Bijenale suvremene umjetnosti D-O ARK Underground u Konjicu jedinstven je projekt na polju suvremene umjetnosti, a odvija se u Atomskoj ratnoj komandi, jednom od najfascinantnijih podzemnih vojnih objekata građenom u Konjicu u BiH u periodu SFRJ, čija je funkcija bila da, u slučaju atomskog napada na SFRJ, omogući tadašnjem političkom i vojnom vodstvu boravak od šest mjeseci bez dodira sa vanjskim svijetom, i rukovođenje obranom.

Edo Hozić, dugogodišnji kulturni djelatnik iz Sarajeva, prije šest godina primio se, tada gotovo pa nezamislivog poduhvata, da u tom velikom podzemnom prostoru, koji je do tada bio dio strogo čuvane tajne, osnuje vojno – umjetnički muzej. Ovih dana je ravnatelj i osnivač tog, u svijetu jedinstvenog, a već i čuvenog muzeja (o tome svjedoče umjetnička djela koja su danas njegov dio, kao i mnogobrojni napisi u tiskovinama poput »New York Timesa« i drugdje) boravio u Splitu, gdje je, u tamošnjoj Galeriji umjetnina, zajedno s kustosom Brankom Franceschijem, radio na promociji projekta u Konjicu, i promociji knjige koja je o tom muzeju upravo objavljena.

– Godine 2009. smo počeli raditi na tome da se taj prostor ustupi umjetnosti. Išli smo uvijek korak ispred realnosti, tako da smo prvo od Vijeća Europe tražili da prihvati naš projekt kao kulturni događaj Europe. Nakon što smo dobili taj status od Vijeća Europe, s time smo otišli u Predsjedništvo BiH, koje je vrhovni komandant oružanih snaga. Predsjedništvo nam je tada dalo pokroviteljstvo, i s time smo tek otišli u Ministarstvo obrane BiH, tako da nas ondje nisu mogli odbiti. Tako smo uspjeli da nam otvore vrata i da krenemo s projektom. Uz našu asistenciju taj je prostor godine 2014. godine proglašen nacionalnim spomenikom u BiH, s naznakom da se tu događa važan europski kulturni projekt, tako da je shvaćeno da se taj prostor i ubuduće treba koristiti u te namjene. Kada se stvarala strategija za ovaj projekt, znali smo kakva je situacija u kulturi u BiH, i znali smo da nećemo imati nikakve budžete, tako da smo se u startu okrenuli prema van. Tako su nam prve godine bijenala pomogli ministarstva kulture Srbije i BiH, drugo bijenale radili smo s Hrvatskom i Turskom, pa su nam i te zemlje i njihova ministarstva pomogli, a treće je rađeno s Austrijom i Albanijom, na isti način. Također, UNESCO je od početka uz nas i stalno imamo njihovu potporu, pojasnio nam je  Hozić put osnivanja ovoga muzeja, kojim su fascinirani mnogi stručnjaci s područja umjetnosti, od ravnatelja Tate Modern Galerije u Londonu, Chris Dercona,  do uglednog beogradskog povjesničara umjetnosti, Ješe Denegrija.

Idealni muzejski uvjeti

Gospodin Hozić naglašava kako je atomsko sklonište, kada su krenuli s projektom, bilo u savršenom stanju. U njega se ulazi horizontalno, odnosno ulazi se u planinu Zlatar, pod kojom je sagrađeno. U početku je dubina skloništa tridesetak metara, ali na 250 m pravca stiže se na najdublju točku, od 280 metara. Radi se o prostoru površine 6,5 tisuća četvornih metara, koji je podijeljen u 12 blokova, a koji je koštao  4 milijarde i 600 milijuna onodobnih američkih dolara. Svi su uređaji u tom bunkeru proizvod zapadnog svijeta, pa se pretpostavlja da je sve najvjerojatnije financirano od strane NATO-a.

–  Sam prostor ima po sebi muzejske standarde, ako govorimo o temperaturi ili vlažnosti zraka, uvjeti su idealni. Trenutno je unutra 125 radova 90 umjetnika iz 32 zemlje svijeta. Sve je to danas u jednoj cjelini, umjetničko i vojno se prožimaju, tako da ulazite u jednu vrst vremenskog stroja, gdje svjedočite periodu hladnoga rata koji je ilustriran kroz oči umjetnika. Kada je u pitanju bijenale umjetnosti, tada uvijek postoji određena tema, u našem slučaju je to hladni rat. Umjetnici su pozvani da reagiraju na taj period u povijesti, i ulazeći u taj prostor, koji je ranije bio siv, mračan i hladan, sada imamo i zvuk, i boju, jedan sasvim drugi ugođaj, naglašava ravnatelj Hozić, i dodaje kako se radi o vrlo ozbiljnoj europskoj kolekciji suvremene umjetnosti, koja je jedna od najznačajnijih u jugoistočnoj Evropi, a o kojoj su pisali najugledniji svjetski umjetnički magazini, poput magazina »Flash art« ili »Metropolitan Magazine«.

U pet godina koliko postoji, muzej je posjetilo 60 tisuća posjetitelja, među kojima i mnogi predsjednici država. Grad Konjic nalazi se u sjevernoj Hercegovini, na putu od Sarajeva prema Mostaru i Dubrovniku, a turističke agencije, saznajemo, dobro rade svoj posao. Muzej ima organizirane svakodnevne posjete, vodstvo stručnih vodiča na nekoliko jezika, svoj web site www.bijenale.ba, na kojemu se mogu pogledati fotografije i pročitati knjiga o muzeju. Nedavno je okončana treća bijenalna izložba u Muzeju, a partneri za iduću izložbu, 2017. godine, trebali bi biti Poljska i Njemačka.

Gradska atrakcija

Ravnatelj Umjetničke galerije Split, Branko Franceschi, bio je kustos druge godine bijenala u ovome Muzeju, kada su zemlje partneri bili Hrvatska i Turska.

– Meni je to bio jedno od najizazovnijih i najdražih kustoskih iskustava koje sam imao tijekom svoje, sada već duge karijere. Radeći na tom projektu shvatio sam da ne radim običnu izložbu, već da radim na osnivanju jedne muzejske institucije, u zemlji u kojoj su se muzeji u tom trenutku zatvarali. Također mi je odmah bilo jasno da će to što radimo imati jedan veliki efekt na lokalnu zajednicu, jer naravno da u bilo kojem gradu veličine Konjica, ne samo u BiH, nego posvuda po svijetu, Međunarodni muzej suvremene umjetnosti ne postoji. Znači u tkivo te lokalne zajednice unosi se jedan posve drugačiji sadržaj, pravi se model kulturne politike koja radi na decentralizaciji kulturnih sadržaja, a istovremeno se radi vrsta atrakcije za taj grad koja će omogućiti novu vrstu ekonomije, suvremenu, zasnovanu na kulturnom turizmu. Odjednom vidite koliko muzejska institucija može utjecati na život lokalne zajednice, i to ne samo u aspektu kulturnog života, već i u pogledu ekonomije i realne egzistencije, i to promijeni shvaćanje o tome što bi muzej kao institucija mogao ili trebao biti.

I kustos Franceschi naglašava da ovakav, hibridni tip muzeja, vojnog i umjetničkog, zapravo nije muzej koji ima dvije odvojene strane, već da se ti elementi prožimaju. Umjetničke intervencije u tom vojnom prostoru, smatra on, otvaraju dojam o tome kako bi taj prostor izgledao da se u njemu ikada doista i živjelo. Na taj način posjetitelji dobivaju jedan mnogo bogatiji i istinitiji doživljaj, nego što bi bila samo prazna ljuštura vojnog objekta. U slučaju ovoga Muzeja, kažu naši sugovornici, ideja suvremene umjetnosti unutar vojnoga objekta spasila je objekt od njegove propasti, jer je on bio na listi vojnih objekata kojega je vojska BiH trebala napustiti. Danas je prostor Muzeja ujedno i memorija na jedno povijesno razdoblje, ne samo socijalističke Jugoslavije, nego i na period hladnoga rata.