Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
28. travnja 2017.
'Rječnik' podigao prašinu

Jezikoslovci o 'objasnidbenom rječniku': Bioskop jednako (ne)razumljiv kao i štekat

Jezikoslovci o 'objasnidbenom rječniku': Bioskop jednako (ne)razumljiv kao i štekat
Jezikoslovci o 'objasnidbenom rječniku': Bioskop jednako (ne)razumljiv kao i štekat
Autor:
Objavljeno: 7. prosinac 2015. u 6:55 2015-12-07T06:55:28+01:00

Jasna je stvar da dijete iz Zagreba od deset godina neće imati pojma što je to »bioskop«, ali s druge strane ni mnogi odrasli Zagrepčani vjerojatno neće znati ni sve splitske izraze  kao što je»štekat« ili »tuta«

Čim su u istoj rečenici nađu pridjevi hrvatski i srpski, rasprava je na ovim prostorima, nažalost, zagarantirana. Bilo da je riječ o anonimnom forumaškom »junačenju« što se uglavnom ne može nazvati raspravom, bilo da je riječ o medijskim diskusijama pa i stručnim komentarima. U takvom kontekstu ne čudi što je nedavni izlazak Srpsko-hrvatskog objasnidbenog rječnika Marka Samardžije u izdanju Matice hrvatske podigao prašinu lingvističke i šire javnosti.

Svoje razloga i dobre namjere, kako kaže, ovaj redoviti profesor na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, detaljno je objasnio u uvodu rječnika.
Kako Samardžija navodi, »sastavio je ovaj rječnik po načelima dvojezične leksikografije prvenstveno kao praktično objasnidbeno pomagalo pripadnicama/pripadnicima hrvatske jezične zajednice za što potpunije, ispravnije i cjelovitije razumijevanje leksika srpskoga jezika«. Samardžija, naime, smatra da je ovakvo pomagalo potrebno jer su »dvadesetak godina nakon raspada druge zajedničke države, (...) odrasli naraštaji s hrvatskim jezičnim osjećajem (jezičnom kompetencijom), drugačije jezično odškolovani, koji u dodiru sa srpskim jezikom (u izravnoj komunikaciji, preko televizije ili tiskovina) zastaju nesigurni i zbunjeni jer im je velik dio toga leksika razumljiv, dio sličan vlastitomu, ali i jedan dio nepoznat i nerazumljiv, pogotovo kad su posrijedi nazivi i nestandardno jezični leksemi.« 

Bez uporišta u modernoj lingvistici

Lingvistica Snježana Kordić, dugogodišnja predavačica na fakultetima u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu, veliku je pozornost šire kulturne javnosti izazvala s knjigom »Jezik i nacionalizam« u kojoj tvrdi da se u slučaju Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca »ne može govoriti o nekoliko standardnih jezika, nego o standardnim varijantama jednog te istog policentričnog standardnog jezika.« Komentirajući Samardžijin Srpsko-hrvatski objasnibeni rječnik, kazala je da se »radi o još jednom pokušaju razlikovnog rječnika, koji se krivo predstavlja kao prvi s obzirom na to da je od početka 1990-ih izišlo već mnoštvo takvih uradaka«.
– Poput prethodnih razlikovnih rječnika, ni ovaj nije pisan po principima moderne lingvistike. Nema nijednog uporišta u modernoj lingvistici na osnovi kojeg bi se tvrdilo da nisu hrvatske riječi baviti se, beznačajan, beznadežan, bezukusan..., a autor ovog rječnika ih proglašava nehrvatskima. To znači da mu je cilj usađivati Hrvatima osjećaj krivice jer ih uvjerava da ne znaju dobro svoj jezik. Ujedno odašilje i poruku lektorima da stave te riječi na crnu listu za odstrel. Mnoštvo je takvih primjera u rječniku, smatra Kordić.
Naglašava također da s obzirom na to da se o rječniku ističe da je posebna pozornost posvećena crkvenoj terminologiji pravoslavlja, možda je potrebno ukazati na činjenicu koju navodi Magarditsch Hatschikjan da »s gledišta teologije pa čak i crkvene organizacije razlike između katoličanstva i pravoslavlja su znatno manje od razlika između katoličanstva i protestantizma«.
– A lingvistima ne pada na pamet da protestante i katolike u Njemačkoj proglase govornicima različitih jezika jer su svjesni da razlike u crkvenoj terminologiji ne znače ni drugi dijalekt, a kamoli jezik, podsjeća nas Ernst Kilian. Usto još dodajmo i zapažanje Daniela Bluma da se »o hrvatskoj varijanti ni u kojem slučaju ne može reći da je katoličkija ili latinskija od srpske, štoviše, baš internacionalizmi (najčešće latinskog porijekla) smatraju se u hrvatskom ’srbizmima’«, ističe lingvistica.
Autor rječnika, po njenom mišljenju, kao da nije upoznat ni sa sociolingvističkom činjenicom da unutar svakog većeg evropskog jezika postoje razlike ovisne o nacijama koje tim jezikom govore.
– Neznalački podrazumijeva da postojanje razlika nužno znači da se radi o različitim jezicima. A isticanje razlika u strukovnoj terminologiji kao dokaza da je riječ o različitim jezicima ima jedan ozbiljan problem. Naime, neka osoba koja izvrsno govori standardni jezik uopće ne mora znati i ne zna stručnu terminologiju većine disciplina. Zato se u sociolingvistici pri utvrđivanju radi li se o istom jeziku gleda opći vokabular, a ne strukovna terminologija. Kad autor u Predgovoru kaže da je u Objasnidbeni rječnik uvrstio i srpske nestandardnojezične riječi, ne znam je li svjestan da je jednako tako mogao usporediti zagrebačke i splitske nestandardnojezične riječi, pa bi također dobio objasnidbeni rječnik, povlači paralelu sličnu Kapovićevoj i Snježana Kordić.

Je li ovaj rječnik zaista potreban, je li i koliko je autor u njegovoj realizaciji uspio zadovoljiti potrebe generacija kojima su dijelovi srpskog leksika nepoznati, i konačno je li rječnik ideološki obojen, neka su od pitanja koja posljednjih tjedana intrigiraju javnost. U razgovoru za naš list, autor je ponovio svoj ključni, komunikacijski motiv za objavljivanje rječnika ne mogavši suspregnuti neugodno iznenađenje recepcijom dijela javnosti.

Himere i činjenice

– Znam da zagovornici političkoga bratstva i jezičnoga jedinstva iz svojih razloga to ne žele ili ne mogu prihvatiti. Budući da su im himere važnije od činjenica, ne mogu ih nažalost ni u što uvjeriti, a ponajmanje u svoje dobre namjere. Ako pod recepcijom razumijevate verbalni linč kojemu sam, uglavnom junački anonimno i bez elementarnoga poznavanja problematike, izložen već nekoliko tjedana, onda nemam što komentirati. Mogu samo ponoviti kako se nadam da će jednom ipak doći vrijeme za smiren, argumentiran i uljuđen razgovor o rječniku, tj. o onome što i kako u njem jest, a ne o onome što se nekomu čini ili bi želio da u njem jest. A hoće li rječnik doći do korisnika, ako je suditi po dosad očitovanu zanimanju za nj – hoće, poručio je kritičarima Marko Samardžija.

S time se ne slaže izvanredni profesor Odsjeka za lingvistiku Mate Kapović, jedan od rijetkih jezikoslovaca koji su se odazvali razgovarati na ovu temu.

– Na čisto praktičnoj razini, mislim da ovaj rječnik nije potreban, niti da je realno da će te novije generacije posezati za ovim rječnikom ako čuju riječ koju ne razumiju. Puno je lakše tu riječ guglati i pogledati u nekom od internetskih rječnika. Osim toga, mislim da se precjenjuje – dakako, ne slučajno – koliko je nepoznavanje srpskih izraza u Hrvatskoj i obrnuto, unatoč tome što više nismo u istoj državi. Kulturni kontakti su jako živahni, srpska se muzika sluša u Hrvatskoj i obrnuto, gledaju se srpski filmovi, ljudi idu iz Zagreba u Beograd i obratno itd. Jasna je stvar da dijete iz Zagreba od deset godina neće imati pojma što je to bioskop, ali s druge strane ni mnogi odrasli Zagrepčani vjerojatno neće znati ni sve splitske izraze (kao štekat ili tuta), niti će, primjerice, biti svjesni toga da se u Rijeci kaže cvjetarna a ne cvjećarna, smatra Kapović.

U svojoj kritici, Kapović ide dalje tvrdeći »da je posve jasno da ovaj rječnik uopće nije namijenjen mladim generacijama koje tobože ne znaju srpske riječi, nego da je pisan s posve drugim, eksplicitno političkim, namjerama«.

Nacionalistička agenda

– Rječnik je samo zadnji odvjetak već četvrtstoljetne kroatističke nacionalističke agende, gdje je vrhunaravni cilj svega »dokazivanje« da hrvatski i srpski nisu isti jezik. No bojim se da ovaj rječnik čak i u tome podbacuje. Iako je po mom mišljenju takvo dokazivanje potpuno besmisleno (odnos hrvatskog i srpskog, kako god ih zvali i definirali, nikad neće biti jednak odnosu hrvatskog i mađarskog pa čak ni hrvatskog i slovenskog), čak bi i za kroatiste nacionalističkog opredijeljenja više smisla imalo da naprave realan koliko-toliko neutralan prikaz tih razlika, umjesto da se razlike poput kvazisrpskog bilet prema kvazihrvatskom voznica (što je jedan od primjerâ iz rječnika) izmišljaju, smatra Kapović.

Prema njegovom mišljenju, rječnik je prepun potpuno izmišljenih »razlika«, što onda zamagljuje i one razlike koje realno postoje, a ima ih.

Dezinformacija o hrvatskom jeziku koja ga pritom osiromašuje

Virna Karlić, viša asistentica na Katedri za srpsku i crnogorsku književnost pri Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta kazala je da »iako ne sumnja da je autor u izradu ovoga rječnika uložio velik trud, smatra da bi njegova funkcionalnost i vrijednost bila puno veća da je u njemu prikazana stvarn(ij)a situacija – kako u srpskom tako i u hrvatskom jeziku.«
– Činjenica je da su se u posljednjih dvadesetak godina leksički fondovi hrvatskog i srpskog standarda međusobno udaljili, što je velikim dijelom posljedica jezično-političkih intervencija, kao i slabljenja međukulturnih kontakata. Utoliko pitanje funkcionalnosti odnosno potrebe za priručnikom koji popisuje i opisuje razlike/specifičnosti među dvama standardima nije sporno, smatra Karlić i dodaje da su u praksi sve češće potrebne »prilagodbe« dokumenata i tekstova s jednog standarda na drugi, priručnik tog tipa čak je i poželjan.
– Sigurno bi, primjerice, ističe ona, dobro došao sudskim tumačima. Međutim, takvo bi djelo bilo korisno kada bi nudilo objektivne podatke, što u ovom rječniku, po mojem mišljenju, na više razina nije ostvareno.
 Komentirajući posebno srpsku sastavnicu rječnika, Karlić najveći problem vidi u netransparentnosti kriterija prema kojem je autor formirao korpus srpskih leksema »objašnjenih« u ovome rječniku.
– Ne razumijem zašto bi izvorni govornici hrvatskog jezika (ma koje životne dobi) trebali objašnjenje značenja riječi poput beznačajan, bezukusan, daviti, lešinar, moreplovac, mrk, naredni, raspuštenica, trapavost, zakačiti ... Još mi je manje jasno zašto bi objašnjenje značenja tih riječi tražili u srpsko-hrvatskom rječniku, budući da se radi o leksemima koji bez sumnje pripadaju hrvatskom leksičkom fondu te ih nalazimo u aktualnim rječnicima hrvatskog jezika. Isto vrijedi i za posuđenice kao što su primjerice leksemi avet, džin, konak, oroz, paradajz, patrola, šina, trpeza, varoš i dr. Smatram da se smještanjem ovakvih leksema u kategoriju riječi koje pripadaju isključivo srpskom leksičkom fondu širi dezinformacija o hrvatskom jeziku te se osiromašuje vlastito jezično blago, mišljenja je ona.
U ovaj je rječnik uključena većina leksema srpskog standardnog jezika koji bi po njenoj procjeni trebali pripadati korpusu priručnika ove vrste. Međutim, oni »plivaju« u moru arhaizama, regionalizama, etnoloških pojmova i drugih leksema koji su sastavnice tek pasivnog, rubnog dijela leksičkog fonda suvremenog srpskog jezika.
– Velik broj leksikografskih jedinica navedenih u ovome rječniku predstavljaju nepoznanicu i samim izvornim govornicima srpskog jezika. Zato smatram da ovaj rječnik ne nudi objektivan prikaz jezične stvarnosti, a jasno objašnjenje kriterija prema kojem su takvi leksemi uvršteni u rječniku izostaje. Osim toga, upotrebom ovoga rječnika korisnici bi na više mjesta mogli steći pogrešan dojam o tome koji su srpski leksemi u aktivnoj, stilski neobilježenoj, upotrebi, a koji nisu (npr. mogli bi pomisliti da Srbi u svakodnevnoj komunikaciji umjesto tamnoplav, teget ili tamnozelen kažu njad, jer uz taj leksem ne stoji nikakva oznaka o rubnosti njegove upotrebe u suvremenom srpskom jeziku – toliko rubnoj da taj leksem primjerice nije uključen u korpus vrlo opsežnog jednotomnog Rečnika srpskog jezika Matice srpske), zaključuje Karlić.

– Ako na jednom mjestu kažete da klackalica tobože nije hrvatska riječ, što je smiješno, kako će vam onda korisnik vjerovati oko drugih riječi? Dojam je da su se različiti arhaizmi i slično ubacivali u rječnik samo kako bi se broj razlikâ povećao. Iz tog razloga je rječnik za upoznavanje nekog realnog srpskog uzusa potpuno nepouzdan jer govornik iz Hrvatske neće moći znati koja se riječ stvarno u Srbiji upotrebljava (primjerice, berza prema našem burza), a koja tamo u praksi ne postoji (poput bilet), nezaustavljiv je u kritikama Kapović.

Na upit da komentira opaske da je rječnik bremenit arhaizmima, žargonizmima i regionalizmima koje ni govornik standardnog srpskog jezika ne razumije, Samardžija iznosi svoje argumente.

– Možda se to nekomu može činiti neobičnim, pa i nevjerojatnim, ali svaki je abecedarij rezultat autorskoga izbora na koji pak djeluju različiti čimbenici. Konkretno, kako je rječnik nastajao dugo i »na refule«, na abecedarij su izravno djelovale potvrde iz jezika različitih srpskih izvora (novina, književnih i drugih djela) koje sam čitao. U uvodu sam također napomenuo da je sasvim moguće da su tako mjesto u rječniku »izborile« i »neobične« i vrlo rijetke riječi. Pritom nema nikakve vrijednosti »argument« kako mnoge od njih ne razumiju ni Srbi. Zanima me na koje se Srbe pritom misli i tko je to pouzdano provjerio? Priča o tom da je netko navodno zvao nekoga svog poznanika ili prijatelja u Srbiji koji nešto nije znao može izgledati uvjerljivo, ali ne dokazuje baš ništa, tvrdi autor.

Č kao četnik

 Najžešće kritike ovaj je rječnik dobio zbog slikovnih prikaza pored početnih slovâ natuknica, među kojima je najviše prijepora pa i zgražanja izazvala ilustracija četnika koji se koči ispred sekcije Č.

Toga je sada svjestan i Samardžija koji »obećava kritičarima da će u sljedećem izdanju, ako do njega dođe, svakako zamoliti grafičkoga urednika da potraži ljepšu fotografiju«.

– Molio bih također da mi se činjenicama dokaže po čem je to rječnik ideologiziran. Možda zbog ponavljanja općepoznate činjenice da je jednu navijačku skupinu vodio suradnik jugoslavenske službe sigurnosti koji se poslije »uspješno« prometnuo u ratnoga zločinca? Tako uistinu nećemo stići daleko, tj. ne dalje od političkih diskvalificiranja i vrijeđanja. Što se mene tiče, ako je ikako moguće, ne bih u tom sudjelovao, rekao je Samardžija.

Kapović je očekivano drugačijeg mišljenja i po njemu je, nažalost, rječnik jako ideologiziran.

 – Iako se ideologija nikad ne može izbjeći u određenoj mjeri, u ovom je obliku to posve neprimjereno pa i neprofesionalno. Nažalost, ovo djelo je po tome čak i ekstremnije od mnogih iz ranih 1990-ih, što dosta čudi jer se neko vrijeme činilo da smo se ipak od takve prakse odmakli. U kroatistici se, na nesreću, često događa da politički stavovi zasjene znanstvenost. Ilustracije (četnici, delije...) su svakako tendenciozne i uvredljive. Ja osobno ne bih volio da neki stranac piše o hrvatskom jeziku pa to ilustrira ustašama – koliko god to bilo dio naše realne prošlosti, iako jedan od najnegativnijih. Time se na neki način indirektno sve Srbe proglašava četnicima, kao da u Srbiji ništa osim toga ne postoji. Ukratko – svaki je izbor ujedno i ideološki, pa čak ikada se ide na tobožnji izostanak ideologije, ali ovdje je najviše problem kakva je ta ideologija, zaključuje Kapović.

Unatoč žestokim jezikoslovnim neslaganjima oko namjene i namjere koju ima Samardžijin Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik, obje bi se strane vjerojatno složile da bilo korisno napraviti usporedni rječnik hrvatske i srpske (pa čak i bosanske/bošnjačke i crnogorske) varijante štokavskog standarda.

– To bi bio posao za stručnjake iz svih zemalja, da deskriptivno i sistematično analiziraju razlike baš kao što to čine anglisti između britanskog i američkog engleskog, sugerira Kapović.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka