Pisanje kao hobi

Inicijativa “Pravo na profesiju” piscima nije donijela ništa osim slova na papiru

Maja Hrgović

Foto iStock

Foto iStock

Činjenica je da danas u Hrvatskoj pisci ne mogu preživjeti od pisanja – naprosto, ne postoji studij na kojemu mogu predavati kreativno pisanje i primati plaću za taj posao. Honorari za romane u boljim izdavačkim kućama kreću se oko deset tisuća kuna, i to za afirmirane autore



Tko ima strasti i talenta da postane baletan, u hrvatskom obrazovnom sustavu, kao i na tržištu rada, dobit će priliku da za tu profesiju bude stručno osposobljen i da je dalje razvija plaćenim radom. Tko želi postati bravar, može ići u školu i kasnije se baviti tim poslom, za koji će biti plaćen i od kojeg će moći živjeti. Isto vrijedi za skoro sve profesije koje vam mogu pasti na pamet… Osim za profesiju pisca.


U sistematizaciji profesija, pisci nisu ni postojali do prije nekoliko godina, kad se sami autori nisu organizirali u grupu za lobiranje i kad je, uz pomoć nekolicine medija koji još uvijek donekle sustavno prate kulturu – uključujući i Novi list – ostvarena ta mala povijesna pobjeda: na popisu profesija napokon se našla i profesija pisca. U srpnju 2012. godine Nacionalno vijeće za znanost prihvatilo je inicijativu Hrvatskoga društva pisaca, Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevodilaca da se unutar nacionalne akademske zajednice prepozna novo polje – književnost. Time je hrvatskim piscima i prevoditeljima omogućeno da na fakultetima predavaju kreativno pisanje i prevođenje, što je na Zapadu uobičajena praksa.


Prazna floskula


No, stvar nije otišla dalje od papira, od prazne floskule. Jedan od autora koji su potaknuli inicijativu, Marinko Koščec, bio je angažiran i na pokretanju sveučilišnog studija kreativnog pisanja i prevođenja. Elaborat za studij za koji se spominjalo da će biti pokrenut u Puli, u sklopu tamošnjeg Sveučilišta, ostao je u nečijoj ladici.




– Uzalud smo radili, jer pokazalo se da nisu bili istinski zainteresirani da udome studij pisanja. Kod nas je jaka inercija struktura, zbog različitih privatnih razloga, i nema volje da se stvari mijenjaju, da se pokreće nešto novo. Inercija sustava uspijeva neutralizirati svaki pokušaj.


Signalizirano nam je da, u ovo doba krize, nije vrijeme za pokretanje novih stvari, pogotovo u disciplini koja je – nepotrebna, rekao je Košečc, koji je nedavno, nakon višegodišnje pauze, objavio roman – »U potrazi za početkom kruga«. Glavni je lik – pisac.


Činjenica je da danas u Hrvatskoj pisci ne mogu preživjeti od pisanja – naprosto, ne postoji studij na kojemu mogu predavati kreativno pisanje i primati plaću za taj posao. Honorari za romane u boljim izdavačkim kućama kreću se oko deset tisuća kuna, i to za afirmirane autore.


Spisateljica Daša Drndić izračunala je da je njezin posao pisanja (koji je u praksi tretiran kao hobi) plaćena jedan euro dnevno – do te računice došla je jednostavno podijelivši iznos honorara s vremenom koje je uložila u pisanje romana.


Splitski pisac i kulturni aktivist Nebojša Lujanović, autor jednoga od najuspješnijih domaćih romana posljednjih godina – »Oblak boje kože« – govori o propaloj misiji omogućavanja dostojanstvenog života za pisce gotovo istim riječima kao Koščec.


– Prošlo je vrijeme kada sam osjećao ogorčenost zbog omaložavanja, ne umjetnika (jer su druge vrste umjetnosti i te kako cijenjene u medijima i obilato financiranje od sustava, tu mislim na dramu i film), nego upravo pisaca. Sada mogu samo smireno govoriti o nelogičnosti sustava koji je više posvećen nadogradnji (knjižnicama, nakladnicima, festivalima, nadležnim institucijama), a manje onome na kome cijeli taj sustav počiva – autoru, kaže Lujanović, koji je na vlastitoj koži iskusio što to znači preživljavati od pisanja.


Njegova je biografija zavidna: diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. godine iz područja teorije književnosti. Ipak, s dvije diplome i doktoratom u džepu, od pisanja nije mogao preživjeti. Radio je kao skladištar i građevinski radnik.


Radionice pisanja


Još nešto veže Koščeca i Lujanovića – obojica su, u nedostatku prilika da unutar neke akademske institucije budu predavači kreativnog pisanja, vodili male, dinamične radionice pisanja – u Zagrebu i Splitu. Centar za kreativno pisanje (CeKaPe) aktivna je organizacija koja već nekoliko godina vodi programe za male grupe polaznika. Sjedište im je u Zagrebu, ali prošle godine proširili su svoj program i na Rijeku.


Paleta radionica je široka, a autori koji je vode pomno birani: uz već uobičajene radionice pisanja romana i poezije, imaju radionicu književnog prevođenja, pisanja književnih kritika, radionicu e-izdavaštva… Tako CeKaPe premošćuje jaz stvoren nemarom institucija. No, unatoč tome, Ministarstvo kulture im je za 2017. uskratilo financijsku podršku u velikom godišnjem natječaju za kulturne programe i projekte, čiji su se rezultati počeli objavljivati sredinom prosinca prošle godine.


Nebojša Lujanović je nedavno u CeKaPeu objavio i priručnik za kreativno pisanje »Autopsija teksta«, jedini takav u nas, osim prijevoda priručnika Josipa Novakovića »Fiction Writer’s Workshop«. Srodnik ovom izdanju je i priručnik za pisanje dramskog teksta, autora Tomislava Zajeca, a pod naslovom »Pravila igre«. I time se popis ovakve literature iscrpljuje.


U nedostatku prilika da se obrazuju za profesiju pisca, mladim autorima ostaje da ovako, kroz priručnike i radionice uče kako pisati. Procedura je navlas ista kao s heklanjem – što govori o tome da ova profesija u praksi nije ništa više od hobija.