RIJEKA Premijerno prikazivanje »Pijane ulice«, novog dokumentarnog filma Marina Lukanovića, sinoć je porinulo ovogodišnje Ljetno Art-kino Croatiju, malu, ali slatku oazu filma pod vedrim, ili ne baš tako vedrim nebom. Zbog velikog interesa publike održane su dvije projekcije, pa su oni koji su zakasnili na prvu u 21.30 sati, mogli nadoknaditi propušteno u 22.15 sati.

Što se novog Lukanovićeva filma tiče, možemo reći da riječka škola kratkometražnog filma voli mapirati lokacije grada u kojem njeni autori žive i rade. Kao što je to, recimo, napravila Maša Drndić u prekrasnom crno-bijelom filmu »Polazište za čekanje«, ambijentiranom na riječkoj Žabici, koji pokazuje da su sve naše nade o preuređenju oronulog riječkog autobusnog kolodvora tek dio predizbornih obećanja.

No Žabica ionako više ne bi bila to što jest bez mirisa mokraće oko obližnjeg javnog WC-a koja se miješa s mirisom bureka odleđenog u mikrovalnoj iz pekare nasuprot i svjetlima Las Vegasa na ulazu u njegov automat klub koja se ne gase ni usred dana (njujorški Port Authority Bus Terminal u 42. ulici ostao je danas manje više jednako prljav i neugledan kao i u vremenima kad je par koraka dalje Scorsese snimio »Taksista«).

»Popij ovo« filozofija

Jednako tako ni Lukanovićeva »Pijana ulica« ne bi bila to što jest da njeno »Jedro« jednog dana spusti svoje jedro i ustupi mjesto nekakvom fensi »lounge baru«.

Marin Lukanović, Foto: M. GRACIN

Tada tu istu »Pijanu ulicu« više ne bi rasturali vodoinstalateri nakon još jedne puknute cijevi, koja će lokalnu frizerku dovesti u očaj jer joj četiri žene čekaju da im ona završi pramenove, a njen je salon, eto, ostao bez vode, već bi sve bilo antiseptički čisto i uredno, nalik kompjutorskoj simulaciji »resorta«.

Jer kad nema vode uvijek je tu pivo da utaži žeđ. Postoje naime neke riječke i ine lokacije koje moraju biti takve kakve jesu i bilo kakva »design district« intervencija narušila bi njihovu autentičnost, pa makar se među njihove pijane kafiće prošvercala prodavaonica organske i bio hrane, što samo dokazuje da »uberi ovo« može biti u idealnom suživotu s »popij ovo« filozofijom.

»Mornari« bačvi

Poput Damira Čučića koji u impresivnom kratkometražnom doksu »La Strada« promatra glavnu ulicu Vodnjana pretvorenu u pulsirajuću multi-kulti arteriju, tako i Lukanović odabire jednu riječku mitsku lokaciju, konkretnije, usku Jedrarsku ulicu koja spaja Bačvarsku i Veslačku, prodirući u kićeno tkivo Circola, čija žuta fasada pripada nekom drugom vremenu.

Foto: M. GRACIN

Koliki su njeni »mornari« uronjeni u bačvu odjedrili i odveslali u mamurluk ili naprosto zaspali na njenom pločniku, prije no što će ih pokupiti kola hitne pomoći. Koliki su u njoj ispili kava i žuja, lamentirajući između dvije runde o tome kako je »Hrvatska dobila rat, ali izgubila pamet«. Iako umjesto klasičnog naratora autor koristi elegične stihove Marjana Nećaka. Jer oku Lukanovića i njegove snimateljice Ane Jurčić nije promaknuo nijedan detalj.

Mini »antifa« grafit, tek toliko da se zna u kojem je gradu njihov film snimljen i koje je njegovo opredjeljenje, izmjenjuje se s reklamnim posterom za Novu akropolu. A iza grupe raspojasanih navijača u majicama s dezenom šahovnice svijetli reklamni natpis banke. Patriotizam i kapitalizam. »More na pijaču?« poziva nas na početku filma jedan od njenih živopisnih aktera. More, vavek.