Redateljica

Kristina Barišić: ‘Došlo je vrijeme da cure napokon preuzmu kormilo’

Dragan Rubeša

Foto V. Tomić

Foto V. Tomić

Sintagme »girls club« i »girl power« koje se vezuju uz novi val autorica u hrvatskom filmu mi se jako sviđaju i mislim da su ohrabrujuće. Ja nisam htjela odmah krenuti u smjeru dugog metra, jer sam prava štreberica. Ali ne nedostaje mi ideja za nove projekte



Nakon recentnih gostovanja Vlatke Vorkapić (»Pusti Dobre, pusti«), Barbare Vekarić (»Aleksi«) i Marine Banićević (»Viva Ludež: Razgovor s trojicom od Ferala«), riječko Art-kino nastavlja slijediti girl-power trajektoriju hrvatskog filma. U četvrtak, 22. studenog dogodit će mu se hrvatska premijera kratkiša »Glavno jelo« u režiji Riječanke Kristine Barišić.


Autorica u filmu isprepliće dvije priče. Prva je fokusirana na noćni izlazak glavne junakinje (glumi je sve popularnija Nina Batinić) i orgije njene grupe s kojom je ona provalila u jednu osnovnu školu nakon što su konzumirali različite opijate. U drugoj priči, orgije se događaju oko njena obiteljskog stola tijekom nedjeljnog ručka, čiju će rutinu poremetiti dolazak neplaniranih gostiju. Tada se ručak pretvara u veliko žderanje u spoju animalnog i disfunkcionalnog. Inače Barišić je poznatija kao autorica glazbenih videospotova i ovo joj je igranofilmski debi. Zato nas je zanimalo koliko se krčkalo autoričino »Glavno jelo«.


Apsurd i groteska


– Želja mi je bila da se odmaknem od videospota i napravim nešto dulje i kompleksnije. Već sam dulje vrijeme planirala snimiti kratki igrani film koji bi bio nekakva produžena ruka onog što sam dosad radila. Videospotove sam snimala u različitim uvjetima i s različitim budžetom. Početna inspiracija bio mi je incident koji se dogodio prije četiri godine u Osnovnoj školi Pećine u koju su učenici provalili i tijekom noćnog divljanja napravili milijunsku štetu, završivši svoj vandalski pohod uključivanjem hidranta na njenom prvom katu.




Inspiraciju sam pronašla i u filmovima poput Hanekeova »Funny Games«, Van Santova »Elephanta« i prvog filma Mikea Leigha »Life Is Sweet«. Drugi dio priče vezan za obiteljski ručak, međuljudske odnose i stavljanje nekih stvari pod tepih, već dulje vrijeme stajao je u mojoj ladici i htjela sam ga razviti. Stol ovdje postaje centralna niša i prostor oko kojeg se sve vrti, kao komedija apsurda koja će se transformirati u totalnu grotesku.


Zanimljiv je vaš odabir Nine Batinić, koja nakon žrtve nasilja u »Srbenki«, sada postaje dio grupe koja to isto nasilje generira.


– Ninu sam uočila na radionicama kazališta Malik, gdje smo prisustvovali njihovim probama. Ona se odmah nametnula kao jedan od glavnih odabira. Pokazalo se da je odabir bio dobar, jer smo sjajno surađivali. Riječ je o curi koju kamera voli i ima određeno iskustvo u teatru. Ali na tim radionicama uočili smo i neke druge klince koji su sjajno surađivali na setu, što je nama bilo jako oslobađajuće i neka vrsta olakšanja, jer nikad ne znaš u kojem smjeru to s njima može otići. Iako smo imali duge probe uoči samog snimanja, i to svaki vikend.


Klaustrofobija interijera


Kad je riječ o već afirmiranim glumcima, za svoj kratkometražni komad doista ste okupili zavidne performere različitih generacija, od Nine Violić do Edite Karađole. Kako vam je to pošlo za rukom?


– Nakon što sam napisala scenarij, uspjeli smo da sve to nekako krene u smjeru koji smo zamislili, naročito u odabiru glumaca, s obzirom da je njihov raspored standardno prebukiran. Sretna sam da su ispočetka podržali moj projekt, iako iza sebe nemam iskustvo rada s glumcima, jer sam se afirmirala u žanru koji mahom ne koristi glumce, već glazbenike. Sve se dobro poklopilo.


Iako se ekipa okupljena oko vašeg nedjeljnog stola vezuje za riječko glumište, ne koristite riječke eksterijere ni Matanićeve dronove, već igrate na univerzalnu, gotovo komornu priču, koja bi se mogla dogoditi u bilo kojem našem gradu.


– Namjerno smo išli na klaustrofobiju interijera, jer se u zatvorenom prostoru emocije snažnije bildaju i brže puknu. Sam taj prostor postaje teatar različitih transformacija u kojem ponestaje zraka i na površinu počinju izlaziti junakove podsvjesne nelagode i emocionalna previranja.


U zadnje vrijeme dosta se priča o novom valu hrvatskih autorica poput Hane Jušić, Sonje Tarokić i Barbare Vekarić koje se povezuju sa sintagmama poput »girls club« i »girl power«. Kako sebe vidite među pripadnicama tog osnaženog »kluba«?


– Te sintagme mi se jako sviđaju, jer smatram da je došlo vrijeme da cure u hrvatskom filmu, ali i na drugim područjima, napokon preuzmu kormilo. To je jako ohrabrujuće. Ja nisam htjela odmah krenuti u smjeru dugog metra, jer sam prava štreberica. Ali ne nedostaje mi ideja za nove projekte.