Postoje vrijednosti koje su neupitne. Znači, kada govorimo o slobodi umjetničkog izražavanja, mi ne govorimo o ljevici ili desnici, mi govorimo o temeljnom pravu koje je zapisano u Ustavu. Takve vrijednosti su ono za što se Motovun film festival zauzima
U utorak počinje još jedan Motovun Film Festival. Mnogi ne znaju da »nešto ne štima« s njegovim rednim brojem, pa s direktorom Festivala Igorom Mirkovićem razgovor počinjemo upravo o tome.
U utorak počinje 20. izdanje Motovunskog filmskog festivala, ali on je zapravo po redu 19., jer 13. je bio preskočen. Hoćete li kao jubilarni obilježavati ovaj ili sljedeći?– I ovaj i sljedeći. Svaka prilika da se napravi neko malo slavlje je naravno dobra. Mi se sad zezamo da smo uveli alternativne činjenice dok još svijet alternativne činjenice nije poznavao. Tako je ovo po alternativnim činjenicama 20. festival, zna se da smo 13. preskočili, ovaj ima brojku 20, sljedeći će biti 20 godina, pa imamo tu malu igru koja traje i traje.
Koje će biti jubilejske komponente ovog festivala?
– Nemamo baš puno jubilejskih komponenti. Mi zapravo radimo jedno uobičajeno izdanje, radimo jednu ili dvije malo posebnije projekcije koje će povezivati muziku i film. Tako se u prošlost festivala vraćamo projekcijom filma »Tuvalu«, koji smo prikazali 2000. godine. To je nijemi film, premda je suvremeni, i zamolili smo Damira Martinovića Mrleta iz Leta 3 i Ivanku Mazurkijević da naprave muziku specijalno za to prikazivanje, znači taj film će biti prikazan s njihovom muzikom, a ne s originalnom muzikom iz filma.
Ta muzika će se izvoditi uživo, s velikim orkestrom, i publika će sudjelovati u krojenju zvučne slike tog filma, tako da će to biti jedna malo drukčija i posebnija stvar. Također imamo projekciju filma »Dan oslobođenja« koji govori o grupi Leibach kao prvoj stranoj grupi koja je ikada nastupila u Sjevernoj Koreji, i uz to prikazivanje Leibach će svirati uživo. To su malo posebnije stvari, a imamo i naš uobičajeni program u kojem nam je počasna gošća Agnieszka Holland, jedna od najvećih europskih autorica, koja je predsjednica odbora Europske filmske akademije, uz ostalo, ali mnogo zanimljivije je da je to žena koja već desetljećima radi u raznim zemljama, a u zadnje vrijeme radi u svijetu velikih američkih TV serija, to je nekakav novi iskorak filmske industrije i mislim da ju to čini dodatno zanimljivom.
Tvrdoglav put
Agnieszka Holland je ovogodišnja dobitnica nagrade Maverick, a ovo je prvi put da se ta nagrada dodjeljuje ženi. Kako je na nju pao izbor?
– Mi smo zapravo već dugo željeli da Agnieszka dođe k nama, to iz raznih okolnosti nije bilo moguće, a sad se ta mogućnost otvorila. Definicija te naše nagrade Maverick je da su to ljudi koji su uspijevali proći kroz svijet proizvodnje filmova i zadržati svoju individualnost i tvrdoglavost. Upravo to pokazuje njezin put, koji ju vodi od filmske proizvodnje u socijalističkom bloku ’60-ih i ’70-ih godina preko toga da je emigrirala i snimala u Americi i u raznim drugim zemljama, da je u tom svom emigrantskom stažu radila filmove da bi na kraju prihvatila novi izazov u svijetu serija, koje su evidentni veliki novi iskorak filmske odnosno audiovizualne industrije, nešto što je sada možda čak i uzbudljivije od same filmske produkcije. Samom činjenicom da je ona bila toliko otvorena različitim izazovima ona se uklapa u definiciju te nagrade.
A uz sve to, jako smo sretni da smo napokon promijenili spolnu strukturu te nagrade jer do sada su ju dobivali samo muškarci, a također smo jako zadovoljni da su ove godine autorice radile sedam od 18 filmova u našem glavnom programu. To nikada do sada nismo imali, s tim da moram reći da mi te filmove nismo birali po načelu političke korektnosti, da smo htjeli imati visoki broj žena, nego jednostavno – filmove koji su bili kvalitetni radile su u velikom postotku i žene. To pokazuje da režija polako prestaje biti ekskluzivno muški posao, i također smo vrlo zadovoljni da će od tih sedam autorica pet biti prisutno u Motovunu, tako da ćemo imati jednu vrlo jaku reprezentaciju ženskih filmskih snaga Europe.
U glavnom programu ima 18 filmova, a među njima samo 12 konkurira za nagradu Propeler Motovuna?– Naša ovogodišnja statistika je ovakva: imamo 18 filmova u glavnom programu, od toga ih je 12 u konkurenciji. Neki su filmovi jednostavno preveliki, poput filma »Trg« Rubena Östlunda koji je dobio Zlatnu palmu ove godine, a on je prije toga dva puta dobivao nagrade u Motovunu, ali nama se čini jednostavno malo neprikladnim da nakon što netko dobije glavnu evropsku ili svjetsku filmsku nagradu da onda bude u konkurenciji na našem festivalu koji jednostavno nije tako velik. S druge strane postoje neki filmovi kao što je recimo film »Dede« koji je nedavno dobio nagradu u Karlovym Varyima, kojeg je među ostalim producirao i naš stalni kolega, suradnik i suborac Mike Downey, i onda naravno da mi taj film želimo prikazati, ali bi bilo neprikladno da bude u konkurenciji.
Zanimljiv Island
Draž ovog festivala svake godine su i posebni filmski programi, kakvih ima ove godine?– Glavni prateći program je Island zemlja partner. Oni koji duže prate festival znaju da mi pomno pratimo Islanđane kroz sve ovo vrijeme. Većina bitnih islandskih filmova bila je već ranije prikazana kod nas na festivalu. Od šest gostiju koji nam dolaze sa Islanda, a u pitanju su ključni ljudi tamošnje filmske industrije, mislim da ih je troje ili četvero već ranije bilo u Motovunu. To je realizacija nečega što se dugo valjalo, mislimo da bi to moglo biti zanimljivo zato jer osim što je Island filmski vrlo zanimljiv, to spajanje najudaljenijeg sjevera i najjužnijeg juga mislimo da bi moglo biti zgodno. Imamo i »Kampus«, to je program za studente hrvatskih, regionalnih pa i europskih filmskih škola, dolazi nam pedesetak studenata s raznih strana, oni će pokazivati svoje filmove, to je nešto čime mi pokušavamo dušu festivala održati mladom.
Lijepa motovunska tradicija je i nagrada za 50 godina rada na filmu?– Dobitnik nagrade 50 godina ove je godine Bogdan Žižić, jedan od najvažnijih dokumentarista, a uz svoj fantastični dokumentarni opus imao je čak dva filma koji su dobili Zlatne arene u Puli. On je naš ovogodišnji gost. To je nagrada koja se održala od prvog dana prvog festivala, da svake godine nekom hrvatskom filmskom autoru ili filmskom djelatniku dajemo nagradu za to što je izdržao pola stoljeća bure i oluje koje nosi filmski posao u ovoj zemlji.
Znamo iz prošlih godina da Motovunski festival nastoji biti aktualan i što se tiče trenutačne društveno-političke zbilje. Kako će se to očitovati ove godine?– Imamo program koji se zove »Izopačena umjetnost«. Oni koji duže prate naš festival znaju da mi uvijek nastojimo imati jedan program koji će biti aktivistički osviješten i koji će propitivati kako stoje stvari s nekim neupitnim demokratskim vrijednostima u umjetnosti ili uopće u društvu. Ove godine propitujemo je li nešto što se donedavno smatralo neupitnim, a to je sloboda umjetničkog izražavanja, i dalje neupitno.
Jer se čini da u nemalom broju europskih zemalja, od Turske preko Albanije, ovih naših krajeva, Mađarske, Poljske, Rusije, Ukrajine, postoje nezanemarive političke snage koje nastoje umjetnost dijeliti na prihvatljivu i neprihvatljivu odnosno na prikladnu i posve neprihvatljivu. Mi smo i sami u ovoj našoj zemlji imali iskustva s takvim slučajevima, sjećamo se demonstracija protiv kazališnih predstava, pokušaja da se ospori pravo na javno financiranje nekih projekata koji kao »nisu dobri za nas«, i mi jednostavno sada okupljamo umjetnike i aktiviste iz 12 zemalja koje ćemo uklopiti u jedan sadržaj koji će imati i filmski program i ne samo filmski, gdje će se govoriti o tome, naime jesmo li umjetnost počeli dijeliti na ono što se treba i ono što se ne smije.
Je li to razlog što su Oliver Frljić i Hrvoje Hribar članovi festivalskog žirija?– Da i ne. Zapravo ne. Oni su obojica izuzetni umjetnici, a obojica su znači naši stari znanci i suradnici. Ali da, to je i pokušaj jedne male poruke da se festival zauzima za to da imamo umjetničku scenu na kojoj neće biti neprihvatljivih autora. Zbog toga je u istom tom žiriju i Maša Alyehina, članica Pussy Riota, jedna od dvije žene koje su bile zatvorene zbog tog svog performansa, članica žirija je i Rumena Bužarovska koja je bila vrlo aktivna u Šarenoj revoluciji u Makedoniji, znači pokušali smo dovesti ljude koje osim što su izuzetni umjetnici odlikuje i ta neka vrsta društvenog angažmana.
Sloboda istraživanja
Ministrica kulture je prije nekoliko dana javno izjavila da je umjetničko izražavanje u Hrvatskoj potpuno slobodno?– Pa, ja bih se s time složio, ja doista ne vidim nikakve zapreke, međutim postoje pokušaji da se nametne drukčije mišljenje. Znamo da postoji cijeli niz desnih udruga koji vrlo često kao argument ističu – evo pogledajte što oni rade, a oni to rade za naš novac. Znači podrazumijeva se da bi trebala postojati nekakva ideološka policija koja bi provjeravala što se radi za naš novac, a što se ne radi. To u ovom trenutku u ovoj zemlji još uvijek nije mainstream, ja se s time mogu složiti, u ovom trenutku još uvijek ne postoje ideološke policije koje su uključene u neke procese odlučivanja.
Međutim, postoje snažni pritisci. A kao što znamo, Ustav naše zemlje jamči slobodu svakog izražavanja pa tako i umjetničkog, i nama se čini da treba upozoriti na činjenicu da svaki pokušaj da se uopće dovede u pitanje ta sloboda, nije prihvatljiv, jer ruši Ustav, ruši načela na kojima počiva zapadna demokracija desetljećima i stoljećima.
Gledano u tom kontekstu, je li Motovunski filmski festival već niz godina uporište kulturne ljevice u Hrvatskoj?– Teško mi je odgovarati na tako direktne stvari, ali krenimo od toga da mi koji radimo taj festival nismo politički istomišljenici. Da težimo političkom angažmanu, mislim da bismo bili raspoređeni u čitav niz različitih stranaka. Prema tome, to da smo mi nekakva zavjerenička grupa koja pokušava afirmirati svoje ideje – mislim da to jednostavno logički nije održiva teza. S druge strane postoje vrijednosti koje su neupitne. Znači, kada govorimo o slobodi umjetničkog izražavanja mi ne govorimo o ljevici ili desnici, mi govorimo o temeljnom pravu koje je zapisano u Ustavu. Takve vrijednosti su ono za što se Motovun film festival zauzima. Ako je to u ovoj zemlji smatrano lijevim mišljenjem, ja onda mislim da taj naš program ima opravdanja, jer to ne smije biti lijevo mišljenje, to mora biti svima prihvatljivo mišljenje.
Osim Buzeta s već tradicionalnim programom Buzeteen, gdje se još u Istri prikazuju filmovi s Motovunskog festivala?– To još uvijek finaliziramo, partneri u drugim gradovima još rade svoje rasporede i nastojimo biti fleksibilni. I prošlih godina smo krenuli sa širenjem, u Novigradu već treću godinu radimo nešto što se zove Novo kino Novigrad, s tri večeri prikazivanja naših filmova. Ove godine prvi puta idemo u Rašu, idemo u Bale, Funtanu, to je već dogovoreno, a dogovaraju se i druge lokacije. To je naša stara želja, ali ranije smo imali ograničenja zbog filmskih vrpci koje smo morali vraćati praktički sutradan i nismo imali mogućnosti ići s njima okolo. Sada kad su filmovi digitalni, tog kratkog roka više nema i mi smo time dobili mogućnost da te filmove pokažemo u većem broju sredina što je svakako naš cilj.
Već godinama se događa da ljudi koji na festivalu rade kao volonteri koju godinu kasnije dođu sa svojim filmom. Ima li ove godine takvih primjera?
– Da, mi smo jako ponosni na to da se stvarno, kad pogledamo strukturu naših volontera kroz sve ove godine, pokazuje da je velik broj ljudi koji su sada na neki način važni na našoj kulturnoj sceni, u jednom trenutku bio u našoj ekipi. Ove godine imamo slučaj da je Igor Bezinović, koji zapravo nikada nije bio dijelom ekipe našeg festivala, u svom filmu »Kratki izlet« koji je premijerno prikazan u Puli a bit će prikazan i u Motovunu, i koji je nagrađen Zlatno arenom, od svojih 75 minuta, dobrih 15 minuta snimio doslovno na Motovun Film Festivalu, u autentičnoj situaciji festivala oni su snimali igrani film. To je i neka umjetnička slika kako može izgledati taj naš festival, i prvi put da se sam festival našao na filmu.
I za kraj, preporučite, recimo, pet filmova koje bi svaki gost festivala morao pogledati?– To je meni uvijek najteže pitanje. Po mom privatnom ukusu, vrlo izuzetan film, s kojim otvaramo festival, je argentinski film »Počasni građanin«. Svatko će u programu primijetiti Zlatnu palmu iz Cannesa, Rubena Östlunda s filmom »Trg«. Međutim mi smo jednako ponosni na neke filmove koji nisu bili toliko eksponirani, a mislimo da su jednako važni.
To je cijeli niz »manjih filmova« koji se možda neće prikazati u najjačim terminima jer su možda mrvicu zahtjevniji, poput njemačkog »Westerna«, zatim rumunjskog filma »Udarne vijesti«, izraelskog »Sveti zrak«, su po mom sudu izuzetni filmovi, to su filmovi koji mene čine najsretnijim, kada uspijemo naći filmove za koje znamo da bez naše pomoći i guranja ne bi došli do ovdašnje publike.
