Redateljica »Ježeve kuće«

Eva Cvijanović: :Odrasli sjajno reagiraju na film, iščekujem reakcije djece

Zoran Angeleski

Foto: Kata Gugić

Foto: Kata Gugić

S osam godina sam napustila Sarajevo, a s 11 godina Hrvatsku i preselila s roditeljima u Kanadu. U djetinjstvu sam živjela između Pelješca i Sarajeva, tako da ni u djetinjstvu nikad nisam imala samo jedno mjesto koje mi je dom



U bujnoj i raskošnoj šumi živi jež kojemu se ostale šumske životinje dive, ali mu i zavide. Ježurkina nepokolebljiva odanost svome domu nervira četiri nezasitne zvijeri koje kreću u pohod prema Ježurkinu domu gdje dolazi do napetog i bodljikavog obračuna.


Snimljen prema slavnoj poemi Branka Ćopića, omiljenom djelu mnogih generacija na području bivše Jugoslavije, animirani film »Ježeva kuća« autorice Eve Cvijanović doživio je svjetsku premijeru u natjecateljskom programu Generation Kplus na 67. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu.


Ovaj desetominutni film nastao je u tehnici stop-animacije lutaka i slijedi Ćopićev predložak, i to na tri jezika – narator hrvatske verzije je Rade Šerbedžija, engleske glumac Kenneth Welsh (»Twin Peaks«), a francuske glumica France Castel. Glazbu u filmu potpisuje Darko Rundek.




Snimanje i izrada lutaka i setova za film počeli su u svibnju 2015. godine u Zagrebu, a trajalo je do sredine 2016. godine, kada je krenula postprodukcija filma. Za animaciju su zaslužni Ivana Bošnjak i Thomas Johnson (Simulacra), a u modeliranju lutaka pridružila im se redateljica Eva Cvijanović. Savjetnik u tom procesu bio je slavni autor Tim Allen, suradnik Tima Burtona i Wesa Andersona. Direktor fotografije je Ivan Slipčević, a montažerke Eva Cvijanović i Iva Kraljević.


S autoricom smo razgovarali uoči berlinske premijere.


Film nije namijenjen samo djeci nego i odraslima?


– Kao slikovnica, na površini, to je priča za djecu, ali naravno da taj film ima kompleksnije, dublje teme. Odrasli su sjajno reagirali na film.


Nedostaje mi more


U središtu je dom, kolikogod skroman bio. Kakvo je vaše poimanje doma? Gdje je vama dom, s obzirom na vaše emigrantsko iskustvo. Vi ste s 11 godina napustili ove prostore i otišli u Kanadu. Koliko je za vas dom jednoznačan pojam?


– Nije uopće jednoznačan. S osam godina sam napustila Sarajevo, a s 11 Hrvatsku i preselila s roditeljima u Kanadu. A u djetinjstvu sam živjela između Pelješca i Sarajeva, tako da ni u djetinjstvu nikad nisam imala samo jedno mjesto koje mi je dom. Meni dom nije geografsko mjesto, čak ni neka kuća, nego je više jedan osjećaj koji možete stvoriti s ljudima i nešto što možeš ponijeti sa sobom bilo gdje, nešto što se može iskreirati. Više je to aktivni proces nego neko mjesto. Naravno da je sada za mene Montreal jedan dom, ali to je i Sarajevo. Sada sam u Berlinu s prijateljicom koja je iz Sarajeva, čija je mama Amela Marin prevela film na engleski. I kad sam tu s njom, i to mi je isto dom. Nije samo jedno mjesto.


Pogledao sam vaš sjajan, topao animirani film »Morska bolest« iz 2013. godine. Tamo se, pak, vjerno vidi da vam je i Dalmacija dom.


– Da, da, je (smijeh). Prve skice tog filma sam nacrtala u studenom u vlaku između Montreala i Toronta. Već se osjećao dolazak zime. Te su skice jednostavno izašle iz mene; plivalo mi se se. Puno mi nedostaje more, i miris mora, i priroda na jugu Jadrana i, naravno, ljudi.


Milijuni migranata koji zbog rata napuštaju svoje domovine iznova aktualiziraju poimanje doma. Koliko je dom, silom prilika, i projekcija? Za mnoge ljude iz Sirije obećani je dom Njemačka.


– Nije ni Njemačka, nego nada koju Njemačka ima za njih. Ti su ljudi istjerani, kao što smo moji roditelji i ja, na neki način, izašli iz Hrvatske i bivše Jugoslavije zato što u to vrijeme to nije bilo baš najpovoljnije mjesto za miješani par. Oni su se osjećali kao da su izgubili svoj dom, i zato su odlučili izići. Kod mnogih migranata danas nije posrijedi samo nada u bolji život – njima su srušeni domovi i nemaju druge nego tražiti nešto drugo. Nemaju izbora i nasreću, Njemačka još uvijek ima koliko-toliko otvorena vrata.


Približiti film široj publici


Zašto vam film nosi naziv »Ježeva kuća«, a ne, po originalnoj Ćopićevoj knjizi, »Ježeva kućica«?


– Kao prvo, htjeli smo se malo odvojiti od toga da je riječ o priči za djecu, jer »kućica« je nešto što je slatko, dječje. A drugo, u počecima izrade filma saznali smo da je originalni naslov Ćopićeve priče, zapravo, bio »Ježeva kuća«, pa je tek kasnije postala »Ježeva kućica«.


Koliko ste se u izradi filma vodili čuvenom knjigom koju je ilustrirao Vilko Gliha Selan?


– Njegove su ilustracije bile inspiracija za duh priče, ali nisam to htjela iskopirati. Prvo nam je ideja bila napraviti hommage tim ilustracijama, ali nakon nekog vremena, kroz potragu za pravima, shvatila sam da ću imati puno veću slobodu ako sama iskreiram neki svijet, ne bazirajući ga direktno na tim ilustracijama.


Jeste li se iz istog razloga odlučili za lutke, a ne za crtež?


– Upravo to. Od početka sam se odlučila za lutke, jer ja mislim da su te ilustracije perfektne i nisam htjela kopirati nešto što je savršeno, a s druge strane, izbor drugačije tehnike uveo me u jedan drugačiji svijet koji sam mogla istraživati.


Imate li u planu prikazivanje »Ježeve kuće« na HTV-u, pred najširom publikom? Koliko je to uopće moguće s obzirom na format kratkog filma, time i njegovu upućenost na festivalske projekcije?


– Nadamo se da je moguće prikazati film i najširoj publici, ali prvo idemo na festivale, a zatim na distribuciju preko TV-a, čak i putem interneta, na DVD-ove. Čini se da su ljudi zainteresirani za film.


Dojam je da je više zainteresiranih među odraslima, zbog utjecaja »Ježeve kućice« kao školske lektire koja je u međuvremenu neslavno izbačena iz hrvatske lektire.


Da, moguće je. Nadamo se da će oni to prikazati i svojoj djeci. Uvjerena sam da će producentica Vanja Andrijević iz Bonobostudija potražiti sve načine na koje može približiti priču publici. Mene stvarno zanima da film vidi što više ljudi, na bilo koji način.