Hrvoje Polan iščeznuo je kao s neke od svojih kasnih fotografija: nenametljivo, melankolično i s tugom, tek sa slutnjom istinskoga značenja. A opet, te njegove kasne fotke, premda lišene buke i bijesa mladosti, zračile su toliko mnogo o boli i nesreći svijeta kojima je tako često svjedočio, i koji su ga, potkraj tek 48 godina kratkog života, učinili čovjekom bez sposobnosti da pronađe mirno mjesto s bar malo dobrote. Sada, ovako prerano i šokantno završen, njegov život može prerasti u simbol strasne profesionalne i osobne potrage za mjestom bez nasilja i patnje; potrage koju je uvijek iznova poduzimao, u dubini duše svjestan da ne može uspjeti.

Hrvoje Polan pripada generaciji briljantnih fotoreportera koji su dokumentirali ratove u bivšoj Jugoslaviji, i bez čijeg bi angažmana javna svijest o balkanskim pokoljima devedesetih ostala posve rudimentarna. Štura biografija – štura, jer je zanemarivao dokumentiranje živeći u ritmu okidanja fotoaparata – kaže da je radio za ponajbolje medije u bivšoj Jugoslaviji i u svijetu, objavljujući za Reuters, International Herald Tribune, Newsweek, Time, te deset godina kao fotoreporter France Pressa za ovaj dio svijeta.

Borbeni ekstrovert

U orbitu svjetske fotoreporterske elite odaslale su ga njegova odvažnost, profesionalna kvaliteta i sjajan novinarski nerv: kolege koji su s njim radili svjedoče da mu je bilo stalo do motiva fotografije i njegove istinske vezanosti uz temu novinarskog teksta, pa je uvijek funkcionirao kao neodvojiv dio novinarskog istraživanja. U tom je smislu gotovo mitskom postala njegova fotografija iz opustošene kninske robne kuće, u danima nakon Oluje objavljena u Feral Tribuneu, koja je, s rastrganom modnom lutkom u prvom planu, prodornom groteskom dokumentirala svu niskost pljačkanja što su ga osloboditelji sami sebi dopustili u oslobođenom gradu. U novinskoj fotografiji, riječju, Hrvoje Polan ostvario je sve što se ostvariti uope može: u tridesetak godina furiozne karijere, za najuglednije inozemne i domaće medije snimao je iz većine mjesta ovoga svijeta s kojih vrijedi poslati fotografiju. Zato i nije čudno da su njegovi radovi s novinskih stranica brzo preselili na zidove galerija, a jedan od njih uvršten je i u kolekciju najboljih fotografija devedesetih znamenite MoMA-e, njujorškoga Muzeja suvremene umjetnosti

Posljednjih godina, Polanov se fotografski pogled transformirao. Šokiranost okrutnošću svijeta, o kojoj je toliko znao, nagnali su ga da scene ljudskog vrenja u nasilju, prosvjedima i gomili zamijeni potragom za objašnjenjima. Majstor nepredvidivosti, i u profesionalnom i u osobnom smislu, upustio se u još jednu temeljitu transformaciju: borbeni ekstrovert polako se prelijevao u empatičnog melankolika koji mir i spokoj traži u dugim šetnjama Velebitom.

Moralni termini

Najdojmljiviji izraz takve transformacije, čak i u osobnom smislu, jest Polanov kreativni angažman na monografiji »Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina«, kojom su tri veterana ratnog novinarstva – Viktor Ivančić, Hrvoje Polan i Nemanja Stjepanović – razotkrili tamnu, krvavu stranu onoga što se, s toliko nepromišljenog ponosa, promovira pod dičnim imenom »nacionalne kulture«. U toj su fotomonografiji Polanove fotke posve nove i drukčije nego nekada: jednostavne, često statične, gotovo »obične«. No to je tek najpovršniji dojam: konktest u kojemu su smještene, i skriveno značenje koje nose, pretvaraju ih u potresna svjedočanstva zločina s kojim svakoga dana živimo, tu, u svačijem susjedstvu, a da ništa o tom ne želimo znati. Fotografija, primjerice, Andrićeve ćuprije u Višegradu, s koje su 1992. ljude bacali u Drinu, neupućenoga bi mogla zavesti na zaključak da je pribavljena za turistički vodič; snimljena je, zapravo, tako da dočara kako je višegradski most mogao vidjeti čovjek u posljednjim sekundama života, nakon što je, ustrijeljen, odozgo, poput vreće, s njega bačen u rijeku. Ili, fotografija ulaza u ratnu luku Lora, gdje je Hrvatska vojska držala mučilište za Srbe: neodoljiv ljetni dan u Splitu, na ulazu spomenik, pored njega u šetnji otac i sinčić, dijete u majičici s uzorkom šahovnice… To smo mi, poručuje nam Polan: ravnodušni sustanari zločina.

Je li Hrvoja pobijedila muka ovog svijeta? Posljednji njegovi portreti odaju tugu i melankoliju na licu; u javnim nastupima, netipično za profesionalne fotoreportere, sve je češće običavao govoriti u moralnim terminima, objašnjavajući da radi i objavljuje ne bi li bar malo poboljšao svijet. I sada je naprosto odustao, šokiravši nas ovaj posljednji i neopozivi put, posve u skladu sa svojim običajem da poduzme štošta neočekivano; možda ga je užasnula veličina zadatka što ga je samome sebi zadao. Polanov gradski asfalt ostao je pust, njegova ekipa usamljena – ali povijest hrvatske fotografije ima se čime ponositi.