Plaćama i koeficijentima nije mjesto u kolektivnom ugovoru. Uostalom, ako govorimo o usporedbi, ni zaposlenici gradske uprave ni komunalnih društava ni drugih gradskih ustanova nemaju koeficijente definirane u kolektivnim ugovorima
Riječka kultura u organizaciji Sindikata djelatnika u kulturi i Sindikata obrazovanja, medija i kulture izašla je prošlog tjedna na ulicu zbog neuspjelih pregovora oko potpisivanja kolektivnog ugovora. Trenutno kulturna djelatnost u ustanovama kojima je osnivač Grad Rijeka funkcionira temeljem pravilnika o radu. Cijela situacija povod je za razgovor s pročelnikom Odjela gradske uprave za kulturu Ivanom Šararom.
Prosvjed riječke kulture je iza nas: što će sada Grad Rijeka riječkim kulturnjacima ponuditi? Ipak su izbori pred vratima i nije zgodno opet vidjeti masu na ulici?– Mi nemamo novu ponudu. Naša je ponuda poznata i otvorena. Ako sindikati žele potpisati kolektivni ugovor sukladno onome što smo već rekli, mi smo za to spremni, sada. Dakle naš je prijedlog bio da se potpiše kolektivni ugovor na godinu dana i da onda bez pritiska pregovaramo o detaljima. Jer Sindikati traže tzv. izjednačavanje prava sa zaposlenicima gradske uprave, a ja smatram da su njihova prava već i sad veća od onih koja imaju zaposlenici uprave. Pa hajdemo o tome razgovarati, vidjeti što oni smatraju, što mi i koja su to područja tzv. izjednačavanja prava.
No nastavak pregovora odnosno neki novi termin pregovaranja nije definiran.Dakle onaj vaš javni poziv na kraju prosvjeda se ne računa?– Ja nisam sindikalne povjerenike i sve prisutne djelatnike pozvao da nastavimo pregovore, nego pozvao da porazgovaramo ako postoji interes s njihove strane, kako bismo dodatno razjasnili situaciju u kojoj se nalazimo. Smatram da je prirodno i pristojno prisustvovati demonstracijama koje se odvijaju protiv tvog vlastitog rada, pod tvojim prozorom. S obzirom da je ulica dobro mjesto za demonstracije, ali nije za razgovor, pozvao sam sve u gradsku vijećnicu, što je ljubazno odbijeno.
Očekujete li možda, zbog izbora, jači sindikalni pritisak do svibnja?– Teško mi je reći. Jači pritisak od postojećeg je jedino štrajk, ali iskreno ne znam zašto bi se taj štrajk dogodio. Nismo oduzeli ni jedno pravo djelatnicima u kulturi, nikome nismo smanjili plaću, a kolektivnog ugovora nema zato što ga sindikati nisu htjeli potpisati.
Prosvjednicima niste bili baš simpatični…– Nisam ni sam sebi bogznakako simpatičan, niti mislim da je simpatičnost ozbiljan parametar kvalitete rada u bilo kojem poslu pa tako ni u javnom sektoru. No ono što sam siguran je da sam pregovarao otvoreno i fer. Na prvom sastanku sam otvoreno rekao da plaćama i koeficijentima nije mjesto u kolektivnom ugovoru. Uostalom, ako govorimo o usporedbi, ni zaposlenici gradske uprave ni komunalnih društava ni drugih gradskih ustanova nemaju koeficijente definirane u kolektivnim ugovorima.
Minimum povjerenja
Pregovori su počeli kasno, u studenom, i bilo je jasno da se izrada proračuna za 2017. godinu završava i da nema vremena za bilo kakve kompleksne promjene. U tom smjeru je i išla naša konačna ponuda; potpišimo kolektivni ugovor na godinu dana uz važne garancije: da neće doći ni do smanjenja ni do povećanja plaća i da se neće dirati ukupna masa plaća za ustanove – ali bez unošenja koeficijenata za izračun plaća u kolektivni ugovor. Dajmo si godinu dana da o svemu detaljno porazgovaramo i da pronađemo rješenje. Tu smo nedvojbeno pokazali da imamo dobre namjere.
Ali izostao je neki minimum povjerenja sa sindikalne strane. I odbili su taj kolektivni ugovor koji bi nam svima dao jednogodišnje razdoblje za razgovor o otvorenim pitanjima.U drugim gradovima, poput Splita ili Zagreba, tvrde sindikalisti, kulturne ustanove imaju jedinstvene kolektivne ugovore. Komentar.
– Glavna premisa pregovora Sindikata uvijek je da se radnička prava u kulturnim ustanovama izjednače s pravima gradske uprave. Ali gradski službenici nemaju koeficijente za izračun plaća.
To ne bi rekla i spremačica u kazalištu koja navodno ima 25 posto manju plaću od spremačice u Gradu.– Ta gradska spremačica je poznato mitološko biće. Ja imam informaciju da ta famozna spremačica ne postoji.
Čini se da Sindikat nije bio osobito oduševljen ni Vašom pričom oko ulaganja u riječku kulturu?– Nije. Sindikate ne zanima što su tijekom ovih šest godina, koliko sam pročelnik, povećana ukupna sredstva za ustanove za 4 milijuna kuna, što smo oslobodili po prvi put ustanove plaćanja zakupnina Gradu, da se povećao broj zaposlenih tamo gdje je potrebno, da se jako puno radi na infrastrukturi svih ustanova i da je osnovana nova ustanova. Ja duboko vjerujem da je to bitno.
Čini mi se da Odjel za kulturu i ustanove u kulturi imaju jednak zadatak: proizvoditi što kvalitetniju i što relevantniju kulturnu ponudu za naše sugrađane koji nas financiraju, i prezentirati je u što boljim infrastrukturnim uvjetima. Sindikati izgleda ne dijele moje mišljenje, oni misle da kulturne ustanove postoje da bi djelatnici imali plaće, po mogućnosti što stabilnije i čvršće definirane u što dužem vremenskom periodu.
Zašto niste došli na pregovore s nekim konkretnim nacrtom ugovora?– Kada pregovarate u »cajtnotu«, krajem godine, kada znate kakav će biti proračun – okvir je već zadan. Zato smo mi išli na ponudu da se prvo potpiše kolektivni ugovor na godinu dana i da onda bez pritiska pregovaramo o detaljima.
Plaća po spremi
Što je s djelatnicima u kazalištu koji su zapošljavani s niskom stručnom spremom na poslove koji traže višu spremu? Kako je to moguće, koliko je takvih osoba i o čemu je riječ?
– Ta praksa seže daleko unatrag do devedesetih godina, možda i dalje, a posljednjih je godina potpuno ukinuta. U riječkom HNK-u zaposleno je oko 70 osoba s nižom kvalifikacijom nego što je to definirano sistematizacijom. Treba biti pošten i reći da se za članove Baleta ne zna potpuno precizan podatak, jer je tu znatan broj stranih državljana koji još uvijek mogu nostrificirati diplome. Također, paradoksalno je za plesače tražiti VSS kada kod nas ne postoji takva visokoškolska ustanova.
Ali tu dolazimo i do drugog paradoksa, da je bilo moguće dobiti umjetnički posao (plesač, glumac, pjevač) putem audicije, bez obzira na stručnu spremu. Otuda i izostanak nostrificiranih diploma. Isto se odnosi i na velik dio zborista, ali i na dio tehničkog osoblja. Neki od njih imaju završenu samo osnovnu školu, a primaju plaću kao da imaju srednju školu ili čak VSS.
Sada je teško prekinuti praksu tako stečenih prava, ali moje je mišljenje da osoba koja ima primjerice SSS, mora i primati plaću koja odgovara tom obrazovanju i da sistematizacije treba prilagođavati realnom stanju u ansamblu i na tržištu rada. Kada smo kod već poznate usporedbe djelatnika u ustanovama i djelatnika u upravi, u gradskoj upravi nije se moguće zaposliti s neodgovarajućom stručnom spremom ili nižom stručnom spremom od propisane.
Koji su to kadrovi po vama potplaćeni?
– Postoji dio kadrova, prvenstveno u HNK-u, koji imaju visoku stručnu spremu, a smatramo da su potplaćeni. Tu se nesporno slažemo sa Sindikatom i to uistinu želimo mijenjati. Riječ je mahom o članovima orkestra. To su ljudi s VSS spremom, a njihova početna brutto plaća iznosi oko 7.300 kuna. Također namjera nam je razmotriti povećanje plaća za zaposlenike s najnižim primanjima.
Kako komentirate recimo da je isti Sindikat uspio postići dogovor sa Županijom za djelatnike u Prirodoslovnom muzeju i Pomorskom i povijesnom muzeju za istu stvar? – Županija si to vjerojatno može i želi dozvoliti, oni u svojim ustanovama imaju 30-ak zaposlenih, a mi 430. Ja si ne mogu dopustiti tako krut odnos prema dijelu proračuna koji se odnosi na ustanove, s obzirom da se radi o gotovo 62 milijuna kuna. Osim toga Županija nije osnivač kazališta, koja su s obzirom na dinamiku rada najčešći kamen spoticanja oko organizacije rada, uvjeta rada, radnih odnosa i svega što iz toga proizlazi.
Nonsens jedinstva
Zašto inzistirate toliko na razdvajanju kolektivnog ugovora za kazališta, muzeje i knjižnice?– Kada potpišete jednom jedinstveni kolektivni ugovor sa svim ustanovama na četiri godine, s fiksno definiranim načinom izračuna svih plaća, financijsko upravljanje svim tim ustanovama je gotovo potpuno onemogućeno.
Sindikati tada postaju ravnopravan suupravitelj, što je nonsens. Bilo kakvo povećanje, smanjenje, promjena, zahtijeva da istovremeno svi predstavnici sindikata iz svih ustanova, kao i uprave ustanova i predstavnici Grada sjednu za stol. To je doslovno 20 do 25 osoba, i svi moramo raspravljati o, recimo, jednoj plaći u muzeju. I za tu je promjenu potrebno mijenjati kolektivni ugovor.
A u praksi se 90 posto vremena u kolektivnom pregovaranju potroši na našu megaustanovu: HNK i njihove probleme. Druge ustanove su zbog toga frustrirane. Pokazalo se da se ne može kvalitetno pregovarati dok su sve ustanove u istom kolektivnom ugovoru, zato ih želimo razdvojiti.
Mislite li da svi kulturnjaci misle kao ovaj Sindikat? – Ne bih spekulirao, znam neka pojedinačna razmišljanja, ali je činjenica da otprilike polovica ljudi nisu njegovi članovi.
Politički kontekst?– Činjenica je da se istek kolektivnog ugovora vremenski blisko poklopio s izborima, a tada sve dobiva značajniju političku dimenziju. Ne mislim da je tu bilo neke zlouporabe, a čak i da jest, sve je to dio vještine pregovaranja.
