Dokumentarac

Mario, Mićo i Freud: Film Forana Devića otvorio riječko gostovanje HRFF-a

Dragan Rubeša

Dokumentarni film »Na vodi«, poput Glavonićeva »Tereta«, najvažniji je i najbolniji komad snimljen na »ovim prostorima« otkako se ti prostori više ne zovu SFRJ



RIJEKA Ima neke prokleto groteskne simbolike da je samo dan uoči gostovanja Gorana Devića u Art-kinu Croatia na otvaranju riječkog izdanja HRFF-a, naša predsjednica preselila svoj ured u Sisak. Riječ je o gradu koji je postao Devićeva konstantna tematska opsesija. Akteri njegova prethodnog doksa »Buffet Željezara« nisu imali tu čast da naprave selfie s uvaženom gošćom, jer su napustili Sisak, zauvijek zatvorili svoj lokal pored ulaza u željezaru i preselili se u Njemačku u potrazi za egzistencijom.


U autorovu najnovijem ekstraordinarnom doksu »Na vodi« pratimo živote onih koji su ostali, izolirani u svojim riječnim mikrosvjetovima. Mario i Mićo već devet godina zajedno love ribu, imaju jednak broj otkucaja srca i sanjaju o svom trofejnom somu kojeg će nazvati Mami. Jer Mariovo srce tuče za Miću. Njihovi rituali ne razlikuju se previše od ribara u noći koje promatra Wang Bing (šifra: »Mrs Fang«). Na toj istoj rijeci, pripadnik treće generacije uglednih sisačkih odvjetnika trenira sa sinom, kojem će osigurati plivačku stipendiju na američkom sveučilištu, iz kojeg očito nema povratka u Sisak.


»Teško je to. Prekomplicirano. Iako baš nisam onaj Sigmund Freud. Ali nekog vraga valjda i kužim«, kaže bivši branitelj deformirana lica, odjeven u uniformu 2. gardijske brigade, koji je spas pronašao na toj istoj rijeci. Ima on iza sebe ratni pakao »iz kojeg ne možeš izaći normalan«. U rijeku će ritualno biti bačen vijenac za njegove poginule suborce uz intoniranje državne himne, dok on spava snom pravednika u svojoj lađi nalik lijesu. Neke druge vijence bacit će sa splava u rijeku jedna Srpkinja. Tek nešto dalje, jedna ribarska kućica bit će zauvijek demolirana. A hrvatska i slovačka zastava kao simbol jednog muškog prijateljstva koje je trebalo trajati vječno, bit će zauvijek sklopljene.




I dok se jedna kućica ruši, druga se gradi, kao simbol novog poduzetništva. Jer to je »ulaganje u budućnost«, kako to navodi EU plakat postavljen pored ruševne kuće. Tamo na obali. Jer Devićev film, poput Glavonićeva »Tereta«, najvažniji je i najbolniji komad snimljen na »ovim prostorima« otkako se ti prostori više ne zovu SFRJ. U njima su sublimirane sve naše (postkomunističke) tragedije. Aleluja, urlaju naši baptisti, pretvorivši Savu u Mississippi. Aleluja, Lijepa Naša.