Novi film

“Gdje je sljedeća invazija?” Kako je Moore snimio naivni populistički show

Dragan Rubeša

Michael Moore, Foto. Reuters

Michael Moore, Foto. Reuters

Europa kakvu Moore slavi u svom filmu nije Europa sada i danas. Zato njegov  komad nije ništa drugo nego arogantni i krajnje naivni populistički show



Tijekom gostovanja legendarnog američkog dokumentarista Jamesa Benninga u riječkom Art-kinu, upitali smo autora kako gleda na tretman svog prosedea u političkom diskursu, što su mu imputirali neki filmski kritičari.


»Moji radovi nisu politički, barem ne u kontekstu gospodina na posteru koji krasi atrij vašeg kina« – rekao je Benning. Dotični gospodin je Michael Moore, amblematični filmski demagog koji je od meditativnog avangardista Benninga udaljen milijune svjetlosnih godina. Mooreovo korpulentno tijelo zauzima čitav prostor filmskog postera i filmskog kadra.


Naivni spektakl


On je bio i ostao veliki narcis dokumentarnog filma. Sada se njegova avantura ponešto odmaknula od relacije SAD – Kanada i nastavlja se na relaciji SAD – Europa, s kraćim izletom u Tunis. Najprije je u vojnoj uniformi otišao u Pentagon da bi u njegovoj kriznoj sobi preuzeo zapovjedništvo, te predlaže njegovim čelnicima okupaciju EU zemalja kako bi iz njih uzeo ono što je puno dragocjenije od nafte, konkretnije, veličanstvene dosege njihove socijalne države.




Tako će svom narodu otkriti divote norveškog kulerskog zatvorskog sustava; slovenskog i francuskog školstva; njemačkih radničkih prava i talijanskih pet tjedana godišnjih odmora, jer samo sretan i odmoran radnik ujedno je i dobar radnik. Otkriva nam također da su svi bankari na Islandu koji su skrivili krizu 2008. godine – osuđeni. Zavidi đacima u francuskim državnim školama koji mogu birati između dvije vrste bio sira. Razgovara s arapskim učenikom u njemačkom razredu koji mu kaže da je i on kao građanin Njemačke odgovoran za holokaust.


Moore odlazi nakratko i u Tunis gdje otkriva da žena može napraviti pobačaj o trošku države, te da je u članku tuniskog ustava napisano da država mora štititi prava žena.


Potom će otpjevati »Internacionalu« na lisabonskom trgu i rukovati se sa slovenskim predsjednikom Pahorom. Do nas nije navratio jer ono što bi tu vidio, vjerojatno bi ozbiljno poljuljalo njegov idealizam.


Površno, ali i duhovito


Naravno, njegov naivni i egocentrični spektakl ne dodiruje se neuralgičnih točaka poput »džungle« u Calaisu, poljskih katotalibana, mađarskog Jobbika, njemačke Pegide i propale industrije. Da je ovih dana prelazio hrvatsko-slovensku granicu, ne znamo bi li baš bio oduševljen kilometarskim kolonama i skeniranjima.


Ali da sluša Mooreove savjete, Amerika bi bila najljepša zemlja na svijetu. Ipak koliko god znade biti površni agitator, on je na trenutke duhovit. Samo što Europa kakvu autor slavi nije Europa sada i danas. Zato Mooreov komad nije ništa drugo nego arogantni i krajnje naivni populistički show. Oda Staroj Europi prepuna klišeja. Europski san u kojem mu se ta ista stara dama ukazala kao raj na zemlji koji to u stvari nije.


No autor nam ipak u formi post scriptuma ne zaboravlja naglasiti da sve te velike i prekrasne humanističke ideje imaju svoje korijene u – Americi.