Recenzija

Film “Udovice” Stevea McQueena: Feministički pulp u zoni manirizma

Dragan Rubeša

»Udovice« iz naslova filma svedene su na pulpovske stereotipe: buržujka, opaka latino dama, sportašica i eskort dama



Pet godina nakon što smo ga ugledali s Oscarom u ruci (šifra: »12 godina ropstva«), Steve McQueen napušta bolne naracije američke povijesti i uranja u neistraženo područje feminističkog trilera. Uvodna scena te tranzicije, s tamnoputom Veronicom (Viola Davis) i njenim mužem Harryjem (Liam Neeson), koji izmjenjuju u bračnom krevetu sočni jutarnji poljubac, puno je obećavala. Slični poljupci i grickanje usnica u miljeu sredovječnih međurasnih partnera, krajnje stvarni i posve neglamurozni, velika su anomalija u recentnom holivudskom mainstreamu, ali i ironični odgovor na Trumpovu Ameriku, ne računajući na izvrsni »Loving« Jeffa Nicholsa.


Rasni konflikt


No, očito je da takav par ne može trenutno egzistirati izvan krimi ekonomije. Zato će poljubac ubrzo zamijeniti surova realnost. Harryjeva posljednja pljačka završava eksplozijom, u kojoj će u bliskom susretu sa specijalcima nastradati njegov kompletni tim. Ali u kombiju je zajedno s njima izgorjela i njihova lova, kojom je trebala biti financirana politička kampanja lokalnog crnog vijećnika. Zato udovicama žrtava ne preostaje drugo nego da se udruže u pljački stoljeća kako bi mu vratile dug.


McQueenov scenarij zvuči poznato jer je riječ o igranofilmskom remakeu istoimene britanske TV serije snimljene u osamdesetima prema literalnom predlošku Lynde LaPlante. S time da je autor transponirao priču iz Londona u Chicago i kao koscenaristicu angažirao još jednu veliku pulpovsku damu – Gillian Flynn (šifra: »Nestala«). U filmu u kojem crnci ne pristaju na moć korumpiranih bijelaca i spremni su na sve, pa i na kompromise da bi osvojili izbore. Meta udovica je poličar Jack Mulligan (Colin Farrell), pripadnik stare irske obitelji čiji nepotizam i korupciju inkarnira njen rasistički patrijarh Tom (uvijek sjajni Robert Duvall). Imamo dakle tipični politički i rasni konflikt, ali i afroameričku »revoluciju« u feminističkom celofanu.


Stilistička konfuzija




Iako taj eksplozivni miks nije automatski nabildao McQueenov komad, jer njegovu sirovost zamjenjuje manirizam kadra, kako to već biva s autorom čiji počeci sežu u milje razvikanih umjetničkih galerija, kad je predstavljao Veliku Britaniju na venecijanskom Biennaleu i još davno prije Oscara osvojio prestižnog »Turnera«. Dovoljno je promatrati ekstraordinarnu sekvencu u kojoj se Jack ispovijeda tajnici tijekom vožnje limuzinom u dugom planu sekvenci.


Mi osluškujemo njegovu ispovijest ali ne vidimo njegovo lice, dok autorova kamera slijedi čikaške ulice i pločnike, njihove slumove i bogataške vile. Kao da je iza kamere Antonioni, a ne McQueen. Ali takav prosede anestetizira junakovu emotivnu stranu. Na isti način, autorov manirizam igra na sofisticiranost odraza i ploha, ali i Veronicinu bolnu tjelesnost.


Takva stilistička konfuzija koja pokušava združiti art i politički triler, Soderbergha i Lumeta, neminovno se reflektira na politički diskurs priče. Kao da joj nedostaje urbana mistika Michaela Manna (šifra: »Vrućina«). I »udovice« iz naslova filma svedene su na pulpovske stereotipe: buržujka, opaka latino dama, sportašica i eskort dama. Iako treba poštivati McQueenove dobre namjere u pokušajima iščitavanja mehanizama klasičnog političkog trilera u feminističkom diskursu, koliko god ostaje previše fokusiran na sofisticiranost kadra da bi zadovoljio žanrovske kanone.