RIJEKA » Jeste li znali da možete koristiti staro motorno ulje da biste pognojili vaš travnjak – pita jedan šaljivo promijenjen billboard u kultnom filmu Davida Finchera »Fight Club« (Klub boraca). Rezultat je to Projekta Mayhem, niza urbanih aktivističkih akcija koje provode članovi Kluba, a koje je osmislio Chuck Palahniuk u svom istoimenom romanu. Ili to i nije baš tako, jer Palahniuk je svoj roman napisao inspiriran kakofonistima, američkom neformalnom grupom koja je svojim djelovanjem često bila pljuska u lice snobovskom i konformističkom društvu na koje se referirala.

   No ako Palahniuk i nije bio posve originalan u osmišljavanju svog romana, teško mu se može zamjeriti jer, kako bi rekao John Law, jedan od članova kakofonista i gost-predavač Udruge Drugo more, danas možemo biti sigurni da je sve što radimo netko već napravio prije nas. Law je u gotovo dvosatnom predavanju u dvorani Filodrammatice prošao 40-godišnje djelovanje američkih grupa koje su pomogle oblikovati dio našeg suvremenog umjetničko-aktivističkog imaginarija, a da to i ne znamo.

Suočavanje sa strahovima

Akcije poput flashmoba, iznenadnog i naoko besmislenog performativnog pojavljivanja organizirane grupe u javnosti, mijenjanja – ili »oslobađanja« – billboarda, razne vrste praktičnih smicalica, osmislili su ili popularizirali upravo kakofonisti i njima srodne grupe, o kojima je Law pričao duhovito, nepretenciozno i zanimljivo. Što je publika na kraju nagradila dugotrajnim pljeskom i zainteresiranim pitanjima.

   A sve je počelo 70-ih i nastankom Suicide Cluba, čiji su članovi istraživali napuštene prostore u San Franciscu, penjali se po mostovima, skidali se goli u javnosti, odnosno, kako je rekao Law, suočavali se sa svojim strahovima. Njihovo djelovanje Law nije okarakterizirao ni kao umjetničko, ni kao aktivističko, ali bilo je u svemu tome dakako i umjetnosti i aktivizma. No prije svega, radilo se o potrebi za osmišljenom zabavom. Djelovanje Suicide Cluba uskoro je postalo puno ozbiljnije, što pokazuje i organiziranje tečaja iz ispravnog bacanja pita u lice.

   Iz Suicide Cluba nastali su kakofonisti, koji su osim po inspiraciji za Palahniukov roman najpoznatiji, kako je rekao Law, po osmišljavanju SantaCona, akcije u kojoj gomila Djedova Mrazova čini što već Djedovi Mrazovi čine. Bilo je u svemu tome možda i politike, pogotovo kad su prosvjedovali ispred zgrade UN-a s transparentima kojima su zahtijevali slobodan Sjeverni pol, ali ona je mogla biti samo rezultat želje za nekonformističkim ponašanjem.

Ideja nenasilja

Ono što prilično ipak razlikuje kakofoniste od Palahniukovog Fight Cluba i Projekta Mayhem jest ideja nenasilja. Čak i s policijom, s kojom su se često susretali, nisu uglavnom imali problema jer bi se uredno razišli kad bi im tako bilo zapovijeđeno. Pa dok ekipa iz Palahniukovog Projekta Mayhem apsolutno ne mari za postavljače billboarda koje mijenja, kakofonisti im ostavljaju skupe boce viskija kao kompenzaciju za načinjenu štetu.

   U svem tom djelovanju novca je bilo samo taman toliko da se akcije mogu održavati, nije bilo govora o nekoj monetizaciji, a kad bi toga i bilo, kao u slučaju festivala Burning Man, onda bi pravovjerni kakofonisti uglavnom prestali imati veze s tim. Priznaje Law da su mnoge akcije ponekad bile i opasne, ali iskreno kaže da su imali sreće.

   – Dok god nema nesreće, super je i ti si heroj. Prvi put kad se desi nesreća onda si, naravno, idiot. Mi smo imali sreće, mogao je netko i opasno nastradati, ali eto nije. Ti zapravo u svemu tome postaneš hipersvjestan svega ako si odgovorno biće pa posebno paziš na sigurnosne aspekte. Ali ključno je da se suočiš s vlastitim strahovima – kaže simpatični Law, a na pitanje iz publike kako početi raditi takve akcije bez razmišljanja odgovara: – Povedite prijatelja sa sobom i nemojte nikome ništa reći. Razmislite o onome što trebate učiniti, a onda učinite suprotno.