Televizijski i filmski glumac

GORAN BOGDAN ‘Svaki glumac treba željeti i voljeti teške uloge. Da ti budu leptirići u trbuhu od težine zadatka’

Siniša Pavić

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Na početku karijere sam, kao i svatko, puno više išao na mišiće, na entuzijazam. Sada puno više promišljam, biram, mislim, više radim. Nezgodna je stvar određivati se žanrom, i u književnosti, i u filmu, i u glazbi. Dobro je dobro. Evolucijski ti dođe ako se baviš nečim dugo vremena, da prerastaš žanrove



Goran Bogdan je glumac, jedan od ponajboljih što ih imamo. Nije ovo navijačka konstatacija iz prsta isisana. Evo je, nema koji dan, na festivalu u talijanskom Lecceu za ulogu u filma Branka Schmidta »Agape« dobio nagradu za najboljega glumca Europe. Ma, i da nije nagrade, dobro je i lijepo je sjesti pa razgovarati s Bogdanom. Jer to je, u onom najboljem smislu riječi, razgovor dobar, starinski, iskren, i kad je ovisan o vlazi u zraku i temperaturi, ili pak valjanosti u one kamilice koju je Bogdan pio. Ljudski je nekako, a to je danas rijetko. Rijetko, baš kao što je rijetko da šeta netko, kako on to čini, naokolo s notesom u ruci, s olovkom i šiljilom, da zapiše kad se i ako se ima što.


Čisto nježna ljubav


Djed, dida, dida Karlo. Čitam, čujete se na dnevnoj bazi i po dva tri puta na dan. Radi li još ta telefonska veza?




– Je, dašta, svaki dana, hehe.


Mene je taj detalj kupio u startu. Nije selo Ugljane, u kojem su moj did i baba živjeli, toliko daleko od Širokog Brijega da mi evo nije žao što se nisam za života stigao s babom Vinkom tako slušati. Sad bi svaki njen savjet dobro došao. Je li i vaš djed zapravo k’o mentor nekakav!?


– Ne bih ja to nazvao tako nekom strogom odrednicom koja podrazumijeva nekoga tko upravlja i onog tko sluša. Nije to – to. To je uzajamna ljubav i poštovanje gdje nema neke hijerarhije. Ima on zbog godina, fala bogu, svoje i moje bezuvjetno poštovanje, ali to je čisto nježna ljubav, što mi više treba nego mentoriranje.


I dida tu ljubav daje?


– Bez daljnjeg. Ma, cijela moja obitelj je dosta draga, meka, normalna.


Vjerujem, dobri su i moji, ma isto se i zamislit’ bojim što bi mi rekli da sam, k’o vi, završio ekonomiju, da me čekalo radno mjesto u Poreznoj upravi i da sam tik pred posao odlučio bavit’ se glumom.


– Ja ne razmišljam tako. To uvijek ispadne više neka priča za ekipu, nego što se mene samog tiče. Ništa to meni nije bio problem, niti me je itko zbog toga nešto prozivao.


Doduše, pisac i pjesnik i prijatelj Ivica Prtenjača ne dvoji kako ste krenuli na ekonomiju, pa još onu makro, jer ste poput kakve missice imali poslanje i naivnu vjeru da ćete tako spasiti svijet?


– Haha. U tim nekim mojim ranim 20-tima, baš ranim do moje 23., to i jest bio neki altruizam koji me je furao. Ne mogu reći da me je pustio dan danas, ali puno je umorniji, apatičniji, zreliji, mudriji, ako mogu to ponizno reći. Nadam se da je mudriji. A možda je samo nesvjesno apatičniji. A opet, bože moj, što je, tu je.


Mahniti čitač knjiga


Znači, eto mene lagano do još jedne zablude, ili predrasude kad se o Hercegovini, ili Zagori, ili svim našim zaleđima govori. Može se s ekonomije na glumu bez potresa.


– Gledajte, nije odgoj, nije taj čovjekov kraj konstanta. To su promjenjive varijable. Kraj je u meni, kao u bilo kom drugom. Nisam ja u kraju, kraj je u meni.


Ali to što se zavičaja ne odričete, već ga volite, zapravo je lijepo.


– Normalno. Ja sigurno nisam tradicionalist, a s druge strane nisam ni isključiv, netko koji ubija. Sve sam ja! Svašta mene čini. Svaki film, svaka knjiga, svaka bivša cura, ljubav, sve me određuje i čini me ovim što jesam. Tu je kombinacija i puzla beskonačno mnogo.


Svejedno imam dojam da koliko god otvoreno vi pričali, objašnjavali da ste od milijun komada, javnost ima sve više problema da vas razumije, dešifrira, pa stavi u neke ladice, a nije da masa tu ljutu potrebu nema.


– Ma briga me.


Evo, recimo, vaše prijateljevanje s episkopom Nikodimom. Ovaj »narod« u nas stalno kao da silom traži neki skriven motiv zbog kojeg ste prijatelji.


– Majke ti, pa to je isto kao da kaže netko da ne može razumjeti da sam prijatelj s programerom, k’o što programer i je moj prijatelj i kum Nikola. To je ta logika.


Meni je u toj priči sjajna stvar da je vas i episkopa na neki način spojila ljubav prema knjizi. Ide to pod ruku s informacijom da ste žestoki, mahniti čitač knjiga.


– Odavno je to. Odnosno, od 98. kad sam došao u Zagreb studirati. Nemam ni tu neki pametan odgovor. Volim to. Netko voli nogomet, ja ne volim, ali volim knjige.


Gluma je bila suđena.


– Ne znam. Nemam pojma.


Ipak su ekonomija i glumačka akademija dvije posve različite stvari. Shvatili ste da je gluma za vas.


– Jesu, ali sa 17 godina što sam ja znao što me zanima. Dan danas postoji mogućnost prevrata. Ništa ja tu nisam shvatio, samo sam volio. Dan danas ništa nisam shvatio.


Kriva je nešto i videoteka u Širokom u kojoj ste radili. Što ste tad od filmova gledali?


– Sve živo, od Lundgrena do Fellinija. A i danas ja isto tako.


Celibat je zeznuta stvar


Film je uvijek bio prva opcija, mrvu prije teatra? Je li još uvijek tako?


– Teatar nisam ni poznavao dok nisam došao u Zagreb. U životu predstave nisam gledao dok nisam u Zagreb došao. I dalje nastojim kombinirati jedno i drugo. Bio sam na neplaćenom u ZKM-u, sada se vraćam. Imam želju i dalje, fali mi teatar. Ali film je nešto što mi više leži, što mi je uzbudljivije i volim ga svakog dana sve više i više.


Najbolji europski glumac.


– To novinari krivo prezentiraju. To je mali festival, tako se samo nagrada zove. Nisam ja najbolji. Društvo talijanskih filmskih kritičara je od filmova koji su bili na festivalu, izabralo mene. Daleko je to od najboljeg europskog glumca. Daleko, daleko. Ali, dobro..


Činjenica, međutim, jest da je uloga u filmu» Agape« bile sve samo ne laka. Začudo, s obzirom u kakvim vremenima živimo, film o homofobiji, pedofiliji, posrnulom svećenstvu i nije izazvao neke žešće reakcije.


– Mislim da je to dobro. Bilo bi gore da je obrnuto bilo, da su ga uzeli na nož. A nemaju ni zbog čega. Nema u filmu ništa ni ružno ni provokativno, pogotovo ne protiv Crkve.


Ali, korespondira film sa stvarnošću. Evo smo nedavno u Splitu imali slučaj zlostavljanja od strane svećenika.


– To su stvari koje se događaju na ljudskoj razini. Koliko to veze ima s Crkvom samo po sebi? Nema. To se događa. Celibat je zeznuta stvar, veliko odricanje. Ne možemo tu ništa uzet’ olako.


Koliko vas sve te razne uloge uzmu, koliko vas obuzmu svi ti likovi, a ima ih od balkanskih špijuna do svećenika?


– Sam nastojim birati tu raznolikost, da mi je zanimljivije. Ispočetka su me gurali u komedije, a uvijek sam se bojao tog ladičarenja, da me smjeste negdje kao tipskog glumca. Želio bih nastaviti tako da radim od komedija do svega drugog.Glede tog komičarskog dara, priča mi kolega Ivan Žaknić kako pamti jedne Dane hrvatskog filma i atmosferu u Studentskom centru koja je bila mrtva dok je vi niste s pozornice svojim komičarskim talentom oživili.

– Dobro, počeo sam ja sa »Sonjom i bikom«, »Svećenikovom djecom«, meni je uvijek komedija bila nešto urođeno. Na početku karijere sam, kao i svatko, puno više išao na mišiće, na entuzijazam. Sada puno više promišljam, biram, mislim, više radim. Svaki glumac bi trebao željeti i voljeti te neke teške uloge. Da ti leptirići u stomaku budu od težine zadatka. Nezgodna je stvar određivati se žanrom, i u književnosti, i u filmu, i u glazbi. Dobro je dobro. Evolucijski ti dođe ako se baviš nečim dugo vremena, da prerastaš žanrove.


Strah me i pitati što je u »Fargu« bio izazov.


– A što nije! Gledao sam prve dvije sezone prije nego sam znao da ću se tamo naći. Meni je to jedna od tri najbolje serije što sam ih gledao u životu. Bio sam obožavatelj.


Samo da je dobro


A i dobro vas ide, recimo to kako u seriji s kolegom bacate čovjeka preko balkonske ograde. Lijepo vas ide.


– Bacanje ljudi preko balkona, haha.


U »Fargu« tabadžija, u seriji »Senke nad Balkanom« glumite markantnog špijuna i Staljinova egzekutora Mustafu Golubića, »Sonja i bik« je zato fina komedija. Ima nešto u vas što se naslanja na velikane od recimo Caryja Granta do ponajboljih Bondova.


– Hvala vam. Kroz glumu se nastojiš i spoznati i upoznati: ne znam kakav sve mogu biti. To se mijenja iz dana u dan. Nema tu mistifikacije, neke fame. Ja to stvarno volim. Dan danas me oduševljava to čime se bavim, isto kao i kad sam počeo. Zapravo, drago mi je sve više i više, što se dulje glumom bavim, sve mi je draže i draže.


Svejedno se ne libite glumiti u studentskim filmovima.


– Studentski film je jedan poligon gdje mogu istražiti neke stvari malo jače i izražajnije. Daje mi prostor probavanja, istraživanja, vježbanja, učenja.


Znači, sve je otvoreno, od studentskog filma do »Farga«…


– Samo da je dobro.


»Fargo«. Visoka, najviše razina, vi odradili dobar posao, družili se s prvom glumačkom svjetskom ligom. Jeste li poželjeli na tom terenu ostati?


– Već sam nekoliko puta rekao: ne određuje mene geografija. Ne bih imao problema živjeti bilo gdje, mogao sam ostati tamo, ali meni je i ovdje dobro. Sve je stvar perspektive koja je fleksibilna, koja nije zadana, nego je u nama. Ne bi nas trebala određivati ni okolina, ni politička klima, već je sve stvar toga kako mi to vidimo.


Znači, može se čovjek izboriti za svoju slobodu i ovdje, i tamo, i bilo gdje.


– Odlično ste rekli, stvar je izboriti se za svoju slobodu, a temeljna težnja čovjeka, nekako refleksno, je ka slobodi. Slobodi samog sebe, slobodi od pritiska izvana, slobodi od politike koja nam se ovdje događa. Sloboda je nešto čemu bi trebalo težiti.


Mene muči ono vaše promišljanje da i kad se slobode dočepamo ne znamo što bismo s njom.


– Dobivamo je, ali onda je se prepadnemo. Sloboda znači veliku odgovornost prema sebi i ostalima. U zadnje vrijeme imam neki osjećaj da od straha od slobode težimo nekom uzničkom okruženju. Sami sebi jarmove stavljamo. Taj dojam imam. Ograničavamo se nekim ideologijama. Jer sloboda, kao i demokracija, trebala bi pretpostavljati slobodu misli, slobodu izražavanja, a mi na raznolikost, drukčijost skačemo zubima, misleći da su ugrožene naše slobode. A ne, nego je ugrožena naša odgovornost, naš strah je ugrožen. To je isto kao kad si mali pa padne snijeg, pa ne moraš taj dan u školu ili na posao. To mi volimo.


Taman htjedoh reći da je lakše ne raditi ništa, nego kreativno misliti, pa još imati odgovornost.


– Iluzija je ovo što se zadnje vrijeme događa, Jasenovac, Istanbulska konvencija, to je iluzija. Dokoni pop i jariće krsti. Iz dokolice svo zlo nastaje. Ovo je društvo dokolica. Razina nezaposlenosti u Hrvatskoj je ogromna. To je i ta neka fizička dokolica. Dokolica sve stvara. Nema razloga zašto ne bi u istom trenutku egzistiralo i jedno i drugo, jer jedno drugo ne isključuje već, dapače, uključuje.


Sad se postavlja pitanje tog nekog nacionalizma, skakanje što netko drugi nama navodno nešto. Povući ću paralelu, malo nezgodnu, ali mogao bih i ja reći da sam najveći Hrvat od svih Hrvata, onako kako ja zamišljam Hrvata velikog: tolerantnog, otvorenog, velikog domaćina, dobrotvornog i dobrohotnog, sve što na kraju krajeva i piše u Svetom pismu. Stvarnost je drugačija. Stvarnost to sve isključuje.


Neću da me bude strah


Uf, volio bih i ja biti takav veliki Hrvat, ali me muči što sam strašno prema sebi kritičan.


– I ja sam.


Ne libite se javno izreći svoje stavove.


– Odlučio sam se na to. Dugo vremena sam osjećao strah, što ću reći, kako ću reći. Nastojim samog sebe od toga osloboditi. Neću da me bude strah. Koju god cijenu platio. Suprotna cijena je sloboda, što je velika naknada.


Ali, koliko god to i radili zbog sebe, imam dojam da vam je stvarno velika i iskrena želja da svi budemo bolji, da društvo bude bolje.


– Što to nije normalno!?


Je, ali malo je takvog svijeta.


– Ništa mene ne zanima koliko je svijeta. Ja ne brojim, ne bavim se brojenjem, ne zanima me. Makar ih dvoje bilo, dosta je.


Teatar je zato, barem se na prvu čini, počeo biti prostor svekolike borbe.


– Uvijek je teatar bio prostor borbe, samo je bio marginaliziran. Teatar bi po svojoj definiciji trebao biti onaj koji daje neku sliku i kritiku društva, ili ga nastoji napravit boljim, ili ga nastoji pokazati kakvim je dobrom satirom. Toplo preporučam predstavu Bobe Jelčića »Govori glasnije« koja dosta dobro govori o nama.


Zanimljiva je to predstava, sve nam nešto smiješno dok u jednom trenu Jadranka Đokić koja igra ženu iz BIH što dolazi u Zagreb u potrazi za poslom, poslom kojeg u BiH ne dobiva jer je krive nacionalnosti, ne upita publiku ima li ovdje mjesta za mene. A publika šuti. Jer, nema mjesta. Meni je taj tren bilo nekako mučno.


– Ja sam na to rekao: ima, ima. A i meni se malo steglo grlo.


Zakopčan smo neki narod.


– To je taj strah.


Hoćemo li ga se ikada riješiti?


– Ne treba si postavljati velike ciljeve, oni stvaraju tjeskobu ako se ne ostvare, treba samo težiti ka tome.


Ovo mi se čini na tragu vaše odluke da se bacite na suri optimizam.


– Ma, ja sam sebičan, ja hoću da mi je dobro i ćao! Nije to stvar odluke da sam optimističan. Hoću da mi je dobro, da se smijem!



Nakon iskustva rada na filmu vani, ima li smisla vući kakve paralele između nas i bijelog svijeta?


– Teško. Stvar je tradicije, oni se time bave 100 godina, a to je neko iskustvo koje teško možemo stići. Kod nas je to još uvijek na razni nekog učenja. Filmu se u nas dobro nešto dogodilo zadnjih par godina, što se tiče plasmana i proboja na neke svjetske festivale, ali to je friško. Treba vremena. Ali, tu je optimizam. Bili smo na Cannesu, u Veneciji dobili neke nagrade, Hana Jušić, Dubravka Turić, Ogi Sviličić, Dado Matanić. Dvije serije imamo, jedna na Netflixu, druga na HBO-u.


Glumite u Tanovićevom »Uspjehu« što se radi za HBO? Može li se išta konkretnije o projektu reći?


– Dok se ne završi, ne volim govoriti. Ali, glumim u »Uspjehu«, debelo smo u snimanju i mislim da će biti dobro.


Što se još trenutno radi?


– Svašta nešto. Puno radim u Srbiji, u Beogradu. Radimo drugu sezonu »Senki nad Balkanom«.


Intrigantan je taj Mustafa Golubić kojeg u toj seriji glumite. Malo znamo o tim 20-tim godinama prošlog stoljeća na Balkanu. Jesmo li se išta naprijed makli od toga doba?


– Mislim da smo malo reterirali.



Pametan je Alan Ford


Volite reći da Hrvatima fali malo i punka i rocka.


– Kad spominjem punk i rock, mislim na potrebu da se ne shvaća tako ozbiljno sve oko nas. Mi sve to nešto ozbiljno shvaćamo, sve definitivno. Malo ležernosti, nonšalantnosti treba. Nama ili je sve preozbiljno pa je drama, ili je totalna fjaka.


Kako ste pomirili tu ozbiljnost i neozbiljnost na »svom« West Herzegowina Festu?


– Ma, borim se. Dole mi je problem da mi fali ozbiljnosti. Htio sam napraviti platformu gdje ljudi mogu doći izražavati se. I to se događa. Ide puno sporije nego bih htio, dođe mi svake godine da odustanem, ali neću.


A što na to dida kaže?


– Što će. Drago mu da bar zbog toga dođem kući.


On bar ne davi s pitanjem kad će unuci, k’o mati?


– Davi, davi, haha. Bit će, ako bog da zdravlja.


A kad će neka komedija?


– Mogu vam reći da sam je se zaželio. Baš bih tako nešto radio.


Svašta smo pretresli, ma i opet imam dojam da ćete ostati enigma.


– Haha, a sve mislim kako jednostavniji ne mogu bit’.


U tom i jest najveći trik, koliko god da alanfordovski zvučalo.


– Pametan je Alan Ford.