Ovoga je tjedna u Muzeju Mimara predstavljena monografija našeg jedinog oskarovca – animatora, crtača i karikaturista – Dušana Vukotića Vuda. Ovaj umjetnik crnogorskog podrijetla rođen 1927. u Bileći s 18. godina dolazi u Zagreb na studij arhitekture, tom gradu daje svoje najbolje i najproduktivnije godine, te u njemu i umire 1998.

   Predstavljajući monografiju »Dušan Vukotić: Zaboravljeni vizionar«, uvaženi govornici redom su govorili o Vukotićevoj umjetničkoj dimenziji i svjetski priznatom opusu, no ministrica kulture Andrea Zlatar Violić nije prešutjela sramotnu činjenicu novije hrvatske povijesti.

   – Ne mogu se ne osvrnuti se na dvoznačnost naslovne sintagme »zaboravljeni vizionar«. Vukotić je ponajprije bio umjetnički, stilski vizionar. Njegov je animirani svijet bio toliko različit od dominantne komercijalne struje da je dobiveni Oskar logična konsekvenca. Međutim, Dušan Vukotić svojim je životnim putem prešao granice svoga vremena i prostora, granice koje su nametnule političke okolnosti devedesetih godina i koje u pridonijele ovom atributu, osvrnula se tek ovlaš Zlatar Violić na veliku nepravdu koja je zadesila ovog umjetnika 1991. godine u vrijeme osamostaljenja Hrvatske.

   – Duško je 1991. htio ući u Zagreb film, u firmu gdje je proveo cijeli radni vijek, mjesto koje mu je bio drugi dom, no portir mu je rekao da je dobio nalog da ga ne pušta u zgradu. Šok i poniženje koje je Duško tada osjetio može zamisliti samo onaj koji je preživio takvo iskustvo, i danas s velikom uzrujanošću o tome priča Dušanova udovica Melita Lila Andres Vukotić.

   – To je osim šoka, rezultiralo i njegovom šećernom bolešću koja je s godinama napredovala baš kao što je rasla i Dušanova društvena izoliranost. Konačan ishod je bila operacija srca, zahvat nakon kojega se više nije probudio. Preminuo je 8. srpnja 1998. u svojoj 72. godini, kazuje nam gospođa Andres Vukotić.

Dobri duh Zagreb filma

Međutim, mučno iskustvo poniženja i velike nepravde nastavilo je ovo društvo njegovati i nakon Vukotićeve smrti.

   – Ta grupa ljudi nesklona mome suprugu, biranim riječima artikulira ljutnju ova odmjerena i lucidna 91-godišnja dama, nije mi poslala ni telegram sućuti, niti je Grad pitao gdje će biti pokopan Dušan Vukotić. Naprosto ništa nije učinjeno da mu se da zaslužena počast. Duška smo skromno i dostojanstveno pokopali u obiteljsku grobnicu, on počiva na Mirogoju pored moje majke.

   – Došla sam u pozne godine i neizmjerno bi mi značilo da se nepravda nanesena mome suprugu ispravi, da Duško dobije ulicu u gradu kojemu je donio Oskara. Želja mi je i da se nagrada na Danima hrvatskoga filma preimenuje iz »Surogat« u »Dušan Vukotić«, baš kao što Oktavijan Miletić ima nagradu sa svojim imenom.

   Čini se da je »Surogat«, taj maestralni animirani film, koji njeguje ironijski odmak Zagrebačke škole crtanog filma, postao i ironični nadomjestak za spomen proskribiranog imena.

   O Vukotićevom »krimenu« u tim vunenim vremenima, govori i nakladnik i publicist, prije svega prijatelj obitelji Vukotić, Veljko Krulčić.

   – Da, dobro se sjećam kako je bio užasno povrijeđen i pogođen što ga nisu tog rujna 1991. pustili u Zagreb film. A on je nepobitno bio dobri duh te kuće, njezin trademark, učinio je Zagreb važnim mjestom na svjetskoj filmskoj karti. Nagrada Oskar je ekvivalent Nobelovoj nagradi za književnost koju je dobio Ivo Andrić. Vud je smatrao da mu nova vlast zamjera društvenu angažiranost u raznim institucijama bivšega sistema, no pravo je pitanje koliko je njega uopće zanimala politika i od njegova su angažmana u raznim komitetima Zagreb film i uopće filmaši mogli su imati samo koristi. Govorilo se i da mu se zamjera da navodno ne priznaje novu hrvatsku državu, što je također nonsens, jer Vukotić nije želio napustiti Zagreb iako je imao poziva i iz Beograda i Podgorice da se preseli i nastavi stvarati. Zagreb je bio njegov grad i ostao je u njemu zarobljen u jednoj kafkijanskoj situaciji. Portir ga nije pustio u njegov atelijer, naravno tu odluku portir nije donio sam, nego mu je netko iznad njega to naložio, ilustira Krulčić efektno apsurdnost situacije u kojoj se zadesio oskarovac pred šalterom jednog činovnika.

   Prisjeća se Vuda kojega je upoznao ranih osamdesetih kao mladić koji je došao studirati u Zagreb.

Bez potpore države

– Zanimali su me strip, film, novinarstvo i fasciniralo me što je Vud s velikim interesom i razumijevanjem pratio to što radim. Vukotić se jako iznenadio što sam pronašao njegov strip iz pedesetih koji je izlazio u satiričnom časopisu Kerempuh »Špiljo i Goljo«. Taj je strip po meni preteča Kremenka i jedan od dokaza da je Zagreb tada bio avangardan i u suglasju sa svjetskim modernističkim istraživanjima . Mi smo njegov stripovski opus prvi put postavili u elitni Muzejski prostor na Gornjem gradu 1986., a potom su njegovi radovi izloženi i u Parizu na izložbi »Jugoslavenski strip 1866.-1986.«, prvom pravom izlasku našeg stripa u inozemstvo. Tako smo se i bliže povezali, otvorio mi je vrata svog ateljea u Grškovićevoj… a onda su došle devedesete i njegova je karijera naprasno prekinuta, iako je čovjek bio u naponu stvaralačke snage, priča Krulčić.

   – Vud je i u novoj hrvatskoj državi neprestano stvarao, pisao scenarije i slao ih na natječaje u Ministarstvo kulture, a no nikada od njih nije dobio odgovora, ni pozitivnih, ni negativnih, a kamoli poticajnih sredstava, a svi znamo da se bez toga filmovi ne mogu snimati. Kao da mu je netko namijenio istu onu sudbinu koju je proživio Josef K. kod Kafke. Zbog toga je naposlijetku i obolio, smatra on.

   – Kao izdavač radio sam 1997. knjigu od 600 stranica »Oscar između tradicionalnosti i progresivnosti« i predložio sam Vudu da mi napiše svoje oskarovsko iskustvo, a on me upozorio da bih zbog njegova angažmana mogao ostati bez potpore države. Nisam se, naravno, osvrtao na ta upozorenja i knjiga je izašla s njegovim tekstom. No, Vud je bio u pravu – knjiga nije dobila potporu države i nije bila otkupljena za knjižnice! Naravno, ne tvrdim da je zbog Vudovog teksta, ali činjenica je činjenica. Nažalost njezina promocija u kinu Jadran travnja 1998. bio je i posljedni Vukotićev javni nastup, kaže Krulčić, veliki promotor njegovoga rada i stvaralaštva. Krulčić je naime i predsjednik prošle godine osnovane udruge »Dušan Vukotić«, upravo u namjeri da ga se ne »zaboravi«, ali i dodatno istraži njegovo bogato stvaralaštvo.

Pametnome dosta

– I dan-danas kao nakladnik doživljavam da se pojedini projekti vezani za Vukotića odbijaju sufinancirati na natječajima, čak i na mjestima za koje bi svatko razuman rekao da je nemoguće (prošle godine je npr. HAVC-ova komisija odbila potpomognuti tisak knjige njegovih filmskih karikatura »Zlatna ribica« koja obuhvaća stvaralaštvo duže od trideset godina. Istina, ove godine su nam odobrena sredstva od iste komisije, no veći problem od samog odbijanja je činjenica da nismo dobili nikakvo suvislo objašnjenje – čime se ponavlja matra iz 90-ih), dok npr. njemački list »Bild« povodom ulaska naše zemlje u EU stavlja upravo Dušana Vukotića kao jednog od deset najprepoznatljivih i najvažnijih stvari iz Hrvatske u europskim okvirima! Pametnome dosta, a ostalima…, rezimira Krulčić.

   Iako je neizmjerno sretna što je Dušan Vukotić konačno dobio monografiju kakvu zaslužuje i zahvalna njezinim autorima, posebice Radovanu Pavićeviću, inicijatoru projekta, gospođa Vukotić ne misli da je to dovoljan društveni doprinos rehabilitaciji Dušana Vukotića.

   – Penzija koju sam naslijedila od supruga iznosi oko tri tisuće kuna. Nisam dobila ni umjetnički dodatak koji dobivaju umjetnici njegova ranga u svijetu. Svih ovih godina živim sama, vrlo skromno, bolesna sam, slabo čujem i vidim. Život i liječenje su jako skupi. Prodala sam 16 slika, pokućstvo moje obitelji staro dvjestotinjak godina. Ništa od države nisam tražila, mislila sam da će se sami sjetiti. Velika mi je želja da njegove nagrade, priznanja i trofeje prodam Muzeju suvremene umjetnosti, ističe ona i kaže:

   – Ne mogu si priuštiti da ih darujem jer ni meni nitko ništa nije darovao i nadam se da će se pronaći sredstva za otkup.

   Gospođi Andres Vukotić stalo je da njegova priznanja, a posebice Oskar, budu izloženi u muzeju gdje će biti dostupni građanima. Prije nekoliko godina, dobila je ponudu od jednog Amerikanca da Oskar proda za 125.000 dolara, no odbila ga je jer želi da to prestižno odličje Američke filmske akademije, čiji je Vukotić bi član, ostane ljudima ove zemlje koja se prema njezinom suprugu tako mećehinski ponijela.