Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 6
Sutra: 12° 12° 6
12. studenoga 2019.
Izviždan na Mostri

"Majka!" u Cinestara: Ambiciozan i teško obranjiv komad

"Majka!" u Cinestara: Ambiciozan i teško obranjiv komad
"Majka!" u Cinestara: Ambiciozan i teško obranjiv komad
Autor:
Objavljeno: 25. listopad 2017. u 17:35 2017-10-25T17:35:34+02:00

Naročito to dolazi do izražaja ako se zadržimo u klasičnim žanrovskim okvirima i njegovim ambivalentnim »filozofskim« refleksijama i alegorijama koje prizivaju politički diskurs u bombastičnom vizualnom deliriju i estetiziranom manirizmu

Majka! Aronofsky! Autorski opus potonjeg balansira negdje na pola puta između kičaste bombastičnosti (»Fontana života«) i (hiper)realističnog imaginarija (»Hrvač«). Naše su preferencije bliže »Hrvaču«.

Što se tiče »Majke!«, ona je negdje na pola puta. Na ovogodišnjoj venecijanskoj Mostri, gdje joj se dogodila svjetska premijera, »Majka!« se prometnula u festivalski »skandal« par excellence. Film je to koji je u svojoj konkurenciji bio najviše izviždan. Arogantni film o kojem se najviše pričalo i koji se najviše iščekivao. Uz jedan iskreni »vaffanculo« koji je izgovorio novinar smješten pored autora teksta koji držite u ruci.

Njegova odjavna špica bila je popraćena sramežljivim aplauzom koji su nadjačali zvižduci, garnirani ponekim (očekivanim) urlicima razočaranja. Slične reakcije dogodile su se i na Mostri 2006. nakon projekcije njegova pompoznog komada »Fontana života«, koji je prošao još gore. Zašto Darren Aronofsky uvijek izaziva takve žestoke i nepromišljene estetske i etičke reakcije? Je li riječ o filmu koji izlazi iz provokativnog i redundantnog uskličnika koji krasi njegov naziv? Ili je tek riječ o praznom i prvoloptaškom komadu?

Poveznice

Bilo kako bilo Aronofsky (u dobru i zlu) nikad se nije sramio artikulirati vlastite stavove o svijetu kao iščašenom i uznemirujućem univerzumu, koji filtrira svaki filmski kadar. Film je to u kojem pogled Nje (ona nema ime, kao ni drugi filmski likovi) postaje totalitet naših percepcija i reakcija. Gledatelj je taj koji mora uhoditi klaustrofobične pokrete jedne eterične žene i jedne glumice (Jennifer Lawrence) transformirane u »Alisu u zemlji užasa«, koja otkriva demone uklete kuće.

Njen muž, poznatiji kao »On« (Javier Bardem), napaja se njenim pogledom i eksploatira je kao inspiraciju za svoje wannabe romane. Poveznice s Polanskim (»Rosemaryna beba«) i Carpenterom (»U raljama ludila«) i više su nego evidentne. Mogli bismo tu citirati i neke druge evidentne inspiracije, poput Bergmana, Kubricka (»Shining«) i Kena Russella. Dobili smo »tipičnu« igru karaktera u kojoj ambivalentni muškarac postaje kontrapunkt svetoj, neiskvarenoj i hladnoj ženi. Dvije dimenzije koje se sučeljavaju i kontaminiraju kako bi stvorile novi život. Sina? Roman? Dom? Oko ovog potonjeg barem nema dvojbi.

Drugo lice

Riječ je, dakle, o krajnje ambicioznom komadu koji se teško može obraniti, naročito ako se zadržimo u klasičnim žanrovskim okvirima i njegovim ambivalentnim »filozofskim« refleksijama i alegorijama koje prizivaju politički diskurs u bombastičnom vizualnom deliriju i estetiziranom manirizmu (Amerika danas je groteskna kuća užasa, oniričnog kaosa i kolektivnih histerija koju su okupirali barbari, za rave tulum, paklenu uličnu bojišnicu i buku spremni).

No koliko god je Aronofsky mizanscenski snažan, naročito u sekvencama u kojima kućnu idilu Njega i Nje poremeti invazija tih istih barbara koji će im pretvoriti svakodnevnicu u rejvesku noćnu moru, kad se filmski kadar počne ispunjavati svim mogućim likovima i zvukovima, njihove metafore nisu toliko snažne da bi izašle iz dimenzije u kojoj ih je autor izolirao.

Ali »Majka!« ima i svoje drugo lice. Lice koje ima dovoljno hrabrosti promatrati sve one nevidljive pulsacije koje dopiru izvan filmskog kadra i kreiraju jednu posve novu i drugu dimenziju u kojoj dinamike žudnje nanovo oblikuju neke nove organske i uznemirujuće prostore, testirajući idiličnu čistoću pogleda. Zato kuća u kojoj žive Ona i On postaje svojevrsni odraz, ali i jedina dimenzija koja će preživjeti požar i mutacije tijela. Koliko god Aronofsky igra na pompozne i programatske ambigvitete koji nas iritiraju onoliko koliko su nas iritirali biblijski odabiri »Noe«.

Jer ako je patrijarh u »Noi« spasio autorov film apokalipse, njegov produženi korak može biti jedino »Majka!«, u kojoj Aronofsky cilja visoko, ali će se kad-tad spotaknuti o vlastite ambicije. Ali isto tako vjeruje u film kao iskreni generator emocija, pogleda i humanosti. Film kojem je autor demonima i noćnim morama podario neku vrstu pomahnitale tjelesnosti. A to nije malo.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.