Masovno zaglupljivanje

Koliko nisko može pasti ljudsko dostojanstvo

Kim Cuculić

Većina se još uvijek hvata u mrežu perfidnih strategija zavođenja konzumerističkog društva. Pritom su razrađeni sustavi manipulacije, pogodni naročito u vrijeme recesije



Oglašivačka industrija bez pitanja i dopuštenja svakodnevno prodire u naše živote. Poštanski sandučići pretrpani su reklamama, a telefonska prodaja proizvoda uopće ne poštuje pravo na privatnost. Nepoznati glasovi s druge strane telefonske žice nastoje se čak intimizirati s potencijalnim kupcima, čestitajući im rođendane i nudeći rođendanske poklone koje si slavljenici sami mogu kupiti po sniženim cijenama. Ovi »ribari ljudskih duša«, što je precizna definicija Đure Šušnjića, ne prezaju ni od čega da bi prodali svoje proizvode. Dok je manji broj ljudi postao svjestan manipulacije, pa na ulazna vrata i sandučiće stavlja oznaku »zabranjeno ostavljanje propagandnih letaka«, većina se još uvijek hvata u mrežu perfidnih strategija zavođenja konzumerističkog društva. Pritom su od pomoći i razrađeni sustavi masovnog zaglupljivanja zahvaljujući kojima je s ljudima lako manipulirati, naročito u vrijeme recesije.


  Najnoviji primjer takve vrste manipulacije je akcija novootvorenog supermarketa u Njemačkoj, koji je ponudio kupcima da besplatno odnesu namirnice u vrijednosti od 270 eura ako se na vratima trgovine pojave potpuno goli. Na ovaj propagandni mamac uhvatilo se oko 250 ljudi, uglavnom Danaca koji su se uputili na glazbeni festival Roskilde te u košare i kolica najviše trpali alkoholna pića. Ovaj događaj u medijima je uglavnom svrstan u kategoriju zabave, bez jačeg kritičkog odmaka i komentara. S etičkog gledišta, zanimljivo je vidjeti što su sve ljudi spremni učiniti kad im se nešto nudi besplatno, premda je poznato da se u konačnici ipak sve plaća. No, postoji i nešto što zaista ne bi trebalo imati cijenu, a to je ljudsko dostojanstvo koje je u njemačkom slučaju, opet u cilju profita, bezobzirno pregaženo.


  Dotični supermarket napravio je sebi reklamu i to je jedino što je važno. Skidanje do kraja u trgovačkom centru pomalo priziva britansku komediju »Full Monty« u kojoj nezaposleni radnici engleske inačice željezare Sisak nalaze novi hobi kako bi preživjeli – striptiz.


  Crni petak




U usporedbi s izmanipuliranim golaćima ima i puno gorih primjera. Sjetimo se samo američkog »Crnog petka«, dana koji označava predblagdansku sezonu šopinga koja traje do Božića, a donosi trgovinama i do 40 posto ukupnog godišnjeg prometa. Ispred trgovina, prije početka predblagdanskih rasprodaja, već se tijekom noći stvore dugački redovi ljudi. Pred koju godinu u jednom trgovačkom centru u New Yorku započela je utrka koju jedna osoba nije preživjela.


Bio je to zaposlenik kojega je samo tri minute nakon otvaranja trgovine gomila srušila na pod i naprosto pregazila. Nije mu bilo spasa. U istoj je trgovini jedna žena gotovo imala spontani pobačaj, a ozlijeđeno je još nekoliko osoba. Takvih primjera nasilja bilo je i u drugim trgovačkim centrima diljem Amerike. Jedna od teorija je da termin »Black Friday/Crni petak« vuče korijen iz 19. stoljeća, kad je bio povezan s financijskom krizom 1869. u SAD-u. Premda nije riječ o blagdanu, neki poslodavci daju svojim zaposlenicima slobodan dan kako bi pridonijeli što većem broju potencijalnih kupaca. Kao odgovor na »Crni petak« u svijetu se počeo obilježavati World Buy Nothing Day, odnosno Svjetski dan nekupovanja. Ovaj dan se »slavi« i obilježava tako da se jednostavno apstinira od šopinga na 24 sata.


  Motiv šopingmanijačkog ubijanja po trgovinama iz realnosti se premjestio i u fikciju, koja nije daleko od stvarnosti. Tako su se u jednoj epizodi popularne serije CSI New York dvije mladenke sukobile oko haljine, što je završilo umorstvom u odjelu za prodaju vjenčanica. O razdoblju Velike depresije 30-ih godina prošlog stoljeća govori pak glasoviti film »I konje ubijaju, zar ne?« Sydneya Pollacka, nastao prema romanu Horacea McCoya. Radnja se odvija na maratonskom natjecanju u plesu. Osiromašeni natjecatelji bore se, više sami sa sobom nego s drugim parovima, da izdrže na nogama što duže u nadi da će osvojiti novčanu nagradu koja će im bar na neko vrijeme osigurati egzistenciju. Tijekom natjecanja organizator zabavlja publiku, dok parovi postupno odustaju i padaju s nogu od iznemoglosti. Brutalni plesni maraton ovdje je poslužio kao metafora dehumanizirajućeg razdoblja velike ekonomske krize 1930-ih.  

Ponižavanje ljudi


Nešto slično, samo u drugom pakovanju, dogodilo se u Rijeci, 2009. godine. Jedna lokalna televizijska postaja organizirala je nagradnu igru, koju su tada neki prokomentirali kao »neviđen slučaj ciničnog ponižavanja osiromašenih građana«. Igra je pokrenuta u suradnji s jednom autokućom, a pobjednik je trebao biti natjecatelj koji najduže izdrži držeći jednu ruku na automobilu. Promrzli i neispavani muškarci stajali su nasred riječkog Korza s rukom na automobilu. Finalisti su svakih osam sati imali desetominutnu stanku za obavljanje nužde, na raspolaganju su im bila dva obroka dnevno i mogli su popiti nešto vode. Zbog ove igre, književnica Vedrana Rudan u znak protesta prekinula je suradnju s tom riječkom TV-kućom na kojoj je imala talk show. Rudan je objasnila da se ljude na ovaj način ponižava i tretira kao stoku.


  O ovom slučaju u »Novom listu« pisao je Nikola Petković: »Nagradna igra do lipsanja deset ljudskih bića, zaista se dogodila. U srcu grada Rijeke – grada koji se diči tradicijom liberalizma… grada koji se diči otvorenošću, multikulturalizmom, urbanošću, miksom srednjeeuropejstva i mediteranizma… u srcu našega grada, Rijeke, ovo se nikada, nikako i ni pod kojim uvjetima nije smjelo dogoditi…Pa tko im je kriv, toj desetorici, reći će asfaltni cinici, zašto pristaju da se od njih radi majmune?… No, ne radi se o desetorici. Tko zna što ih je, osim zaigranosti i primamljivosti dobitka, na ovo natjeralo? Tko zna koliko ih je, recimo, ostalo bez posla? Koliko od njih ne zna što će sutra, za vrijeme ručka, staviti na stol.« 


  Unatoč krizi i općoj nestašici, svaki put kad se u nekom hrvatskom gradu otvara novi šoping centar već od ranih jutarnjih sati na otvorenje čeka masa ljudi, uglavnom umirovljenika i nezaposlenih. Ovakve događaje obično prati besplatan roštilj i pivo, kupcima se dijele darovi, a cijene artikala su prikladno snižene. Svojim razrađenim mehanizmima potrošačka religija tjera nas da kupujemo mnoge stvari koje nam uopće nisu potrebne. To zorno ilustrira jedna epizoda crtanog filma u kojemu Gustav shvati da mu je ponestalo kave, pa krene u supermarket. Ondje u kolica trpa sve i svašta, a kad dođe kući uoči da nije kupio jedino – kavu. Njegov odlazak u trgovinu ponavlja se još nekoliko puta uvijek s istim ishodom – među brojnim artiklima koje je kupio nikad nema onoga koji mu jedini zaista treba. Na ovo asocira i jedan vic u kojemu poznanik pita drugog poznanika što je to kupio. Ovaj mu odgovara: »Nemam pojma. Svi su se u dućanu tukli oko nekog proizvoda, pa tako i ja!«