OPATIJA To sam bio ja. S majkom i »babuškom«. Zadnji logoraš koji je kao slobodan čovjek, živ napustio pakao Auschwitza… Tako govori Opatijac Oleg Mandić u dokumentarnom filmu Igora Paulića »Povratak posljednjeg«, koji otvara arhivska snimka s malim Olegom u društvu mame, bake i dvojice ruskih vojnika.

Iako mu se već dogodila hrvatska premijera prije više od mjesec dana u riječkom Art-kinu »Croatia«, Paulićev malo je reći potresni komad napokon će postati dostupan i žiteljima grada u kojem Mandić živi, i to 20, 21. i 25. ožujka. Film će se prikazvati u opatijskoj vili »Antonio« kao svojevrsni nastavak priče započete na istoj lokaciji s Danima antifašizma. 

   Iz toga istog grada Mandić je u veljači 1945. najprije bio odveden u zatvor na tadašnjoj riječkoj adresi Via Roma, a potom preko Matulja u tršćanski zatvor »Coroneo«, odakle su ga zajedno s majkom i »babuškom« deportirali u zloglasni logor smrti Auschwitz-Birkenau. 

   U filmu se Mandić vraća na to mjesto užasa kako bi s nama podijelio svoja potresna i krajnje smirena svjedočanstva i odveo nas u obilazak njegovih prostorija smrti. Mandić je odjeven u bijelo. Njegova odjeća je snažni kontrast u odnosu na sivilo i hladnoću prostora u kojem je kao 11-godišnji dječak proveo osam mjeseci. Njegova svjedočanstva izmjenjuju se s arhivskim materijalom koji su snimili saveznici nakon oslobađanja logora. 

   »Rusi su došli i organizirali evakuaciju nas preostalih 4000… Tada sam shvatio da mi se ništa loše u životu više ne može desiti« – kaže Mandić sa suzama u očima. Kao što su Židovi morali nositi dupli žuti trokut, a homoseksualci su bili obilježeni roza trokutom, tako je Mandić dobio crveni trokut kao politički zatvorenik. U nacističkim bolesnim umovima, on je valjda bio mali crveni komunist. Uz crveni trokut dobio je i broj 189488. 

   Mandićeva sjećanja u kojima spominje kako je u logoru bio najsretniji kad mu je mama poklonila za Božić glavicu češnjaka, kako ga je potresla smrt ukrajinskog prijatelja, kako je jedna majka morala nositi tri dana mrtvo dijete u njedrima, te kako je morao s mamom »slagati smrznuta mrtva tijela poput cjepanica, i tako njih tisuću«, urezana su u povijest filma i svijeta onom istom bolnom snagom koju emanira kratki film »Noć i magla« u režiji nedavno preminulog Alaina Resnaisa, autora koji je o holokaustu snimio možda jedan od najemotivnijih filmova ikad. 

   Emocije u Paulićevu filmu još snažnije podcrtavaju Mahlerove i Trohine partiture. Na kraju filma Mandić simbolično zatvara kapiju Aushwitza, kao što ju je zatvorio i kad je kao dječak posljednji izašao s bakom i majkom iz tog istog logora. Jer iza njega više nitko živ u njemu nije ostao.