RIJEKA » Nekoliko dana uoči zatvaranja javne rasprave o konačnom prijedlogu novog zakona o muzejima Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja organiziralo je raspravu o predloženom zakonskom tekstu s pozivom muzelacima da do kraja roka za raspravu Ministarstvu kulture dostave primjedbe na predložena rješenja, ako ih imaju. Na tribini održanoj u Muzeju grada Rijeke proceduru donošenja zakona i predložena rješenja obrazložile su predsjednica Hrvatskog muzejskog društva Milvana Arko Pijevac koja je i članica povjerenstva za izradu novog zakona o muzejima te Željka Modrić Surina kao članica izvršnog Odbora ICOM-a Hrvatske.

Degradacija struke

Konačan prijedlog zakona doživio je određene izmjene u odnosu na prvi nacrt koji je podijelio muzejsku zajednicu i izazvao velike prijepore, najviše zbog odredbi koje muzejske ustanove usmjeravaju prema tržištu i profitu kroz mogućnost osnivanja trgovačkih društava da bi se bavile i gospodarskom djelatnošću. Dio muzealaca predvođenih predsjednikom Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske Zvonkom Makovićem problematičnim je smatrao i to što se stručnim muzejskim zvanjima pribrajaju marketinški i stručnjaci za odnose s javnošću.

   U konačnom prijedlogu zakona od toga se odustalo, ali su s popisa stručnih muzejskih zvanja izostavljeni i svi ostali osim kustosa, što je izazvalo novi val nezadovoljstva posebno u redovima muzejskih pedagoga, restauratora i dokumentarista koji smatraju da su time degradirani. S time se složila većina sudionika tribine uključujući Željku Surinu i Milvanu Arko Pijevac koje su kazale da ne znaju zašto je takvo rješenje osvanulo u konačnom prijedlogu zakona, jer se do sada nije spominjalo niti u jednoj raspravi, pa pretpostavljaju da je do njega samostalno došla pravna služba Ministarstva kulture.

   Po njihovu mišljenju svi stručni djelatnici muzeja trebalo bi biti jedanko valorizirani i imati iste mogućnosti napredovanja, uključujući marketinške i PR stručnjake koji su glavna poveznica muzejske djelatnosti s javnošću. Na protivnike njihova uvrštenja u stručna muzejska zvanja posebno se obrušio pročelnik Odjela za kulturu Ivan Šarar koji smatra da cehovska bitka koju su su poveli povjesničari umjetnosti predvođeni Makovićem nanosi golemu štetu muzejima, koji će postati još nebitniji nego do sada i korak bliži arhivima, jer je degradiranjem struka koje bi trebale biti prvi partneri u otvaranju muzeja javnosti zapravo pogaženo načelo djelovanja muzeja u javnom interesu.

Problem s publikom

Kao pokazatelj ignoriranja javnosti, naveo je i činjenicu da se tribina održava u Muzeju grada, u radno vrijeme muzeja i to usred izložbe, jer se podrazumijeva da u dva sata koliko traje tribina nitko neće ući u muzej, a ako i uđe – tko mari za publiku! Činjenica da je posjećenost hrvatskih muzeja za više od dvostruko manja od prosjeka EU govori da imamo ozbiljan problem s muzejskim marketingom, a gora od toga samo je činjenica da se to ne uviđa, smatra Šarar. Po njegovu mišljenju, zakonski prijedlog koji je izazvao prijepore jest aljkavo pripremljen, ali je katastrofalna i kampanja koja se povela protiv njega jer pokazuje kako se jedan ceh odbija modernizirati. Isti taj ceh istodobno je prigrlio Noć muzeja, kao čistu marketinšku besmislicu za masovno privlačenje publike na jedan dan u godini. Kao žalostan istaknuo je i podatak da u svim hrvatskim muzejima, s ukupno više od 1500 zaposlenih, rade samo 24 stručnjaka za marketing.

Nedorečen Zakon

Šararove primjedbe izazvale su riječke muzealce, kojima je zasmetalo što u isti koš stavlja sve kustose i povjesničare umjetnosti, a prigovorila mu je i Milvana Arko Pijevac primjedbom da bi i osnivači muzeja trebali razmisliti što čine da bi muzeji postali atraktivniji publici. Kako su neki primijetili, za početak bi im mogli osigurati adekvatne zgrade u kojima će organizirati svoju djelatnost. U tom kontekstu Milvana Arko Pijevac spomenula je i primjer riječke džamije koja zbog zanimljive arhitekture bilježi izvanredan broj turističkih posjeta.

   Kao nejasne, nedorečene i podložne zloupotrebi u prvom prijedlogu zakona ocijenjene su i odredbe prema kojima bi pravne i fizičke osobe mogle birati hoće li muzeje osnivati kao ustanove ili kao trgovačka društva čije bi osnivanje bilo dopušteno i javnim ustanovama da bi kroz bavljenje gospodarskom djelatnošću osigurale dio vlastitih prihoda. U konačnom prijedlogu zakona ove su odredbe donekle izmijenjene, pa se umjesto bavljenja gospodarskom djelatnošću propisuje da muzeji i galerije uz osnovnu mogu obavljati i druge djelatnosti u skladu s posebnim propisima i statutima, ali uz napomenu da time ne smiju ugroziti stručne i tehničke standarde muzejske djelatnosti te statutom utvrđenu javnu misiju muzeja i galerije. Primjerice, mogu obavljati knjižničnu djelatnost, audiovizualnu djelatnost pružanjem usluga kino dvorane, djelatnost trgovine u obliku suvenirnice, ugostiteljsku djelatnost pružanjem usluga restorana za vrijeme radnog vremena muzeja, pružati turističke usluge, otvarati knjižare… Ukoliko obavljanjem takvih djelatnosti ostvare dobit mogu je upotrijebiti isključivo za obavljanje i razvoj muzejske djelatnosti, kao što je bilo predviđeno i prvim zakonskim prijedlogom.