Adio, druže

GODINA BEZ PREDRAGA Pjesnik s kojim je Corto Maltese zaplesao sirtaki – “ples slobode”

Boris Pavelić

Bio je čovjek pameti, kreativnosti, veselja, dobrote, otvorenosti i prijateljstva. Lucićeva smrt mnogima je otvorila oči za veličinu tog kreativca, koji je u svome kratkom životu stvorio uistinu impresivno novinarsko, umjetničko i uredničko djelo



Da je slobodoljubivoga i istinoljubivog obrazovanja, da je škole za život, a ne »Škole za život«, izgledalo bi to otprilike ovako: u trećem ili četvrtom razredu srednje škole, kada mladi već odavna misle vlastitim glavama, u okviru predmeta »Kultura« – koji profesoru ostavlja na volju odabir i obradu teme – profesor učenicima predstavlja Šantićevu »Eminu«:


»Sinoć kad se vraćah/ iz topla hamama/ prođoh pokraj bašče/ staroga imama…« Na primjeru te pjesme i stopljenosti njezina autora, mostarskoga Srbina Alekse Šantića, s osmanlijskom kulturom njegova grada, objašnjava profesor vrijedne i korisne stvari: jezičnu razuđenost jezika kojim govore južni Slaveni; povijesni razvoj i opstanak sintetičke i prepletene bosanske kulture koju stoljećima tvore tri vjerski i nacionalno različite zajednice; misterij pjesme sevdalinke, tog naročitog, moderniziranog spoja starih napjeva sefardskih Židova sa starom romantičnom kulturom »sevdisanja« i »ašikovanja«, rođenom iz represije… Šantićevom »Eminom«, riječju, profesor učenicima otvara vrata cijeloga bosanskohercegovačkog i južnoslavenskog kulturnog kolopleta, tog civilizacijskog unikata vrijednog svake pažnje.


Vidjeh Kujundžiluk, granatirah njega 


Na sljedećem satu slijedi nova pjesma: ista ona Šantićeva »Emina«, ali ovaj put u parodijskoj verziji splitskoga pjesnika i novinara Predraga Lucića: »Sinoć kad se vraćah sa Široka Brijega/Vidjeh Kujundžiluk, granatirah njega/ Kad tamo, u hladu pustih ruševina/S Cedricom u ruci stajaše Emina./Ajši, ajša jamaša/Konvoj jaše ustaša./Mostar nazvah svojim/Al – tako mi Knina – /Ne htje ni da čuje balijka Emina./ Thornberry joj Cedric doturio vode,/A ona ga, kurva, ne pušta da ode./(…)/S Huma plotun puku, niz mahale puste/Rastjera joj njene jedinice guste,/Al Thornberry Cedric i fesovi plavi/Pokazaše prstom prema mojoj glavi./(…)« Ovaj put, profesor otvara nova civilizacijska vrata: ona iza kojih živimo i danas. Objašnjava tko je Predrag Lucić i što je bio Feral Tribune, u kojemu je prvi put Lucićeva Emina objavljena, i to dva mjeseca prije nego što je tenk HVO-a s brda Hum uistinu srušio mostarski Stari most. Profesor, također, objašnjava rat u Bosni i Hercegovini, zajedno s jednim njegovim zločinačkim odvjetkom – ratom Hrvata i Bošnjaka 1993. i 1994, govori tko su bili Cedric Thornberry i »fesovi plavi«. Prelazi, potom, na odgovornost za taj rat, i pritom govori o presudi Haškoga suda protiv šestorice političkih i vojnih dužnosnika Herceg-Bosne. Izlaže, dakako, i službene stavove hrvatske politike svih ovih godina, koji tvrde izravno suprotno nalazima Haškoga suda, koristeći čak i politički diktat u obličju saborske Deklaracije o Domovinskom ratu, a potom ih uspoređuje s dokumentima objavljenim u dvotomnome izdanju »Stenogrami o podjeli Bosne«, koje su zajedno objavili Feral Tribune iz Splita i tjednik Dani iz Sarajeva. I tu se profesor opet vraća na Predraga Lucića, jednoga od najzaslužnijih da je to povijesno važno izdanje ugledalo svjetlo dana…




Da, tako bi moglo, i trebalo, izgledati obrazovanje u Hrvatskoj, da je u njoj slobodoljublja i istinoljubivosti. I upravo ta razlika između škole kakvu danas imamo, škole koja klince opterećuje nepotrebnim znanjima, gomilom ideoloških besmislica, prešućivanjem i teškim torbama – tim proizvodom strukturalne korupcije – i škole kakva bi mogla i morala biti – suvremena, hrabra, otvorena i kritička – ta razlika, dakle, govori o superiornoj neprilagođenosti Predraga Lucića kulturi u kojoj je djelovao. Danas, godinu dana nakon što je umro, tu razliku, taj jaz, u svoj njihovoj dubini, javnost tek počinje nazirati.


Čovjek kreativnosti i dobrote 


U četvrtak, 10. siječnja, navršit će se godinu dana otkako je umro novinar, pjesnik, novinski i književni urednik, dramatičar, pjevač, performer i dobar čovjek Predrag Lucić. Umro je u svom domu u Splitu, s nepune 54 godine, od teške bolesti koja ga je odnijela u manje od godinu dana. Tek je Lucićeva smrt mnogima otvorila oči za veličinu tog kreativca, koji je u svome kratkom životu stvorio tako veliko novinarsko, umjetničko i uredničko djelo – o etičkome da i ne govorimo. Sarajevski pisac i novinar Muharem Bazdulj napisao je kako mu se čini da »nikad u našem, postjugoslavenskom vremenu nije nijedan novinar toliko iskreno i toliko masovno ožaljen«. Ispraćen je s poštovanjem; nedostojnih komentara, kakve će uvijek smisliti koja histerična hulja, čuli smo zanemarivo malo. S druge strane, od Lucićeve smrti, objavljeno je nekoliko važnih djela – književnih, časopisnih i filmskih – koja, polako ali sigurno, otškrinjuju vrata bogate, a tek dotaknute riznice što su je ispisali autori i kreativci Feral Tribunea, s Lucićem kao jednim od najproduktivnijih.


Žalost Lucićevih najbližih ne jenjava, niti će jenjati, jer bio je čovjek pameti, kreativnosti, veselja, dobrote, otvorenosti i prijateljstva. Poštovanje međutim raste, kako raste i svijest o tome što je sve za sobom ostavio. Za njegova života, tek su rijetki bili svjesni važnosti i opsega njegova, primjerice, dramskog opusa. Ta je praznina ispunjena prije koji tjedan, u prosincu prošle godine, kada je zagrebački izdavač »Jesenski i Turk« objavio »Cervantesov trg – sabrane drame i songove« Predraga Lucića, kapitalno djelo na petstotinjak stranica, koje potpuno mijenja dosadašnji uvriježeni pogled na novinara, urednika i pjesnika: s četiri dovršene i jednom nedovršenom dramom silne jezičke, dramske i etičke snage, Predrag Lucić pokazuje se kao dramatičar prvog reda, izazivač tekuće produkcije ništa manje ozbiljan nego što je, bez premca, konkurirao u poeziji ili novinarstvu. Na ovome mjestu valja kratko stati, pa istaknuti uredničke zasluge Krune Lokotara za oblikovanje književne persone Predraga Lucića: uredivši dobar dio njegovih pjesničkih zbirki, a sada i »Cervantesov trg«, Lokotar – unatoč razumljivoj samozatajnosti pred veličinom autora kojeg je uređivao – zaslužuje biti spomenut kao urednik koji je dobro uređenim knjigama ovjekovječio Lucićevu pjesničku, a sada i dramatičarsku veličinu, te prepoznao da ovaj nije ništa manje nego autor i rodonačelnik cijeloga jednog pjesničko-parodijskog žanra, koji je Lokotar okrstio »lucidarijama«, a Boris Dežulović »lucifernalijama«.


Drugo ime za nadu 


Prva godina bez Predraga, dakle, donijela je tek strašan šok, i samo prve spoznaje o stvarnoj veličini dugokosog beatnika iz Splita. Koga danas zanima kontekst Lucićeva životnog i kreativnog svijeta, može se obavijestiti i u posebnome izdanju što ga je tjednik »Novosti« objavio u povodu Lucićeve smrti, potom i u tematskome broju »Pogleda« koji je naš list posvetio svojem desetogodišnjem kolumnistu i autoru kreativne i rado čitane rubrike »Trafika«; te, naposljetku, u tematskome broju časopisa »15 dana«, cijelome posvećenom Luciću, koji je potkraj prosinca objavljen u Zagrebu. Tu su objavljeni potresni, informativni i analitični tekstovi o mnogim aspektima Lucićeva rada i etičkog angažmana, a ilustrirani su ingenioznim, dirljivim i nadahnutim ilustracijama Lucićeva druga i dugogodišnjeg suradnika, velikoga splitskog crtača Alema Ćurina. Dvije Ćurinove ilustracije valja naročito istaknuti: onu s ovitka »15 dana«, izvorno objavljenu u tematskom broju Novosti posvećenog Luciću, na kojoj Corto Maltese Lucića moli »malo vatre«, a ovaj mu pali cigaretu; te drugu, koju je Ćurin prvo objavio na svom facebooku, na kojoj dva slobodara, raširenih ruku, obojica s cigaretom, na obali mora plešu sirtaki – »ples slobode«, kako piše Ćurin – Lucić se smije, a Maltese ga s poštovanjem i sa strane gleda.


Rečeno je već da Lucićeva umjetnost i novinarstvo ne bi bili vrijedni koliko jesu, da nije njihova nepopustljivo moralističkog angažmana. Tu tvrdnju, u popratnome tekstu Lucićevim kazališnim songovima naslovljenom »Pjesme u dezertercu«, u knjizi »Cervantesov trg«, snažno oblikuje Viktor Ivančić: »Na ovim prostorima nema pjesnika s tako snažnom antimilitarističkom gestom. (…) U zemlji u kojoj »jedan mali rat«, makar prividno završen prije skoro četvrt stoljeća, uživa status središnjega kulta, mitske tvorevine oko koje se vrti kompletan politički, kulturni i javni život, gdje je takozvano društvo ustrojeno po uzoru na uniformirano ljudstvo u kasarni i gdje vlada ideal permanentnog marširanja, neprekidne borbene gotovosti i spremnosti na obračun s fantomskim neprijateljima, Predrag – kao demobilizator najvećeg formata – bio je drugo ime za nadu. Nadu koja nas je prerano napustila«.


Ukoričiti i Lucićeve kolumne iz Novog lista


Predrag Lucić gotovo je deset godina radio u Novom listu. U tom je razdoblju ispisao tisuće kolumni i priredio ništa manje karakteristično svojih rubrika Trafika, tih novinskih parafraza Feralovih satiričkih formi, u kojima je objavljivao svoju parodijsku poeziju, ali i Memorijsku kanticu, svojevrsni nastavak kultne rubrike Greatest shits u kojoj je, na svu sreću, ostao zabilježen dio sramota i gluposti što su ih u proteklih četvrt stoljeća izgovorili svi mogući i-ne-samo-hrvatski natražnjaci i nacionalisti. Zanimljivo je, u tom kontekstu, zapaziti što je sarajevski pisac Muharem Bazdulj napisao u tekstu o Luciću književnom uredniku, »Samozatajnost kao sudbina«, u spomenutom tematu »15 dana«. Bazdulj piše kako bi se od Lucićevih kolumni objavljivanih u Feralovoj rubrici Na kraju krajeva, »dala napraviti knjiga«. »Kad su poslije Lucićeve smrti stali da se nižu nekrolozi (…) krivo mi je bilo što nitko ne pominje njegove »ozbiljne« tekstove. Tim tekstovima treba urednik koji bi se prema njima postavio kao Predrag Lucić prema tuđim tekstovima koje je volio«, piše Bazdulj. Ništa manje nego na tekstove u Feralu, Bazduljeva primjedba vrijedi i za Predragove kolumne u Novom listu. U odnosu na ostali dio novina, ti tekstovi često su bili posve apartni; Lucić je imao istančano uho za kulturnu represiju svake vrste, pa ju je i prepoznavao ranije nego drugi; istodobno, uvijek je opsesivno pratio opskurnu desničarsku štampu, pronalazeći u njoj uvijek iznova potmule i nedovoljno prepoznate prijetnje slobodi i ljudskome integritetu. I te su kolumne, dakle, vrijedne ukoričenja, jer ni po čemu ne zaostaju za njegovim kolumnističkim radom u Feralu; štoviše, katkad su tim vrednije, jer hrvatsko novinarstvo, od gašenja Ferala, kronično oskudijeva snažnim, lucićevskim glasovima nepotkupljive civilizacijske jasnoće i slobodarstva.