LOCARNO  Iako je definitivno najatraktivnija lokacija 67. po redu izdanja etabliranog Međunarodnog filmskog festivala u Locarnu njegova mitska Piazza Grande, na njoj se prikazuju isključivo filmovi izvan konkurencije za nagrade, dok brojne obližnje dvorane postaju utočište radikalnije filmofilije.

No dok slični prostori uglavnom pokušavaju privući publiku crowdpleaserima i hollywoodskim hitovima, jer nije lako popuniti to »najveće europsko kino pod zvijezdama« koje prima 8.000 gledatelja, uz Bessonovu »Lucy« koja je otvorila festival i pridodala mu dostatnu dozu glamura, za što je prvenstveno bila zaslužna Scarlett Johansson, jedini zvučniji film prikazan na Piazzi Grande ostaje »The Hundered-Foot Journey« Lassea Hallströma u kojem Helen Mirren glumi vlasnicu restorana u francuskom gradiću koja perfidnim igrama pokušava uništiti indijsku konkurenciju preko puta. 

   Tu je i »Dancing Arabs« Erana Riklisa, koji se također bavi svađama i dijalozima različitih kultura, u ovom slučaju one izraelske i one palestinske. 

   Nama je posebno zanimljiv najnoviji film Jasmile Žbanić »Otok ljubavi«, također prikazan na Piazza Grande, gdje je imao svjetsku premijeru, u kojem je dijalog više erotske vrste, između jednog Bosanca (Ermin Bravo), njegove žene Francuskinje (Ariane Labed) i zanosne turistkinje Flore koju glumi Rumunjka Ada Condeescu.

Sarajevski bračni par godišnji odmor provodi u porečkom turističkom resortu, na otočiću Sv. Nikola, gdje je film i sniman – Grebo i njegova trudna supruga Liliane tu susreću misterioznu mladu Floru koja će ubrzo njihov brak staviti na kušnju, a (lezbijski) trokut prerasta u četverokut kad se u igru uključi gej turistički animator Leon Lučev. 

  HAVC-ova godina

Poput Žbanić, tako i švicarska redateljica hrvatskih korijena Andrea Štaka u filmu »Cure« prikazanom u festivalskoj konkurenciji za nagrade, koristi jednu poznatu hrvatsku turističku destinaciju. No dok Žbanić ironizira turističke rituale porečke rivijere na gotovo groteskni način, Štakin Dubrovnik 1993. godine, neposredno nakon njegove opsade, nešto je posve drugo. Iako njegove vedute još od Zafranovićeva direktora fotografije Karpa Godine u »Okupaciji u 26 slika« nisu bile korištene tako efektno. 

   Štaka je naime za snimatelja angažirala Austrijanca Martina Gschlachta koji je surađivao s nekim od ključnih predstavnika austrijskog novog vala, poput Jessice Hausner (»Hotel«, »Lourdes«, »Amour fou«), Gotza Spielmanna (»Revanš«) i nedavno preminulog Michaela Glawoggera (»Slumming«). A jedan od koproducenata je i Leon Lučev, koji u Štakinu filmu glumi junakinjina oca liječnika.

»Cure« su snimljene uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra kao dio njegova programa međunarodnih koprodukcija u kojima redovito sudjeluje (s uvrštenjem Sviličićeva filma »Takva su pravila« u službenu selekciju, u program Horizonti, venecijanske Mostre, kao i trijumfa sjajnog Poljakova kratkog filma »Autofokus« u Karlovym Varyma, ovo je doista HAVC-ova festivalska godina za pamćenje). 

  Fatalni poljubac

Inače, već sam naslov Štakina filma (»Cure – život druge«) snimljenog prema istinitom događaju, pokazuje da autoricu i dalje opsesivno proganjaju sudbine ženskih likova. S »Yugodiva« i »Gospođica«, sada prelazi na »Cure«, koje i u engleskom prijevodu filma ostaju »Cure – The Life of Another«, što je zbunilo dobar dio novinara koji su mislili da je riječ o nazivu britanskog benda, iako sam kolegi iz Locarna morao objašnjavati da se ta riječ izgovara kao »tzure«, a ne »kjur«.

No dok se »Gospođica« bavila sudbinama naših zemljakinja na radu u Zurichu, konkretnije, voditeljice kantine kojoj će dolazak nove mlađe radnice zagrijati umorno srce, sada je autorica fokusirana na dvije tinejdžerke (Sylvie Marinković i Lucija Radulović). 

   Četrnaestogodišnja Linda vraća se s ocem iz Švicarske u Hrvatsku (slični motiv koristi i Alice Rohrwacher u debiju »Corpo celeste« čija se junakinja praktički identične dobi vraća iz Švicarske na talijanski jug, samo što ratno ludilo u tom filmu zamjenjuje ono religijsko, iako u »Curama« ne fali ni popova, koji se ukazuju već u uvodoj sceni, jer priča počinje na Cvjetnicu).

Njena najbolja prijateljica Eta odvodi je u zabranjenu šumu iznad grada, gdje se djevojke upuštaju u opsesivnu, seksualno obojenu igru. Nakon fatalnog lezbijskog poljupca, igra će završiti kobnim padom, kad frustrirana Linda gurne Etu sa stijene u smrt.

Ratni Dubrovnik

Tamo gdje Žbanić koristi lezbijstvo u puno ležernijim tonovima, ovdje je taj isti motiv korišten na puno mračniji način. Štakin ratni Dubrovnik je grad beznađa, očaja, prljavih prognaničkih hotela, mračnih stanova u kojima stalno nestaje struje, polupraznih polica u diskontu i žena ogromnih smeđih podočnjaka, koje bauljaju Gradom poput zombija.

A utjelovljuje ih isprana Mirjana Karanović, ovisnica o meksičkim sapunicama, u čijem je lobotomiziranom pogledu usisana sva naša bol, iako se to već pomalo pretvara u karikaturu (slični isprani lik portretirala je u »Grbavici«). 

   Za žitelje Grada Linda tek ostaje »sinjorina iz Švicarke«, kao što bi danas tretirali i autoricu filma. No, bez obzira na efektni odabir songa Josipe Lisac »O jednoj mladosti« koji Štaka koristi u odjavnoj špici, ostaje pitanje koliko se današnje Ete i Linde, stasale na Facebooku i selfie maniji, mogu identificirati s njihovim ratnim patnjama i nemirima. Iako je Štakin film zaobišao Pulu, njena bi se priča fino uklopila u sive tonove koji su ove godine dominirali na platnu pulske Arene.