ART-KINO

Dragan Rubeša o filmu “Nek bude svjetlost” Marka Škopa: Sačuvati svetu obitelj

Dragan Rubeša

U filmu slovačkog redatelja Marka Škopa u fokusu je nacionalistička slovačka paravojna grupacija te odnos oca i sina, njenog pripadnika



RIJEKA – Poput naših očajnika koji su se prvim busom otisnuli na Zapad u potrazi za egzistencijom, tako je i slovački bauštelac Milan u filmu »Nek bude svjetlost«, slovačkog redatelja Marka Škopa, završio na fasadi romantičnog bavarskog chaleta, udaljenog par koraka od dvorca Neuschwanstein.


Umjesto kacige, on nosi šeširić koji se doima poput replike Viscontijeva Ludwiga, koji je u špiljskom jezeru tog dvorca plovio u lađi u obliku labuda, omamljen zvucima Mahlera.


No Milan će ubrzo »otploviti« u Slovačku za božićne praznike, noseći obitelji poklone u jednoj od onih ogromnih plastičnih torbi s kariranim uzorkom.




Prije toga pozvat će ga šef na predbožićni ručak, gdje će mu šefova žena pokloniti psića robota eda bi njime razveselio sina. No Milan je i veliki vjernik, koji između dvaju odlazaka na misu glanca oružje gotovo erotskom strašću, dok žena skuplja prašinu s njegove ubojite kolekcije.


Slovačka provincija


»Sve te puške neće ti pomoći da postaneš muškarac«, kazat će mu otac koji se prisjeća starih dobrih vremena kad su Slovaci bili na strani nacista, smatrajući demokraciju krajnje promašenim konceptom.


Ni Milan ne podržava europsku najezdu muslimanskih migranata, u paranoidnom strahu da će mu preoteti posao na baušteli. Iako su oni u filmu posve nevidljivi.


Jer kotač zamašnjak priče postaje Milanov najstariji sin Adam, koji obnažena torza ponosno pozira na fotografiji ispred očeve kolekcije oružja. Njegova umiješanost u tragični slučaj jednog učenika koji će kao žrtva bullyinga počiniti samoubojstvo, neodoljivo podsjeća na »Trešnje« Dubravke Turić.


U oba slučaja, žrtve zlostavljanja žigosane su kao »pederi«. Samo što dalmatinsku zabit sada zamjenjuje slovačka provincija.


U toj provinciji, svi muškarci, od očeva do sinova, obožavaju maskirne dezene.


Umjesto klasičnih kućnih papuča, Milan nosi one u obliku tenka. A sinovljeva pripadnost nacionalističkoj organizaciji Slovačka straža, koju podržava lokalni župnik, priziva doks Jana Geberta »U slučaju rata«, koji uranja u svakodnevnicu te iste paramilitarne skupine, čiji regruti posjećuju škole i naoružani drže predavanja učenicima, pozivajući ih da se pridruže njihovim kohortama, pri čemu službene vlasti u tom pervertiranom »kurikulumu« ne vide ništa sporno i problematično.


Vjera


Upravo ta paravojna grupacija postaje u Škopa glavni generator (seksualnog) nasilja.


»Vjera je na prvom mjestu. Potom dolazi obitelj, a onda naše selo, naša regija i naša domovina«, kazat će župnik. Junakov otac slijedi njegove riječi i dokazuje pripadnost katoličkom korpusu pomolivši se svaki put kad prođe pored kapelice.


No on u isti mah pokušava sačuvati svoju svetu obitelj i spasiti sina iz ralja klerofašističke Slovačke straže, živeći u vječnom strahu da bi mu se moglo dogoditi nešto gore od onog što se dogodilo zlostavljanom Peteru. Zato otac i sin odluče progovoriti.


Jer kad je novinar upitao Škopa je li razmišljao snimiti film u Hrvatskoj ili o Hrvatskoj, njegovo pitanje postaje posve irelevantno. Škopov komad i jest film o Hrvatskoj, iako je ambijentiran u državi koja nije imala rat i koja bilježi ekonomski rast, kako to navodi radijski voditelj. On dijeli s nama identične nacionalističke histerije, straže i nasilje.