U čitavom opusu Jamesa Graya njegovi likovi pokušavaju locirati vlastitu pripadnost. Zato ih Gray uvijek postavlja u određeni milje (obitelj, mafija, policija) ili u strogo omeđene teritorije (zgrada, javna kuća, kvart).

Autorova kompletna njujorška faza artikulirana je u toj dijalektici, koja se svodi na sukob individualnih žudnji i klanovskih instinkta. No »Izgubljeni grad Z«, snimljen prema istoimenom i u nas prevedenom romanu Davida Granna, Grayev je prvi film u kojem se udaljio od New Yorka i njegovih kvartova.

Klan je sada inkarniran u britanskom rigidnom i falokratskom edvadijanskom društvu s početka 20. stoljeća, u kojem njegov junak, irski kartograf i pukovnik Percival Harrison Fawcett (Charlie Hunnam), pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem, vječno progranjan sjenom autoritarnog oca.

Kraljevsko geografsko društvo angažiralo ga je da iscrta neistraženu granicu između Brazila i Bolivije, ali se njegova misija pretvara u istinsku avanturu koju je ponovio u nekoliko navrata, kad mu je vodič spomenuo izgubljenu civilizaciju nalik Eldoradu koja se krije u srcu amazonske prašume. Potraga može početi.

Iznimno ostvarenje

I dok se on u društvu vjernog asistenta novinara (Robert Pattinson) borio s crnim panterama i piranama, te pokušavao izbjeći kišu urođeničkih strelica, njegova stoički raspoložena žena (Sienna Miller, izvrsna), brinula se o njihovoj brojnoj djeci, nadajući se da će joj se muž vratiti kući živ i zdrav.

Iako je hrvatska kritika mahom nepravedno sasjekla Grayev komad, riječ je o iznimnom ostvarenju koje u promatranju džungle nipošto ne želi igrati na delirij jednog Herzoga ili Coppole. Jer Grayev junak nije ni Aguirre bič božji, ni Fitzcarraldo, ni pukovnik Kurtz, iako ga s potonjim dijeli isti vojni čin (amazonsku avanturu prekida da bi ušao u krvave rovove Prvog svjetskog rata).

Naravno, postoji u Grayevu komadu scena u kojoj će Fawcett u srcu džungle ugledati kazalište s urođenicima u publici i pjevačima s mozartovskim perikama i krinolinama, koje priziva herzogovsku pre-Teatro Amazonas eru.

A njegova treća fatalna misija (u Grannovu literalnom predlošku bilo ih je osam ali ih je Gray vidno skratio) u koju je poveo tada već tinejdžerskog sina, priziva rituale »Apokalipse danas«.

No za razliku od Aguirreovih i Fitzcarraldovih delirija i opsesija, Fawcettove ideje su konkretne i nisu povezane s ludilom. U toj istoj amazonskoj džungli, Fawcett se ponaša poput uglađenog i rafiniranog engleskog džentlmena. Njegove su strasti krajnje racionalne, civilizirane i progresivne (u literalnom predlošku to baš i nije bilo tako), ali i fino ispolirane.

One su u isti mah i krajnje staromodne, prezentirane kao tipični izdanak Grayeva filmskog klasicizma, iako u prvom planu uvijek ostaje šok od otkrića Drugog, koji će ubrzo dovesti do razočarenja. Putovanje kao instinkt, a ne kao otkriće i kontakt, garnirano dostatnom dozom kolonijalne egzotičnosti.

Tragične heroine

Jer kako to već biva s Grayevom dijalektikom, svaki ideal ima svoje naličje (sjetimo se lika koji je Joaquin Phoenix portretirao u »The Yards«, a čije lice sada praktički isparava u magli Fawcettove iluzorne džungle). Uvijek je tu sjena očeva kao njihov vječni krimen. Majka je u njihovim životima svedena na čisti biološki pasaž.

U tom strogo muškom svijetu kao da nema mjesta ženama (kad Fawcett kaže da putovanja nisu za žene, tu imamo čisti odnos na relaciji Odisej – Penelopa). One su kao tragične heroine tek tu da odgajaju djecu i čekaju muževe da se vrate iz rata/džungle.

Zato Gray bježi od bizarnih postmodernističkih naracija kao oparen, a njegov Fawcett nije nikakav heroj, jer je njegovo putovanje svedeno na osobne interese. Jer da bi se došlo do (grada) Z, treba krenuti od A. Dopustiti da vas poždere san, kako biste se oslobodili kazne. Ako vam je pak stalo do ekscentričnijih veduta kišne šume, pričekajte Peretjatkov sumanuti »Zakon džungle« u programu nadolazećeg Festivala subverzivnog filma.