Kontrabasist i skladatelj

Jazzerski pristup tradicijskoj i istarskoj i kvarnerskoj glazbi Damjana Grpca

Davor Hrvoj

Damjan Grbac objavio je prvi CD svojeg sastava »Damjans«, »GIIPUJA« (Aquarius Records), na koji je uvrstio jazzističke obrade djela istarske i kvarnerske narodne glazbe i vlastite skladbe pisane u istom duh



Mladi riječki kontrabasist i skladatelj Damjan Grbac objavio je prvi CD svojeg sastava »Damjans«, »GIIPUJA« (Aquarius Records), na koji je uvrstio jazzističke obrade djela istarske i kvarnerske narodne glazbe i vlastite skladbe pisane u istom duhu. Radi se o zanimljivom promišljanju etno-jazza koji, uz sjajnu izvedbu, može biti putkaz za prezentaciju hrvatske glazbe u svijetu. To je i povod ovome razgovoru. 


 Zašto mislite da je istarska i kvarnerska glazbena tradicijska glazba vrijedna proučavanja i novog načina prezentacije?


  – Zato jer je to zanimljiva glazba koja se bazira na specifičnoj, originalnoj istarskoj ljestvici, toliko specifičnoj da se ni s današnjim teoretskim pravilima u glazbi ne može točno protumačiti. Dokaz tome je to što ju je UNESCO uvrstio na popis svjetske glazbene baštine. Da bismo ju mogli imalo kombinirati s modernim instrumentima i današnjom glazbom, moramo joj pristupiti s kompromisima. Upravo zbog toga ta je glazba, koja se pojavljuje u raznim kombinacijama – sopele, dvojnice, cindra, pjevanje… – vrlo interesantna za proučavanje i kombiniranje s današnjom glazbom. 




  Bitno je da se ta glazba prezentira na razne načine, primjerice na folklornim smotrama, festivalima, raznim skupovima. To će pomoći opstanku i prezentaciji glazbene baštine istarskog i kvarnerskog kraja. 


 Glazba »po nahođenju«


Koliko je i zašto zahvalna, a koliko teška za kombiniranje s drugim glazbenim idiomima, posebice jazzom?


  – Ta glazba nema harmoniju, akordsku pratnju, nema ritam poput, primjerice polke, valcera, swinga, rocka ili sambe, nema ritamsku mjeru kao što je primjerice 2/4, 3/4, 4/4 ili 7/8, nema tempo poput 120 bpm ili 134 bpm, i stoga je za nju vrlo bitna fraza »po nahođenju«. Ta glazba potječe iz naroda, a ne iz nota ili sa snimaka, tako da je snažno vezana za samu izvedbu u određenom trenutku. Izvođači na licu mjesta određuju detalje vezane uz pjesmu. 


  S jedne je strane jednostavna za kombiniranje s drugim glazbenim idiomima, međutim u praksi je to kombiniranje vrlo komplicirano s obzirom da ima mnogo toga što nije određeno i treba paziti na koji će se način upotrijebiti u nekom aranžmanu. 


  Međutim ima i sličnosti s jazzom – primjerice potekla je iz naroda i važnost polaže na izvedbe, a ne na čitanje nota; znači prisutna je improvizacija. Zgodno je spomenuti primjer »Mantinjade«, napjeva koji ima formu od dva različita dijela, A i B, na koju se improvizira. Ako sviraju dvije sopele, jedna svira melodiju, a druga ukrašava tu melodiju svirajući improvizaciju preko nje. 


  Kombinacija s jazzom otvara mnoge mogućnosti u stvaranju aranžmana ili skladanja. Budući da je jazz improvizirana glazba, glazba trenutka, može se na razne načine spojiti s ovom glazbom. Glavno je da se izabere način i put kojim će se krenuti. 


 Na koji ju način vi želite inkorporirati u suvremeni glazbeni trenutak?


  – Budući da je originana i vrlo specifična, želim ju unaprijediti i obogatiti na vlastiti i način pojedinaca koji ju izvode. Nastojim ju obilježiti svojim aranžmanima, raznim modernim glazbalima i načinom izvedbe, predstaviti ju u originalnom obliku kroz jazz pristup. Jazz je za mene glazba trenutka i samo se u živim izvedbama može doći do pravog efekta. Zato smo i CD snimali uživo; cijeli je sastav svirao zajedno tako da smo dobili posebno viđenje te glazbe u određenom trenutku. Uzbudljivo je što će svaka sljedeća izvedba biti drukčija i originalna. 


 Na koji ste način pristupili aranžmanima za narodne skladbe koje ste odabrali za CD?


  – Ideja cijelog projekta je da se istarska i kvarnerska tradicijska glazba ostavi u originalnom obliku. U aranžmanima sam napravio više raznih dijelova koji se šuljaju oko originalnih napjeva, s kojima sam proširio tu glazbu. U njima sam koristio razne kombinacije instrumenata za dočaravanje istarsko-kvarnerskih pejsaža koji su također autentični. Prilikom izvođenja stvara se posebna atmosfera u raznim dijelovima kompozicija, s naglaskom na izvođenje originalnih napjeva i improvizaciju. Ostavljeno je dosta prostora da se svaki član sastava, kao sideman ili solist, može izraziti i dati svoje viđenje u datom momentu.  

Čovjek iz naroda


Koliko je i kako toj ideji pridonio Dario Marušić, posebice zato što je etnomuzikolog, uz to što je svirač i pjevač?


  – Snažno je utjecao na pristup prema ovom projektu. Velik je poznavatelj svih detalja te glazbe, multiinstrumentalist i čovjek koji mi je puno pomogao svojim zalaganjem, prijedlozima i svirkom. Budući da poznaje tu glazbu iz njezinog prirodnog okruženja, narodnog, mogli bi reći da je Dario »čovjek iz naroda«. Time je utjecao na način izvođenja skladbi, kombinacije glazbala u nekim aranžmanima te na zvuk, melodije i aranžmane. Osim toga, sa svojom je svirkom cijelom projektu dao vlastitu notu. 


 Kako ste skladali vlastita djela koja se u potpunosti uklapaju u spomenuti kontekst?


  – Glavna nit vodilja bila mi je istarska ljestvica, kao i dočaravanje raznih pejzaža i atmosfera. Dobar primjer je pjesma »Noć« koju izvodim u duu s Tončijem Grabušićem. On mi je također puno pomogao savjetima, ali i svojom predanošću i originalnom svirkom na bubnjevima i udaraljkama. Pokušali smo dočarati noćnu atmosferu vezanu uz brežuljak, crkvicu, pješčani put, buru… Zato skladba ima više zasebnih cjelina. Ideja je bila ostati u prizvuku ostalih kompozicija koje su potekle iz naroda i napraviti svoje viđenje odsvirano na moderniji način, tj. jazz pristupom. 


 Zašto ste i kako odlučili neka djela odsvirati na kontrabasu solo?


  – Cijeli je projekt, odnosno CD »GIIPUJA«, velik eksperiment i kad sam počeo raditi aranžmane nisam slutio u kojem će se smjeru odvijati. Izazov mi je bio da tu glazbu pokušam prilagoditi kontrabasu koji je za nju totalno atipičan instrument. Na svoj sam način kombinirao napjeve, improvizacije, nove djelove i tako su nastale skladbe za kontrabas solo.  

Čudna glazba


Kako se u savladavanju autohtone hrvatske glazbe snašao njemački saksofonist i bas klarinetist Klaus Gesing, jedini član sastava kojem je ta glazbena baština potpuno strana? 

   – Klaus je na svoj način dao doprinos ovoj glazbi koju je prvi put čuo kad smo došli u studio, što mi je bio cilj. Naime, moja je ideja za projekt bila da ubacim glazbenika koji nije nikada čuo, niti svirao ovu glazbu i koji će ju kroz svirku i improvizaciju obogatiti svojim viđenjem. Kad sam ga pitao želi li sudjelovati na snimanju mojeg CD-a, odgovorio je protupitanjem: »To je ona čudna glazba koju sviraš u zadnje vrijeme?«. Kad sam odgovorio potvrdno, rekao je: »Onda može!«. 


  Klaus je sjajan glazbenik koji svira s vrhunskim jazzistima iz cijeloga svijeta, među ostalima s Kennyjem Wheelerom, Normom Winstone, Chrisom Laurenceom, Johnom Taylorom, Enricom Ravom, Daveom Liebmanom, Glaucom Venierom i skupinama »Take 6« i »New York Voices«. Nije mogao vjerovati da na tako malom području postoji takva, potpuno originalna narodna glazba. To ga je privuklo jer se danas u svijetu traži originalnost. Jednostavno, poželio se okušati i u tome. 


  Svojim je viđenjem proširio tu glazbu, obogatio ju je vlastitim pristupom sviranju, posebice improvizacijama. Vrlo sam zadovoljan što je to napravio u svojem stilu i nije se prilagođavao pravilima te glazbe. 


 Kako bi ovakav način stvaranja glazbe mogao postati model prezentacije hrvatske glazbene baštine u svijetu?


  – Vrlo je bitna prezentacija i izvan Hrvatske kako bi se ta glazba približila svima koji nisu upoznati s njom. Svugdje u svijetu vrlo se cijeni originalnost, a upravo to ova glazba ima. Ovaj model je moje viđenje te glazbe kroz jazz izričaj kojeg jako volim. Tim modelom može se ta glazba predstaviti i širem krugu ljudi. Svakako je potrebno da se nađe na svjetskoj pozornici jer je osebujna i autohtona i treba ju njegovati takvu kakva je, što je vrlo bitno za hrvatsku narodnu baštinu. 


  Ostvarivanje ove zamisli teško je napraviti bez pomoći institucija, ali mislim da će oni koji trebaju to i prepoznati. Do sada sam imao podršku Ministarstva kulture, Grada Kastva, kastavske Turističke zajednice, Grada Rijeke, Grada Krka, Općine Viškovo, Primorsko-goranske županije i hotela »Kukuriku«, a nadam se i budućoj suradnji. Teško je ući na svjetsko tržište, međutim treba vjerovati u projekt i mislim da će on naći svoje mjesto na svjetskoj sceni.