Talijanski film

Filmske mutacije Dragana Rubeše: Nježni dodir sna o morskom žalu

Dragan Rubeša

Posljednjih godina talijanskoj kinematografiji dogodio se veliki uzlet tršćanskih autora i tema. Sjetimo se recimo filmova poput »Posljednje plaže« Davidea Del Degana koji uranja u mikrokozmos jedine plaže na svijetu, tršćanskog Pedocina, čiji je ženski dio odvojen od onog muškog, a  slične mikrosvjetove promatra i Gigi Roncati u filmu »Babylon Sisters«



Talijanski film danas snažno je fokusiran na regionalni diskurs, ne samo tematski već i produkcijski. Jer za razliku od našeg HAVC-a koji funkcionira na nacionalnoj osnovi, talijanski Film Comission koncept je regionalna priča. Tako se posljednjih godina talijanskoj kinematografiji dogodio veliki uzlet tršćanskih autora i tema. Sjetimo se recimo filmova poput »Posljednje plaže« Davidea Del Degana koji uranja u mikrokozmos jedine plaže na svijetu, tršćanskog Pedocina, čiji je ženski dio odvojen od onog muškog. Tu ne baš meku granicu čuvaju dvojica mladih srpskih baywatchera. Iako Degana zanimaju i neke druge granice, one političke (šifra: »Zona B«).


Slične mikrosvjetove promatra i Gigi Roncati u filmu »Babylon Sisters«, snimljenom prema romanu »Amiche per la pelle«, koji je napisala Indijka s tršćanskom adresom Laila Wadia.


Roncatijev razigrani komad ambijentiran je u jednoj stambenoj zgradi u tršćanskoj Ponziani, čiji kvartovski multi-kulti univerzum čine Indijci, Kinezi, Turci i Hrvati (Nives Ivanković utegnuta u bluzu s printom leoparda). Kad im vlasnik zaprijeti deložacijom, stari profesor iz susjedstva, u početku ne previše zagrijan za njihovu stvar, postaje jedini koji će im pružiti potporu.




No upravo su žene te koje preuzimaju stvari u svoje energične ruke i kreću u akciju, kako bi otvanjem plesne škole spasile egzistencije vlastitih obitelji, uz nemalu pomoć socijalnog radnika velikog srca. Sve to autor promatra u sumanutom spoju Bollywooda i groteske, običnog i ekscentričnog, združivši feelgood estetiku britanske etno humorne škole s onom Made in Italy. Iako se u Europi danas, ispremreženoj »džunglama« i žilet-žicama, Roncatijev bajkoviti film doima pomalo naivno.


Madonna della Neve


Slični motiv ženske solidarnosti promatran kroz vizuru bajke i sna rabi i Katia Bernardi u simpatičnom doksu »Funne – Le ragazze che sognavano il mare« (Funne – Djevojke koje sanjaju more), koji se ovih dana vraća u riječko Mini Art-kino. Jer riječ je o mini filmu snimljenom s maksi srcem za mini kino.


Samo što Trst sada zamjenjuje selo Daone u brdima Trenta. Funne iz nazivu filma su tridentski dijalektalni naziv za »bapce«, dakle, žene određene dobi, čiju monotoniju svakodnevnice one pokušavaju razbiti druženjem u lokalnom Circolu nazvanom Rododendro, nešto poput alpske varijante opatijskog Kluba 60 plus u kojoj kameliju zamjenjuje sleč. Iako se njihove aktivnosti uglavnom svode na tombole. Kao u svakoj bajci, kako to njen narator kaže, bilo jednom selo čije su »funne« sanjale o odlasku na more. No da bi taj san ostvarile, trebao im je novac. No kako im penzije baš i nisu bile dovoljne da bi ostvarile taj san, počele su ga prikupljati na različite načine.


Najprije su pekle fine domaće torte i prodavale ih na trgu tijekom lokalnih fešta. Ali zarada je bila skromna ili gotovo nikakva. Možda dovoljna za jednodnevni izlet na obližnje jezero Garda. Potom su se dosjetile imitirati bapce iz Coleova komada »Calendar Girls« (Djevojke s duplerice) i pozvati fotografa da napravi njihov krajnje osobni kalendar, doduše u nešto čednijoj varijanti. No on se baš i nije najbolje prodavao, barem ne onako dobro kako se prodavao onaj s lokalnim vatrogascima, iako jedan od babaca kaže da je potonji svake godine uvijek isti. Kupovali su ga mahom njihovi prijatelji.


Ipak, snimanje tog »kalendara želja« razbilo im je dosadu i usamljenost, skrenuvši ih s već monotone trase na relaciji kuća-crkva u kojoj se štuje Gospa Snježna (Madonna della Neve). Potom je uslijedio nagli preobrat koji se skrivao u čarobnoj riječi »crowdfunding«. Jer ako niste na društvenim mrežama, vi u stvari ne postojite. Uz pomoć lokalnog geeka, »funne« izlaze iz anonimnosti i postaju ikone interneta. Čak ih pozivaju na razgovor u emisiji njihova omiljenog vatikanskog radija.


Gospa od sniga


Nakon početne znatiželje i pokušaja da otkriju tko od njihovih susjeda ima profil na »fejsu«, crowdfunding je očito bio pun pogodak i putovanje je moglo započeti. Cilj im je otok Ugljan, koji također štuje svoju Gospu od sniga, doduše u mediteranskom a ne alpskom miljeu. No prije ritualne procesije brodicama do morskog tjesnaca Ždrelac, treba potoćati noge u ugljansko more, onako kako to njihove fijumanske »sestre u grupi« rade na Pećinama ili nekoj drugoj riječkoj plaži.


To je velika stvar, jer autoričine »funne« možda i ne znaju da se na toj ugljanskoj ljetnoj svečanosti od »sniga« ukazuju i estradne dive poput Colonije, nakon turnira odbojke u plićaku i nastupa mažoretkinja otoka Ugljana. Sve to ne razlikuje se previše od njihova Daonea, s njegovim karnevalima, sagrama i procesijama.


Bernardi svemu pridodaje bajkovitu dimenziju, naglašavajući nevjerojatnu vitalnost njenih »funna«. Dodir je nježan, odbijajući igrati na pijetet njenih akterica. Jer autorica dobro zna da usamljenost uvijek vreba iza ugla. Igrajući na empatičnu dimenziju, autoričina refleksija, ali i ona koja se odnosi na njihove donatore, postaje samilosna.


Jesmo li u stanju sanjati nešto poput mora, a da se ne zatvorimo u dimenziju lažnog? Nakon gledanja autoričina filma, kao da smo vidjeli više od onog što nam je bilo dostupno na (filmskom) platnu. A to je jako puno. Jer kao i u svakoj bajci, tako i ova ima sretan završetak.