Muzej Grada Rijeke

Dubrović: ‘Ostanu li u muzeju, Klimtove će se slike moći vidjeti izbliza’

Davor Mandić



Otkad smo izbliza vidjeli stropne slike iz Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, slike, dakle, slavnog Gustava Klimta, njegova manje slavnog brata Ernsta Klimta i njihova prijatelja Franza Matscha, ne možemo prestati misliti o njihovoj daljnjoj sudbini. Naime slike, koje se još uvijek nalaze na restauraciji i koje su i restauratori tek nedavno prvi put vidjeli izbliza, umjesto na 18 metara visokom stropu Kazališta, fascinantne su, posebno detalji na njima, s obzirom na to da su u startu rađene za visoki svod, do kojega je pogled iz gledališta prilično zamućen. Značaj tih slika, pogotovo onih Gustava Klimta, koje oprimjeruju njegovu najraniju fazu ozbiljnoga umjetničkog rada, neprijeporan je. Stoga je pitanje hoće li slike biti vraćene na strop Kazališta ili će ih zadesiti kakva drugačija sudbina iznimno važno, tim više što postoje i indicije i razlozi koji bi išli u prilog različitim rješenjima.


Sudbina kazališnih slika


Pitamo zato za mišljenje Ervina Dubrovića, ravnatelja Muzeja grada Rijeke, koji priprema izložbu »Nepoznati Klimt« u kontekstu Europske prijestolnice kulture u srpnju iduće godine.


– Povratak Klimtovih i drugih kazališnih slika razmatrat će se s mnogih stanovišta, kao što će se u tu temu uplitati mnogi i zato – tko zna što će na kraju presuditi. Svi se načelno slažu u jednome; da su slike naslikane za Kazalište i da im je to izvorno mjesto. Svi su se nedavno lako složili i da ih treba skinuti i da ih je, pola stoljeća nakon posljednje obnove, dobro pregledati, očistiti, mjestimično retuširati i zaštititi od propadanja. Oko povratka opet se svi načelno slažu. Svijet bi bio presretan kad bi sve stvari bile na svome mjestu! – kaže Dubrović, znakovito dodajući da se s tom tezom, vrlo vjerojatno, među prvima ne bi složio ni sam Klimt. Jer baš se on, govori Dubrović, borio upravo za to da cijeli svijet pomakne s njegova mjesta, da ga probudi i da ništa više ne bude kao što je bilo ranije.


– Trezvenim će ljudima među najuvjerljivijim razlozima da se slike ne vrate na svoje mjesto biti činjenica da su restauratori na slikama pronašli tragove cijeđenja i kapanja, što znači da negdje s krova Kazališta prodire vlaga. Možda malo vlage, ali kad je riječ o Klimtu i malo je previše. Muzealci bi, naravno, slike voljeli zadržati u muzeju. Mogli bismo reći da je i Apoksiomen mogao ostati tamo gdje je bio, ali mu je svakako bolje u muzeju. Dakako, nekoga bi usporedba mogla uzrujati, jer okolnosti nisu ni približno slične. No zato su svi muzeji slični misijom posvećenosti muzejskim predmetima. Čuvaju ih, istražuju, brinu o njima, obnavljaju ih, izlažu i redovito – čak i po zakonskoj obavezi! – pregledavaju te o tome izvješćuju Ministarstvo kulture.Ima i još jedna važna činjenica. Prije osamdesetak godina jedan je oštroumni filozof napisao čuveni ogled o »umjetničkom djelu u doba svoje tehničke reprodukcije«. Što čini original originalnim ako ga je moguće reproducirati toliko vjerno da se kopiju više ne može razlikovati od originala? Postoje neke psihološke okolnosti – ljudi naprosto vole vjerovati u izvornost stvari koje ih okružuju.

Vole vjerovati da Mona Lisa u Louvru nije kopija, nego prava Leonardova slika pa makar je gledali s daljine s koje je gotovo uopće nije moguće vidjeti, a kamoli da je moguće ustvrditi je li prava ili je samo jeftina kopija. I u riječkom Kazalištu već sad stoje izvrsne fotografije Klimtovih slika za koje se ni s dva, a kamoli s dvadeset metara udaljenosti od oka promatrača, ne može ustvrditi jesu li prave ili su reprodukcije – kaže Dubrović, dodajući još jednu važnu činjenicu iz koje se vidi kamo stremi Dubrovićevo viđenje sudbine ovih slika.


– Gledatelj je u kazalište došao drugim poslom – gledati predstavu na sceni, a ne dizati pogled k predstavi na kazališnom svodu. Izvorne Klimtove slike, originale naslikane njegovom rukom će, međutim, u muzeju biti moguće vidjeti iz neposredne blizine. Uživat će u njima posjetitelji koji su upravo zbog njih došli ovamo, u muzej, a brigu će o njima voditi muzealci, ljudi koji su posvećeni baš brizi o baštini kojoj bi bez njih bilo mnogo gore i koja bi bez njih bila mnogo manje zapažena i uvažavana – zaključuje Dubrović priču o sudbini kazališnih slika.


Nepoznati Klimt


No nije to sve što bi moglo biti intrigantno u vezi sa slikama. Zanima nas i koncept izložbe »Nepozanti Klimt«, čije se otvaranje planira 15. srpnja sljedeće, epekaovske godine. Zanima nas što će sve na toj izložbi biti izloženo, odnosno zanima nas što će gledatelj ponijeti sa sobom, kakvo iskustvo. Što uopće znamo o izložbi u ovom trenutku?


– U ovom trenutku o izložbi znamo gotovo sve – ako ne govorimo o tehničkim i financijskim pojedinostima. Dakle lajtmotiv izložbe je žena i njezina ženstvenost, dvodijelno je koncipirana – od ranih slika i kasnih crteža, a odvija se na tri kata »Kockice« Muzeja grada Rijeke. Znamo točno i koje će slike i koji crteži biti predstavljeni publici te da će ih biti ukupno šezdesetak. Postoji mogućnost i da poneki rad izostane, no sve bitno za izložbu sigurno će biti prikazano – kaže Dubrović.


Izložba će, prema njegovu tumačenju obuhvatiti tri kata »Kockice«. Prizemlje će prikazivati povijesni kontekst, kojemu je naglasak na kazališnoj tubi ili »vremenskoj kapsuli«, koja je 3. listopada 1885. položena u temelje Teatro Comunale, zgrade današnjega HNK-a Ivana pl. Zajca. Tuba s predmetima koje čuva – veliki plakat, cartellone otvorenja zgrade s predstavama »Aide« i »Gioconde«, svečanom poveljom, popisom svih izvođača i umjetnika te fotografijama nacrta glavnoga pročelja i tlocrta kazališta, bit će okosnica ovoga pripremnog dijela izložbe.


– Prvi je kat glavni i udarni te će se tu prikazivati sva Klimtova originalna djela ove izložbe, kao i djela njegova brata Ernsta i njihova kolege Franza Matscha, s kojim su zajedno pohađali Školu primijenjenih umjetnosti u Beču. Srce su izložbe izvorne slike sa stropa riječkoga kazališta, smještene vodoravno na kružnome stropu zatvorene rotonde, u rozeti nalik onoj izvornoj u Kazalištu – ali sedam puta bliže oku promatrača. Riječ je o tri Klimtove i tri Matschove slike. U tom su središnjem prostoru u posebnoj vitrini smještene i studije i skice za pojedine dijelove i kompozicije Klimtovih slika. U posebnim su bočnim odjeljcima, izvan središnjega kruga, smještene slike iz kazališta kraljeva dvorca Peleš u rumunjskim planinama. I riječke su i rumunjske slike nastale u istome razdoblju, od 1883. do 1885., te ih povezuje i vrijeme nastanka i zadatak koji su morali rješavati, kao i kazališna intonacija tih radova – kaže Dubrović.


Rani i zreli radovi


Druga su, prema Dubroviću, izrazito drugačija cjelina, Klimtovi crteži smješteni u prstenu oko središnjeg prostora izložbe. Velika i moćna mladalačka ulja na platnu nasuprot krhkim malim crtežima olovkom na papiru, što ih je nacrtao uoči Prvog svjetskog rata. Prva su djela javna, monumentalnih razmjera i svečana, druga intimna, tajna i razbarušena. Prvima je, prema Duborviću, Klimt naglašavao sklad, te poticao divljenje i ugodu, drugima je izazivao građanski ukus, šokirao i prkosio.


– Rane od zrelih radova dijeli punih trideset godina. No ne dijele ih samo godine, nego i pokret secesije – odvajanje mladih umjetnika od starih, prekid s tradicijom, krik i bijes pobunjenika spremnih na bitku protiv uštogljenosti i uskogrudnosti starih. Dogodio se lom kojega je izazvao upravo Klimt i pod geslom »Svakom vremenu njegova umjetnost, svakoj umjetnosti njezina sloboda« poveo 1897. Bečku secesiju u odlučujuću bitku za slobodno stvaralaštvo. Revolucija u umjetnosti dogodila se u razdoblju između nastanka ranih i kasnijih radova, od kojih su i jedni i drugi prikazani ovom izložbom u djelu istoga umjetnika. Upravo je taj preokret prava tema izložbe. Razvoj, preokret, bunt, istraživanje, osvajanje nepoznatoga i stvaranje nove umjetnosti, to je ono što nas zanima. A to je uzbudljivo umjetničko vrenje predvodio upravo Gustav Klimt, kojega konačno imamo prilike gledati izbliza. I to doslovno izbliza, jer smo njegove radove spustili s dvadeset metara visokoga stropa dvorane riječkoga Kazališta, kao što ćemo također donijeti i prikazati radove koji prebivaju tisuću kilometara daleko od naše izložbe! – kaže Dubrović, ističući, s pravom, da će takva izložba biti događaj, žarište susreta, uzajamno odmjeravanje Klimtovih djela koja jedne od drugih razdvajaju desetljeća umjetničkoga vrenja.


– Kao da svjetlosne godine odvajaju njegove mladalačke alegorijske kompozicije, medaljone, ambleme, maskerone i cvjetne vijence od krhkih i suptilnih erotskih crteža, zgrčenih ili ispruženih nagih žena što ih je nacrtao u najneposrednijim i najintimnijim trenucima strasti i zanosa – kaže Dubrović.


Dok su u Muzeju razmišljali o Klimtovoj izložbi, nisu bili sigurni u mogućnost njezina organiziranja. Morali su, kako kaže Dubrović, osmišljavati izložbu i uvjeravati sve oko sebe da je potrebno skidanje Klimtovih slika sa stropa riječkog Kazališta. Upinjali su se uvjeriti sve gradske i državne službe u potrebu prikazivanja tih slika u Muzeju. Morali su i uskladiti cijeli niz okolnosti da bi se nakon gotovo pola stoljeća skinule Klimtove slike i da bi se pokrenuo i pridobio niz stručnjaka, institucija i službi.


– Klimtu je svojedobno svakako bilo još teže potaknuti »novo vrijeme i novu umjetnost« i pokrenuti stvaranje novoga ukusa. Jedino su nakon takva preokreta mogli buknuli njegovi crteži nagih žena koje više nije prikazivao kao Venere i Odaliske, nego kao prave žene, suptilne i tankoćutne, doslovno nezaštićene i razgolićene, zatečene u neposrednosti najintimnijih trenutaka – kaže Dubrović, izražavajući vjeru da će to iskustvo umjetničkog traženja i stvaralaštva, kao i iskustvo prevrata i borbe za ostvarenjem vlastitih ciljeva, ponijeti sobom i svaki posjetitelj te izložbe.


– Jednako kao što smo ga proživljavali i mi koji radimo na izložbi i pritom se zajedno s Klimtom borimo protiv svih »mračnih sila« koje nas hoće spriječiti u našoj nakani – znakovito govori Dubrović, napominjući i da će se na trećem katu odvijati posebna multimedijalna predstava na temu Klimtovih riječkih slika, koja će imati zadaću da Klimta još više približi današnjem senzibilitetu i da ga još više čini našim i suvremenim.


Usporedba trojice slikara


I laičkom je oku, koje se nađe pred kazališnim slikama, jasna razlika između onih Gustava Klimta i onih drugoga mladenačkog umjetničkog dvojca. Zanima nas stoga, dodatno, i njihova komunikacija u konceptu ove izložbe.


– Klimtove će stropne slike zauzimati središnje mjesto na glavnom stropu naše izložbe! U posebnom će odjeljku biti izložene i slike njegova brata Ernsta. No pored tri slike Gustava Klimta u muzejskoj stropnoj rozeti stajat će i tri slike Franza Matscha, kako rekosmo. To je doslovno ponavljanje njihova odnosa u Kazalištu, no sada u novoj funkciji umjetničkog nadmetanja i borbe za vlastite stavove i za različit umjetnički pristup. Poznavatelju umjetnosti i povijesnih procesa, u ovom slučaju promatraču predstave s poznatim svršetkom, poznata je i umjetnička borba između Klimta i Matscha, koja je dvojicu prijatelja učinila neprijateljima, a njihove sudbine neusporedivima. Ta se razlika već nazire i iz njihovih riječkih slika koje se konačno može dobro vidjeti i uočavati razlike među njima – potvrđuje Dubrović i laičku tezu.


Prema ovome povjesničaru umjetnosti Klimt je nemiran, intuitivan, i možda već naslućuje da mu životni poziv nije oslikavanje prizora za stropove i svodove palača i kazališta. Matsch je, pak, realist koji svijet vidi kao možda pomalo namještenu, ali uglavnom udobnu životnu pozornicu. On je u svojoj vjeri postojan i stoga nepromjenljiv. Kako je slikao u mladosti nastavio je, kaže Dubrović, bez velikih promjena, slikati i kasnije i stoga postao profesor na istoj školi na kojoj je i sam odgojen…


– Klimtove su, pak, rane slike naročito stilizirane, s namještenim kompozicijama i istegnutim likovima. Njegove su svetice i carice, junaci i vojnici, anđeli i puti, u pomalo čudnim pozama. On naprosto teži povišenoj temperaturi, napetosti, napregnutim situacijama. Dinamizam njegovih likova, prilike u pokretu i akciji teže stalnom djelovanju i neprestanoj mijeni. Zato se i usporedbom trojice mladih slikara odgojenih u istom duhu, u istoj školi, uspostavljaju tankoćutni odnosi i ukazuje na njihove sudbine u svjetlu umjetničkog preokreta. Mlađi Klimt, Ernst, nije imao sreće i nije poživio, Gustav je postao umjetnička veličina, a Franz ostao simbol umjetničke osrednjosti – zaključuje Dubrović.