pristupam radu iz želje za spoznajom nečeg novoga. Ako govorimo o procesu, put koji me vodi do tog rezultata nije poznat. Sukladno tome, intuicija je jedan od mojih glavnih motora u procesu stvaranja, a tu su onda ostali suradnici (plesači, dramaturzi, scenografi...) koji tu intuiciju konkretiziraju.

  No, skloni ste i aktivnom odnosu prema naraciji u plesu.

  – U posljednjem projektu »Istovremeno drugi«, u kojem dvoje glumaca preko audiozapisa čita priču, a plesači je izvode, upravo mi je želja bila ispitati narativnost, položaj priče u suvremenom plesu; pokušati odgovoriti na pitanje zašto je narativnost, pripovijedanje, napustila suvremeni ples kao izražajnu formu. Ono što je važno je da zajedno sa svojim timom na te izazove odgovaram u procesu stvaranja, dok je sama predstava ponudila mogući odgovor koheziji plesa i priče.

  Plesač ili glumac prvo na scenu donosi svoje tijelo. Da li se ono lakše izražava u dramskom kazalištu ili u suvremenom plesu?

  – Jako me zanima neiskorišteni prostor tjelesnog u dramskom kazalištu. Tijelo ima resurse koje govor ne može ni zamisliti, samo treba naći načine kako ih osvijestiti. Smatram da je jedan od najvažnijih alata na sceni upravo to osvješćivanje sadašnjeg trenutka, osvješćivanje mene na sceni sada i ovdje, s određenim sadržajem pred publikom. Postoje mnogi glumci i plesači koji savršeno barataju zanatom, ali im se igra često, upravo zbog tog ignoriranja trenutka, pretvara u zanatsko odrađivanje, nerijetko u čistu fizičku virtuoznost, ogoljenu od konkretnog odnosa s publikom.
 
 

Izloženost kao performativna karika

Kod vas je, čini mi se, važna »prezenca« ili, kako je svojedobno istaknula Nataša Govedić, izloženost.

 – Izloženost – drag mi je taj pojam, definitivno je jedan od mojih bitnih performativnih karika. To je most koji mene veže i za dramski i za plesni izričaj. Smatram da je moj put obrazovanja odgovoran za taj most – kao dijete počeo sam u plesu da bih se u srednjoj školi odlučio za glumu, a potom za koreografiju kojom se danas služim kao alatom koji ne bira medij.

  Plesač ste, koreograf, redatelj, glumac, fotograf, kostimograf, performer, autor videospotova. Jednom ste prilikom izjavili da se koreografija ne tiče samo pokreta i tijela u prostoru i da nije vezana isključivo za ples. Jesu li vas zbog ove profesijske i žanrovske neuhvatljivosti nazvali »plesnim anarhistom« ili zbog radikalnog istraživanja scenskog jezika?

  – Svoju otvorenost prema raznim medijima tumačim vrlo jednostavno: u pitanju je gen. Vjerujem da moj brat Mauricio funkcionira po istom obrascu »neuhvatljivosti«. A uspjeh u pojedinom mediju, bio redatelj ili akter u nekom videospotu, bio glumac u filmu ili autor izložbe, smatram čistom milošću.
 
 

Filmska uloga 

U filmu?

  – S radošću mogu najaviti da će uskoro na nekim inozemnim festivalima biti premijerno prikazan kratak film Tina Žanića »Manjača«, koji tematizira jedan oblik osobnog obrata povezanog s drogama, i u kojem igram glavnu ulogu. Partneri su mi Vjenceslav Kapural i Roberta Milevoj. U Hrvatskoj će biti najvjerojatnije prikazan na Zagrebačkom filmskom festivalu.

  Vratimo se plesu. Inozemna kritika vas predstavlja kao »autora konceptualnog neoromantizma«. Kako se i gdje iščitava u plesu?

  – Smatram da se romantizam generalno iskazuje u tretiranju, istraživanju emocija i njihovog položaja u konceptualnoj umjetnosti. Ako takav pravac postoji, za mene je njegov kralj nizozemski umjetnik Bas Jan Ader koji je, usput, nestao u tajanstvenim okolnostima ploveći Atlantikom 1975. godine. U umjetničkim se krugovima još uvijek očekuje njegov spektakularni povratak koji je on, nadam se, unaprijed osmislio. Njegov videorad iz 1970. »I'm too sad to tell you« nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

  Je li vaša serija »Sad Sam« odgovor na tugu ili samoću?

  – Ili na sadašnji trenutak (smijeh). Meni je kod naziva ove serije zanimljivo da ona kod hrvatske publike šalje autentičnu poruku o diskursu sadašnjosti, a kod one inozemne publike poprimam lik tužnog Sama. Ta doza melankolije u nazivu serije mojih solo izvedbi je idealna za startnu poziciju gledatelja.

  U bavljenju emocijama, je li autoru lakše artikulirati emocije tuge ili vedrine, veselja?

  – Sve zavisi od onog što nosiš u sebi, što želiš dijeliti. Ja najčešće, kada kao glumac-plesač radim za druge, okidam na sceni ovaj vedri dio. Vjerujem da sam dobar komičar, ali to teže kanaliziram u svojim projektima, dok to bezuvjetno nudim kad igram u predstavama drugih autora. Lagao bih kad bih rekao da rad nema svojevrsni terapeutski pristup pa, sukladno tome, lakše je tematizirati melankoliju.
 
 

Univerzalni jezik

No, koliko izbor pa i razrada teme, mimo onog bazičnog autorskog nerva, ovisi i od projiciranog očekivanja publike? Koliko ste njome uvjetovani u radu?

  – I ja kao većina umjetnika težim za univerzalnim jezikom. Želja mi je da moj rad svakog gledatelja dirne na određenoj razini. Neki gledatelji u percepciji mog rada – mislim na dio publike koji nije »istreniran« suvremenom scenskom umjetnošću – nailaze na prepreke u želji za doslovnim tumačenjem sadržaja. No, unatoč tome, smatram da moj rad svakom gledatelju ostavlja dovoljno prostora za komunikaciju, za taj dodir. Vi ćete na jedan način doživjeti ili sagledati neko scensko rješenje, moj otac na drugi, kritičar na treći, ali ono što očekujem od svakog gledatelja jest njegova – otvorenost.

  Kad smo kod publike, možete li ukratko ocijeniti razlike u prijemu hrvatske, slovenske te publike u velikim zapadnim plesnim centrima? 

  – Svako novo gostovanje u Francuskoj me iznova iznenadi koliko prosječan Francuz poznaje suvremeni ples. Jednom sam se tako u Marseilleu vozio u taksiju da bi ubrzo shvatio da me vozi bivši baletan koji se s velikim interesom raspituje za plesnu scenu u Hrvatskoj. Suvremenu plesnu umjetnost u Francuskoj zbilja drže na dlanu i nevjerojatno je decentralizirana, upravo suprotna primjeru Hrvatske, gdje je gro scene u Zagrebu.

  Unatoč toj profiliranosti na Zapadu, još uvijek mi je draže igrati pred »nevinijom« publikom jer tako kao autor zajedno sa svojim suradnicima preuzimam odgovornost za razvijanje tog senzibiliteta prema suvremenom plesu.

  Je li vas s godinama napustio početni entuzijazam s kojim ste se prije sedam godina vratili u Pulu? Vratili ste se, ali i stalno odlazite iz nje? Kakva je Pula iz te polu-emigrantske vizure?

  – Generalno mislim da je entuzijazam vezan uz godine, i nije isti odnos prema radu 20-godišnjaka ili 30-godišnjaka. Entuzijazma i dalje ima, u nešto manjem postotku. Ispalo je da funkcioniram u sedmogodišnjim ciklusima – prvo sam sedam godina bio u inozemstvu, od čega je tu četiri godine školovanja na amsterdamskoj School for New Dance Development, dvije godine rada u grupi Sashe Waltz i jedne freelancerske godine po Sjevernoj Americi; zatim sam zadnjih sedam godina imao bazu u Puli, s čestim odlascima u inozemstvo, da bih se prije mjesec dana preselio u Savičentu. Koliko god se ovo geografsko sažimanje činilo naizgled neprivlačnim, meni je to novi izazov.  

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka