Čak dva filma koja su zatvorila festivalsku konkurenciju intimni su portreti čiji likovi proživljavalju unutarnje nemire i samoće zbog razdvajanja s najbližima, odbijajući prihvatiti stvarnost koja ih okružuje. U izvrsnom »Jusqu’à la garde« Xaviera Legranda, čiji se prosede doima poput brutalnije varijante braće Dardenne, lik oca (izvrsni Denis Menochet), kojeg je sin u pismu poslanom sudu opisao kao obiteljskog nasilnika, pokušava učiniti sve da bi se nanovo vratio obitelji koja ga je odbacila, iako će nagomilani bijes i očaj kanalizirati uzimanjem lovačke puške.

A u ništa lošijem »Hannah«, u režiji talijanskog sineasta s trenutnom L.A. adresom Andree Pallaora, uvijek sjajna Charlotte Rampling egzorcirat će taj isti bijes odlascima na tečaj glume, nakon što joj je muž okončao u zatvoru, zarađujući za život kao spremačica u luksuznoj pariškoj vili. I njoj je poput Legrandova junaka zabranjen posjet njenom unuku kojem je nosila rođendansku tortu, kao što je i prvom zabranjen odlazak na rođendansku proslavu njegove kćeri. U oba filma, redatelj je stalno uz njih, držeći ih za ruku, kao da ih pokušava osnažiti.

Favoriti za nagrade

Inače, Rampling je jedna od ozbiljnih kandidatkinja za Coppu Volpi u kategoriji najbolje ženske uloge. Jedina konkurencija joj je neponovljiva Frances McDormand u filmu »Three Billboards Outside Ebbing, Missouri«, tom neprijepornom vrhuncu ovogodišnje Mostre, iako naš intimni favorit za Zlatnog lava i dalje ostaje Guediguianova »La Villa«.

I paralelni »Orizzonti« imali su u završnici jedan sjajni komad. Riječ je o izraelskoj drami »Ha edut« (Testament) u režiji Amichaija Greenberga, čiji lik ortodoksnog Židova zaposlenog u jeruzalemskom centru za istraživanje nacističkih zločina pokušava otkriti lokaciju židovske masovne grobnice u austrijskom selu. No, paralelno s tom istragom događa se i njegova osobna istraga, kad će u naletu očaja obrijati bradu i odrezati zaliske nakon što otkrije da je njegova majka bila nežidovka, to jest goj.

Ni jubilarno izdanje Mostre nije moglo proći bez filmova koji na nekim drugim sličnim manifestacijama tradicionalno završavaju u programskom ponoćnom ludilu. Takvo je i dansko ludilo nazvano »Team Hurricane« iza kojeg stoji Annika Beerg, iako se njen film doima kao da ga je smartphoneom snimio »Caniba« Issey Sagawa, kao ekstremni akt ljudskog autoerotizma i mitomanije. Autoričin film može se promatrati i kao videodnevnik grupe adolescenata i njihova filmskog kluba koji se nalazi pred zatvaranjem. Ispovijesti, suze i problemi njegova ženskog tima koji čine Maja, Mia, Ida, Sara, Eja, Mathilde, Ira i Zara očito nisu odglumljeni.

One su izdanci instagram generacije, odnosno »instaworth« cure kako se to navodi u tom shizofrenom komadu koji dotiče sve moguće teme i rekvizite – pussypower, usamljenost, kawaii, hentai, grafite, dilda, prijateljstva, plišance, vatru, strahove, anoreksije, kućne piercinge, nail-art, cutting i delfine. Nešto smo vjerojatno preskočili u svom tom kaosu. Kao da promatramo teen verziju Die Antwoord videa, garniranog estetikom Singapurca Roystona Tana.

Groteskni prosede

Slični bizarni kolosijek slijedi i autorski debi Cosima Gomeza »Brutti e cattivi«, koji priziva groteskni prosede Roberta Rodrigueza. U njemu je angažirao talijansku glumačku zvijezdu Claudija Santamariju u još jednoj ulozi (sitnog) lopova, nakon što mu se već dogodio slični portret u prethodnom filmu »Lo chiamavano Jeeg Robot«, koji je u Italiji polučio kultni status. No, sada njegova uloga igra na snažno naglašenu tjelesnost i transformacije tijela. U njemu on glumi jednog od četvorice freakova s rimske derutne suburbije u potrazi za srećom, koja može koincidirati jedino u formi novca. Zove se Papero i nema nogu, jer su ga operativnim putem u djetinjstvu razdvojili od brata blizanca.

Njegova žena Ballerina, koju je upoznao u cirkusu, nema ruke. Treći član bande s nadimkom Merda je rasta kojeg su droge pretvorile u zombija. A četvrti je patuljak Plissé zaluđen hip-hopom. Groteska se izmjenjuje s najcrnjim mogućim humorom i ‘bad taste’ esetikom.

Imamo tu i kinesku mafiju, i afričke prostitutke, i crne katoličke propovjednike koji su maskirnu uniformu islamskih gerilaca zamijenili svećeničkom haljom. Kad je riječ o kineskoj mafiji, John Woo je u toj zoni puno veći maher. Njegov najnoviji film »Zhuibu« (Manhunt), koji je u program Mostre uvršten naknadno, eksplozivna je i gotovo autoparodijska i autoreferencijalna akcija, koja će neizostavni autorov slo-mo u završnici zamijeniti sa sci-fi retorikom. Ako ste mislili da u kadar neće kad-tad uletjeti jato bijelih slo-mo golubova, onda ste se prevarili.